• Nazaj

AGONIJA BITIJ BREZ SAMOZAVESTI .... RIMLJANOM 8:19-22 ....

Vi ste bili ustvarjeni za večnost.... S tem vi nikoli za veke vekov ne morete prenehati obstajati, čeprav ste imeli začetek. Vendar ste vi sposobni spremeniti svoj značaj in to ste tudi storili ter s tem ste sebe začasno oropali samozavedanja. Vi ste prav gotovo še naprej obstajali, vendar se niste več zavedali svojega obstoja. Kljub temu to ni bilo stanje sreče, to ni bil blažen prehod v praznino (v nič), temveč je to bilo stanje agonije (muke, trpljenja) zato, ker je to predstavljalo omejitev (zavezanost) za duhovno bitje, ki je nekoč bilo ustvarjeno kot svobodno bitje, ki je prav tako doživljalo to omejitev kot agonijo.

Ker pa boste vi obstajali večno, bi se vi prav tako morali veseliti svojega obstoja, vi bi morali živeti v blaženem stanju, kar pomeni, biti aktivni za svoje lastno zadovoljstvo v Moči in Svetlobi. To je vaš cilj, cilj vsega kar je bilo nekoč ustvarjeno od Mene, da živi in, da je aktivno v skladu z Mojo voljo, da bo blaženo srečno v polni Svetlobi in Moči kakor Jaz in sposobno ustvarjati in oblikovati za svoje lastno zadovoljstvo. Vendar pa so nešteta bitja katera Sem izseval v svetlobi in svobodi, izgubila svoje samozavedanje zaradi lastne krivde. Ona so se sama odrekla svoje svobode, Svetlobe in Moči in izbrala za sebe grozno usodo.... Toda ona niso bila sposobna uničiti sebe samih in prav tako to večno ne bodo sposobna narediti.

Če bi to prostovoljno izbrano stanje brez samozavedanja bilo prosto vseh muk, si nobeno bitje nikoli ne bi prizadevalo za življenje v blaženosti, ker potem bi ono do določenega obsega izginilo in bi bilo prepoznavno od Mene Samega le še kot bitje. Toda agonije izgnanega bitja so nepredstavljive, in vi ljudje ne bi smeli ostati ravnodušni pred grožnjo ponovnega izgnanstva (v materijo), ker celo, če vam primanjkuje samozavedanja, boste vi kljub temu izpostavljeni agonijam, katere boste nekega dne lahko dojeli v retrospektivi, ko boste vstopili v življenje.

Kajti duhovna bit je ta, ki trpi, in ne človek za katerega vi smatrate, da je umrl. In duhovna bit (bistvo) se povsem zagotovo lahko strdi v sebi, vendar ni izbrisana, ona ni neobčutljiva in trpi hude bolečine, tudi v svoji najmanjši substanci (snovi). Zatorej celotno stvarjenje.... duhovna substanca zavezana v materiji.... kot primerjava s kraljestvom svetlobe in njegovimi prebivalci.... je »neodrešena« ali »nesrečna« (ne-blažena), tj. zavezana v bolečinah in v svoji bolečini ona hrepeni po odrešitvi....

Bolečina, ki jo doživlja duhovna snov, je vam ljudem nerazumljiva, ker tisto kar je bilo dano vaši duši kot ovoj.... vaše zemeljsko telo.... je sposobno čutiti in prenašati (vzdržati) bolečino le do določene mere, katere pa ni mogoče primerjati z agonijami (mukami), ki jih duša mora prestajati v svojem ne-odkupljenem stanju, in katere čutijo še naprej zavezane duhovne snovi v svoji zunanji obliki (ovoju). Ampak glede na to, ker je šele duša samo-zavedno bitje, si lahko ona le v stanju človeka zavestno prizadeva k spremembi svojega značaja, k pretvorbi v svoj izvirni značaj.

Spoznanje, da ona nikoli ne more umreti, da bo ona obstajala za vedno, jo bo potem prav tako motiviralo, da resno stremi k srečnemu, večnemu življenju, da stremi k "življenju v blaženosti" in, da zopet pridobi Moč in Svetlobo, da bi bila aktivna v skladu z zakonom Božanskega reda. Vendar pa vse dokler ji manjka tega spoznanja, človek na Zemlji živi nekoristno, in duša bo ostala zavezana ter bo prav tako zapustila svoje telo v zavezanem stanju.... In potem se stanje agonije, katerega ona ni tako polno čutila na Zemlji, ponovno pojavi.

Ona je mrtva, čeprav obstaja.... Ona si ni pridobila blaženega stanja na Zemlji, stanje pregnanstva ji prav tako ponovno preti, če ji ne uspe pridobiti spoznanja v kraljestvu onostranstva, da ni prenehala obstajati in niti ne more prenehati obstajati, čeprav ne živi več na Zemlji.... Edino to spoznanje jo lahko v kraljestvu onostranstva spodbudi k temu, da naposled stremi k "življenju" in potem bo ona prav tako prejela pomoč, da bo to naredila.

Vendar pa je grozno za eno že samozavestno dušo, če mora ona znova doživeti usodo ponovnega pregnanstva.... ko ji bo njena samozavest odvzeta in se mora ona napotiti po poti skozi stvaritve, razstavljena na neštete drobcene delce in ponovno trpeti neskončno agonijo, katero vsaka zunanja oblika (ovoj) predstavlja za duhovno bitje. Ker samo skozi agonijo (bolečino) lahko duhovno bitje postane tako daleč prečiščeno, da bo ponovno dozorelo v samozavestno bitje, ki bo nekega dne živelo in potem za vso večnost ne bo ponovno izgubilo svojega življenja. AMEN

AGONIJA BIĆA BEZ SAMO-SVJESNOSTI.... - RIMLJANIMA 9:19-22....

Vi ste bili stvoreni za vječnost.... Time vi nikada zanavijeke ne možete prestati postojati premda ste imali početak. Ali vi ste bili sposobni promijeniti vašu prirodu i to i jeste i kao rezultat ste privremeno sebe lišili samo-svjesnosti. Vi ste zasigurno nastavili postojati ali više niste bili svjesni vašeg postojanja. Unatoč tome, to nije bilo stanje sreće, to nije bilo blaženo prelaženje u prazninu nego stanje mučenja budući je ono predstavljalo ograničenje za duhovno biće koje je jednom bilo stvoreno kao slobodno biće, koje je također doživljavalo ovo ograničenje kao agoniju. Ali budući ćete vi nastaviti postojati zauvijek vi bi također trebali biti sposobni uživati vaše postojanje, vi bi trebali živjeti u blaženom stanju, to jest, vi bi trebali biti aktivni za vaše vlastito zadovoljstvo u snazi i svjetlu. To je vaš cilj, cilj svakog bića koje je jednom bilo stvoreno od strane Mene je da živi i bude aktivno u Mojoj volji, da bude blaženo sretno u punom svjetlu i snazi poput Mene i sposobno stvarati i oblikovati za njegovo vlastito zadovoljstvo. Ipak bezbrojna bića koja Sam isijao u svjetlu i slobodi su izgubila njihovu samo-svjesnost zbog njihove vlastite pogreške. Oni su se sami odrekli njihove slobode, svjetla i snage i odabrali za sebe užasnu sudbinu.... Ali oni su bili nesposobni uništiti sebe same i isto tako to neće nikada biti sposobni učiniti. Kada bi ovo dobrovoljno odabrano stanje bez samo-svjesnosti bilo lišeno sve agonije, ni jedno biće ne bi nikada stremilo za životom u blaženstvu, jer onda bi ono, do izvjesnog opsega, bilo nestalo i jedino bilo prepoznato kao biće od strane Mene Samoga. Međutim, agonije prognanog bića su nezamislive, i vi ljudi ne bi trebali ostati ravnodušni pred prijetnjom obnovljenog prognanstva, jer čak ako vam nedostaje samo-svjesnosti vi ćete unatoč tome biti izloženi agonijama koje ćete biti sposobni pojmiti jednog dana u retrospektivi kada ste ušli u život. Jer to je duhovna suština koja pati, ne ljudsko biće za kojeg vi smatrate kako je umrlo. I duhovna suština se sasvim izvjesno mogla ukrutiti u sebi ali ona nije izbrisana, ona nije neosjetljiva i pati iznimnu bol čak u njezinoj najsitnijoj supstanci, prema tome cijelo Stvaranje.... duhovna supstanca zavezana u materiji.... kao opreka kraljevstvu svjetla sa njegovim stanovnicima.... je ‘neiskupljena’ ili ‘nesretna’, tj. zavezana u boli, i u njezinoj boli ona čezne za iskupljenjem....

Bol doživljen od strane duhovne supstance je neshvatljiv vama ljudima jer ono što vam je bilo dano vašoj duši kao pokrov.... vaše zemaljsko tijelo.... je jedino sposobno osjetiti i otrpjeti bol do izvjesnog stupnja koji, međutim, nije moguće porediti sa agonijama koje duša mora otrpjeti u njezinom neiskupljenom stanju i koje su također osjećane od i dalje zavezanih duhovnih supstanci izvanjske čahure. Ali pošto je jedino duša samo-svjesno biće ona prema tome može jedino u stanju ljudskog bića svjesno stremiti spram promjene njezine prirode, pretvorbe u njezinu temeljnu prirodu. Shvaćanje da ona nikada ne može izumrijeti, da će postojati zauvijek, će ju onda također motivirati da ozbiljno stremi spram sretnog vječnog života, da stremi spram ‘života u blaženstvu’ i da stekne opet snagu i svjetlo kako bi bila aktivna u skladu sa zakonom Božanskog reda. Ali sve dok mu nedostaje shvaćanja život ljudskog bića na Zemlji će biti od nikakve koristi i duša će ostati zavezana i također će napustiti njezino tijelo u zavezanom stanju.... I onda se stanje agonije nanovo pojavljuje kojeg ona nije toliko puno osjećala na Zemlji. Ona je mrtva premda postoji.... Ona nije stekla blaženo stanje na Zemlji, stanje prognanstva joj također iznova prijeti ako ona ne uspije u zadobijanju shvaćanja u kraljevstvu onostranog da nije i ne može prestati postojati premda ona više ne živi na Zemlji.... Jedino ovo shvaćanje ju može nagnati u kraljevstvu onostranog da napokon stremi spram ‘života’, i onda će ona također primiti pomoć za to napraviti. Ali užasno je za već samo-svjesnu dušu ako ona mora iznova doživjeti sudbinu novog prognanstva.... ako joj je njezina samo-svjesnost oduzeta i ona se mora zaputiti stazom kroz stvaranja razložena na bezbrojne sićušne čestice i iznova otrpjeti agonije, koje svaka izvanjska čahura predstavlja za duhovno biće. Jer jedino posredstvom boli može duhovno biće postati tako pročišćeno da će ono sazrijeti iznova u samo-svjesno biće koje će jednog dana živjeti i onda više nikada zanavijeke neće opet izgubiti svoj život.

AMEN