Ljudi će rijetko prepoznati Istinu sve dok se još drže krivog duhovnog blaga (materijala) i istovremeno uvijek grade na već krivim mislima i ne pokušavaju se toga osloboditi. Stoga je svako krivo učenje uspješno oružje protivnika kojim se on suprotstavlja Čistoj Istini i često odnosi pobjedu. Kad se krivo učenje jednom ukorijenilo, onda je ono daleko teže za iščupati, i lakše je poučiti potpuno neupućenog čovjeka, nego jednoga koji je već zaprimio znanje koje je međutim pogrešno. I uvijek postoji samo jedan put do Istine.... obratiti se Meni Osobno za to s punom čežnjom za Istinom.... Tko ide tim putem, taj će se i moći osloboditi od zablude, jer ona će mu se odjednom učiniti kao zabluda, pošto Ja pomažem svakom čovjeku koji Mi se radi toga obrati tako da i dospije do Istine.... Tko si dakle predoči čitav razvojni put, tko ozbiljno razmisli o smislu i svrsi zemaljskog života uopće.... tko si predstavi pitanje o tome što je jednog mudrog Stvoritelja moglo pokrenuti na to da stvori Stvaranja i da čovjeka postavi usred tih Stvaranja, taj sa svom temeljitošću slijedi pitanje toga u kojem odnosu on sam stoji spram njegovog Stvoritelja.... I on se neće smiriti prije nego dobije zadovoljavajući odgovor. No taj mu može dati jedino Sâmi Stvoritelj, iz Kojega je on i potekao. Moj plan Ljubavi i povratka čovjek neće moći direktno pregledati i shvatiti, pošto posjeduje samo faličnu (nedostatnu) spoznaju, ako ne vodi primjeran život. Ali taj nedostatak može otkloniti kroz život u nesebičnom životu Ljubavi prema bližnjemu.... I samo kad zadobije spoznaju Mog plana Ljubavi i povratka, nemoguće mu je da si u sebi ostavi prostora za krivu misao, budući da mu je onda sve jasno pregledno što je to Mene i Moj stvaralački duh pokrenulo na to da učinim da postane cjelokupno Stvaranje i isto tako i vi ljudi. To je bila Ljubav u neograničenoj mjeri Koja se željela izraziti, Koja je dakle načinila stvorenja i postavila ih izvan Sebe, koja su bila u najvišoj mjeri savršena. A ta stvorenja su bila tako sačinjena da su i ona isto mogla djelovati i oblikovati po vlastitoj volji. Oni su stajali neizmjerno visoko, a propali su u dubinu.... isto tako slobodnom voljom. No oni moraju neizbježno opet dospjeti do visine na kojoj su pra-početno stajali. Pali su slobodnom voljom i moraju se isto tako slobodnom voljom domoći uzlaza. A Ja, Čija beskrajna Ljubav ih je stvorila i Čija beskrajna Ljubav će vječno posjedovati stvorenja, neprestano pomažem podizanje tih palih bića. Nikad neću biće koje ljubim i koje se već izdiglo odgurnuti i spriječiti mu uspon, jer bi to bilo oprečno Mojoj beskrajnoj Ljubavi.... Naprotiv tomu, činim sve kako bi ga neprestano povlačio uvis, ali ga ne silim na to. Biću ostavljam njegovu slobodu, pod pretpostavkom da se je domoglo stadija samosvjesnosti.... za razliku od stadija njegovog razvoja gdje se je u vis dizalo pod zakonom prisile. U tom stanju dakle ono se uzdiže po Mojoj volji, pošto inače vječno ne bi dospjelo uvis, jer za to više nije sposobno.... (19 Lipanj 1957) Ali kad je povratilo slobodu svoje volje, na stvorenje se više ne vrši nikakav pritisak, ali mu se stalno i neprestano pomaže pri tome da može doseći u visinu, ako to želi.... Bogato je dana mjera milosti koja je savršeno dovoljna za to kako bi se na Zemlji opet postiglo ono pra-stanje, samo ako ju se ispravno iskoristi. Moja Ljubav i Milosrđe neprestano su na raspolaganju bićima koja su utjelovljena na Zemlji kao ljudi radi svog zadnjeg ispita volje, i Ja ih zaista ne obdarujem škrto.... Činim sve što god je podobno kako bi ih priveo savršenstvu. Biću je dakle moguće to savršenstvo i postići. Tako da je to izvjestan neuspjeh, propuštanje takve milosti, unutarnji otpor, ako se ne postigne savršenstvo. To je onda vlastita krivica, čije posljedice mora samo snositi, jer mu je sve stajalo na raspolaganju, a čovjek nemarno prolazi pored toga što mu je Moja Ljubav i Milosrđe nudilo.... Raniji put do utjelovljenja kao čovjek, bio je neprestani uspon.... Duša je već postigla jedan visok stupanj, da bi se onda mogla utjeloviti. A slobodna volja u stadiju čovjeka može joj opet donijeti ponovni pad u dubinu.... Ali nikad Moja volja neće navesti na korak unazad, nikada Ja neću biće vratiti u stanje koje se već nalazi za njim, koje je ono dakle prevazišlo, nego si je to stanje biće samo stvorilo, dobrovoljno se vratilo tamo gdje je davno ranije boravilo u neizrecivoj patnji. Slobodna volja to je dopustila, koja je se međutim isto tako mogla okrenuti ka gore, koja je mogla stremiti ka najdivnijem cilju: bezrezervnom ujedinjenju sa Mnom.... To što je slobodna volja čovjeka na Zemlji daleko više zloupotrebljena nego ispravno usmjerena, samo je posljedica nepriznavanja djela iskupljenja Isusa Krista.... Propadanje u dubinu ne bi moglo biti moguće, kad bi se čovjek s vjerom obraćao za pomoć Njemu, Koji je umro na Križu, kako bi ljudima priskrbio osnaženje volje.... I nikada niti jedan čovjek tokom zemaljskog života neće moći dostići savršenstvo bez Isusa Krista, jer je još opterećen svojom pra-krivicom, koja Mom protivniku daje vlast nad njime. I ide li duša onda nespašena u onostrano područje, onda je u istom stanju slabosti kao i na Zemlji, i isto tako kao i na Zemlji potrebna joj je pomoć Božanskog Iskupitelja, kako bi iz dubine ponovo dospjela u vis.... I u onostranom bit’ će joj pružena pomoć, ali joj je opet ostavljena slobodna volja da ju prihvati ili odbaci. Tako da se i onda još može dići ili pasti.... Ali nikada ona od Mene nije prisiljena uvis niti gurnuta u dubinu, ona sama ide svojim putem u potpunoj slobodi volje. I isto tako bi se ponovljeni hod Zemljom kao čovjek mogao dogoditi jedino ako bi to bila vlastita volja bića, jer Moja volja nije vraćanje u stanje koje je već jednom prevaziđeno, pošto Ja doista imam dovoljno drugih mogućnosti, kako bi biću uistinu omogućio dovoljno drugih prilika za napredovanje u njegovom razvoju. Ali biće koje je nezrelo napustilo Zemlju je skroz oslabljene volje. I najčešće niti ne zna da se nalazi u onostranom, nego još vjeruje kako se nalazi na Zemlji i ‘prepire se’ sa svojom sudbinom, pošto samo osjeća muke i zlu kob.... No boravi pretežno u blizini ljudi na Zemlji koji su istog duha, dakle u istoj nesavršenosti. I traži se samo izraziti putem tih ljudi i prenosi svoje misli na njih i nagoni ih na postupke koje bi i sâmo želilo činiti na Zemlji, ili je činilo.... No nikada takvoj jednoj duši neće biti dozvoljeno ponovno utjelovljenje na Zemlji, čak i da je to njena volja, pošto bi za tu dušu ponovljeni prolaz Zemljom bio povećana opasnost jednog još većeg pada i Moja Ljubav i Mudrost to spoznaje i sprječava. S rastućom spoznajom je i volja bića u onostranom ojačana, a onda bi bilo moguće da slobodna volja opet sama donese odluku i teži nekom cilju.... A rastuća spoznaja znači i svjetlo.... i na tom tračku svjetlosti duša uviđa i polje aktivnosti koje ju očekuje, i ona istovremeno uviđa i siguran uspon.... Njegova slobodna volja tad se sasvim izvjesno upravlja na cilj koji je pred njim i nikada više ne bi htjelo ponovo na Zemlju, koja se biću tad čini kao zatvor iz kojeg je ono uteklo i koji ono nikad više ne bi dobrovoljno tražilo.... (20 Lipanj 1957) No u onostranom su opet postavljeni zadaci, od njega se opet traži uslužna djelatnost, koja zahtjeva njegovu punu aktivnost. S obzirom na njegovu duhovnu zrelost ta se aktivnost onda nalazi u jednom od Mojih bezbrojnih školskih ustanova, pod čemu se dakle podrazumijevaju i bezbrojna Stvaranja izvan ove Zemlje.... svjetovi i planete, koji svi sadrže duhovna bića u svrhu njihovog daljnjeg razvoja. Ti svjetovi su dakle isto tako nastali iz Moje Ljubavne volje, i oni uvijek iznova primaju nova bića čiji stupanj zrelosti odgovara baš ovom ili onom nebeskom tijelu, na kojem ono tad može ispuniti postavljeni mu zadatak: opet u služećoj Ljubavi sudjelovati u djelu spašavanja. Duša pri tome ne treba zemaljsko-materijalnu vanjsku formu. No ona je svjesna sebe i isto je tako dakle u svako doba i svugdje sposobna spoznati samu sebe i samovoljno djelovati iz Moje Snage kad je postala prijemčiva za svjetlo. A ona onda i ima samo tu težnju da pomogne doći do primanja svjetla onim dušama koje još tumaraju u tami, a što ona može dobro prepoznati. I vremena na Zemlji sjeća kao more, gdje je ona bila obavijena teškim omotačem i nije posjedovala slobodu. Jedino u skroz posebnim slučajevima duša će se dobrovoljno odlučiti za ponovljeni put preko Zemlje, ali tada je ona već u tolikoj mjeri prožeta svjetlom, da uviđa kakvu pomoć to predstavlja za ljude na Zemlji, kad im se stvara direktna veza od strane područja svjetla.... A kako bi se ljude stavilo u blagoslov takve jedne veze, ona dobrovoljno na sebe uzima taj zadatak, koji kao biće svjetla i prepoznaje kao posve kratkoročan. Takvo jedno svjetlosno biće u zemaljskom životu više ne može propasti, jer iako na Zemlji boravi pod istim životnim uvjetima, duša ima toliko snage i nikada ne izlazi iz kontakta sa Mnom i tako prima neprestano snagu od Mene, kako bi svoj zadatak uspješno privela kraju.... Više ne mora prolaziti ispit volje koji se od svakog nesavršenog bića traži. Kad je jedno nesavršeno biće jednom propustilo njemu ponuđene oblino pritičuće milosti, isto tako mora i snositi posljedice njegovog propuštanja.... ne može očekivati da mu se uvijek i uvijek iznova pružaju iste mogućnosti, pored kojih isto opet može proći u svojoj sljepoći i u svom otporu protiv Mene. Ali Moja Ljubav i milosrđe ne dâ da propadne niti jedno biće, i što ne postigne na ovoj Zemlji, može mu još ipak pripasti u Mojim beskrajno mnogim školskim ustanovama.... Može još dospjeti do blaženstva, iako nakon beskrajno dugog vremena....
AMEN
TranslatorGli uomini riconosceranno di rado la Verità, finché tengono ancora stretti un patrimonio mentale errato e per così dire edificano sempre dapprima su pensieri errati e non cercano di liberarsene. Perciò ogni insegnamento errato è una buona arma dell’avversario, con la quale procede anche contro la pura Verità e riporta persino sovente la vittoria. Se un insegnamento errato ha fatto una volta radici, è molto più difficile strapparlo ed è più facile istruire un uomo totalmente ignaro, che non uno che ha già accolto un sapere che però era falso. Ed esiste sempre soltanto una via alla Verità, chiederla a Me Stesso nel pieno desiderio per la Verità. Chi percorre questa via, sarà anche in grado di liberarsi dall’errore, perché questo gli apparirà anche all’improvviso come errore, perché Io aiuto ogni uomo di giungere alla Verità che Me l’ha chiesto. Chi si tiene davanti agli occhi tutta la via dello sviluppo, chi riflette una volta seriamente quale senso e scopo ha in genere la vita terrena, si porrà la domanda che cosa poteva muovere un saggio Creatore di far sorgere le Creazioni e di mettere l’uomo in mezzo a queste Creazioni, segue anche con tutta la precisione la domanda, in quale rapporto lui stesso sta verso il suo Creatore. E non riposerà prima, finché non ottiene una Risposta soddisfacente. Ma questa gliela può dare solo il Creatore Stesso, nel Quale ha avuto la sua Origine. Ora, l’uomo non potrà subito abbracciare con lo sguardo e comprendere il Mio Piano d’Amore e di Salvezza, perché possiede solo una conoscenza imperfetta, se non conduce una vita d’amore esemplare. Ma può sospendere questa mancanza attraverso una vita nell’amore disinteressato per il prossimo. Ed appena ha ora ottenuto la conoscenza del Mio Piano d’Amore e di Salvezza, gli è impossibile dare ancora spazio in sé ad un pensiero errato, perché allora gli è chiaramente visibile tutto ciò che ha mosso Me ed il Mio Spirito di Creatore di far sorgere l’intera Creazione e quindi anche voi uomini. Era Amore in misura illimitata Che voleva manifestarSi, il Quale ha quindi creato degli esseri e li ha esternati da Sé, che erano sommamente perfetti. E questi esseri erano creati in modo che potevano pure agire e formare secondo la propria volontà. Stavano incommensurabilmente in Alto e sono caduti nell’abisso, pure nella libera volontà. Ma devono di nuovo inevitabilmente giungere sull’Altura, dove sono stati primordialmente. Sono caduti nella libera volontà e devono anche ripercorrere la risalita nella libera volontà. Ma Io, il Cui infinito Amore li ha creati ed il Cui infinito Amore possiederà in eterno delle creature, aiuto questi esseri caduti costantemente a salire. Non respingerò mai o non vieterò mai la risalita ad un essere che Io amo e che si è già arrampicato, perché questo contraddirebbe il Mio infinito Amore. Io faccio invece tutto per attirarlo continuamente in Alto, ma non lo costringo. Io lascio la libertà all’essere, premesso che abbia raggiunto lo stato nell’auto consapevolezza, contro la differenza dello stato del suo sviluppo, in cui sale in Alto nella Legge dell’obbligo. In questo stato sale quindi verso l’Alto secondo la Mia Volontà, perché altrimenti non potrebbe eternamente giungere in Alto, perché per questo non è più capace. (19.06.1957) Ma appena ha riottenuto la libertà della sua volontà, non viene più esercitata nessuna costrizione sull’essere, ma viene sempre e continuamente aiutato, affinché possa giungere in Alto, se lo vuole. E’ riversata una misura di Grazie che basta pienamente per raggiungere di nuovo lo stato primordiale sulla Terra, se viene utilizzata bene. Il Mio Amore e Compassione è sempre per gli esseri che sono incorporati come uomo sulla Terra per via della loro ultima prova di volontà e non li provvedo davvero in modo scarso. Faccio tutto ciò che è soltanto adeguato per guidarli alla perfezione. E così è anche un certo fallimento, un lasciar inutilizzato la Grazia, una resistenza interiore, quando non raggiunge il perfezionamento. Allora questa è la propria colpa, le cui conseguenze deve portare l’essere stesso, perché aveva a disposizione tutto ciò che gli ha offerto il Mio Amore e Compassione. Il percorso antecedente fino all’incorporazione come uomo, era una sempre continua risalita, l’anima aveva già raggiunto un alto gradino, quando poteva incorporarsi. E la libera volontà nello stadio come uomo può procurarle di nuovo una ricaduta nell’abisso. Ma la Mia Volontà non indurrà mai una retrocessione, Io non retrocederò mai l’essere in uno stato che ha già superato, ma l’essere stesso si è procurato questo stato, è ritornato liberamente là, dove ha dimorato molto tempo prima in indicibile tormento. Lo ha permesso la libera volontà, che però poteva essere pure rivolta verso l’Alto, che poteva tendere alla meta meravigliosa: la definitiva unificazione con Me. Che ora l’uomo sulla Terra ha abusato della libera volontà molto più di quanto era orientata bene, è soltanto la conseguenza del non-riconoscere l’Opera di Redenzione di Gesù Cristo. La caduta nell’abisso non sarebbe possibile, se l’uomo si volesse rivolgere credente per l’Aiuto a Colui, Che E’ morto sulla Croce per conquistare per gli uomini la fortificazione della volontà. Un uomo non potrà mai raggiungere il suo perfezionamento durante il tempo terreno senza Gesù Cristo, perché è ancora aggravato dal peso della sua colpa primordiale che dà al Mio avversario il potere su di lui. E se ora l’anima entra nel Regno dell’aldilà non-redenta, allora è nello stesso stato di debolezza come sulla Terra ed ha bisogno dell’Aiuto del divino Redentore proprio come sulla Terra per giungere dall’abisso in Alto. Anche nell’aldilà le viene offerto l’Aiuto, ma le viene di nuovo lasciata la libera volontà di accettarlo o di rifiutarlo. E così anche allora può ancora salire o cadere. Ma non viene mai da Me spinta verso l’Alto o nell’abisso, lei stessa percorre la sua via nella totale libertà della volontà. E così anche un ripetuto percorso terreno come uomo potrebbe solo aver luogo se fosse la propria volontà dell’essere, perché non è la Mia Volontà un ritrasferimento nello stato già percorso, perché ho davvero altre possibilità per procurare all’essere un progresso nel suo sviluppo. Un essere deceduto dalla Terra immaturo però è di volontà totalmente indebolita. Sovente non sa nemmeno che dimora già nell’aldilà, ma si crede ancora sulla Terra e contende con il suo destino, perché sente solo tormenti ed infelicità. Ma si intrattiene prevalentemente nella vicinanza di uomini sulla Terra che sono dello stesso spirito, quindi anche nella stessa imperfezione. E cerca di manifestare sé stesso attraverso quegli uomini e li spinge sovente ad azioni che esso stesso voleva fare oppure ha compiuto sulla Terra. Ma ad una tale anima non verrà mai e poi mai più concesso una re-incorporazione sulla Terra, persino se fosse la sua volontà, perché per quest’anima un ripetuto percorso sulla Terra sarebbe anche un maggior pericolo di un precipizio ancora più in basso ed il Mio Amore e Sapienza lo riconosce e lo evita. Con aumentata conoscenza è fortificata anche la volontà di un essere nell’aldilà ed allora sarebbe anche ben possibile che la libera volontà prende da sé stessa una decisione e tende alla meta. Ma aumentata conoscenza significa anche Luce. Ed in questo bagliore di Luce l’anima vede anche il campo di attività che l’attende e vede anche contemporaneamente la sicura risalita verso l’Alto. La sua libera volontà si rivolge ora così sicura alla meta davanti a sé e non desidererebbe mai più ritornare sulla Terra, che all’essere sembra ora come una prigionia alla quale è sfuggita e che non cercherebbe mai più liberamente. (26.06.1957) Ma nel Regno dell’aldilà le vengono di nuovo posti dei compiti, da lei viene pretesa una attività servente, che esige da lei piena attività. Rispetto alla sua maturità spirituale ora quella attività si svolge in uno dei Miei edifici scolastici, con cui quindi sono da intendere le innumerevoli Creazioni al di fuori dalla Terra, i mondi e Costellazioni che celano tutti degli esseri spirituali allo scopo del loro ulteriore sviluppo. Quindi anche quei mondi sono sorti dalla Mia Volontà d’Amore ed accolgono sempre di nuovo nuovi esseri, il cui grado di maturità corrisponde appunto a questa o quella Costellazione, dove ora possono adempiere il compito posto loro: di prendere di nuovo parte nell’amore servente all’Opera di Redenzione. Per questo l’anima non ha bisogno di una forma esteriore terreno-materiale. Ma è auto consapevole e quindi anche capace in ogni tempo ed ovunque di riconoscere sé stessa e di agire autonomamente con la Mia Forza, appena è soltanto diventata ricettiva per la Luce. Ed allora ha anche soltanto l’aspirazione di ricevere la Luce per aiutare anche quelle anime che camminano ancora nell’oscurità, cosa che può bene riconoscere. E come in un incubo, ricorda il tempo sulla Terra, dove era avvolta da un pesante involucro e non possedeva nessuna libertà. Solo in casi molto particolari l’anima si deciderà liberamente per un ripetuto percorso terreno, ma allora è già compenetrata dalla Luce in una misura che vede, quale prestazione d’aiuto significa per gli uomini sulla Terra, quando per loro viene creato un diretto collegamento dal Regno della Luce. E per mettere gli uomini nella Benedizione di un tale collegamento, prende liberamente su di sé questa missione, che come essere di Luce riconosce anche come oltremodo breve. Un tale essere di Luce non può nemmeno più sprofondare nella vita terrena, perché anche se dimora sulla Terra sotto le stesse condizioni di vita, l’anima ha comunque tanta Forza e non scioglie mai il contatto con Me e quindi riceve anche continuamente da Me la Forza per condurre alla fine la sua missione con successo. Non deve quindi più assolvere la prova di volontà che viene pretesa da ogni essere ancora imperfetto. Se un essere ha lasciato una volta inutilizzate le Grazie che gli affluiscono riccamente, allora deve anche portare le conseguenze della sua mancanza. Non può aspettarsi che gli vengano sempre di nuovo offerte le stesse possibilità alle quale può anche di nuovo passare oltre nella sua cecità e nella sua resistenza contro di Me. Ma il Mio Amore e la Mia Compassione non lasciano cadere nessun essere e quello che non ha raggiunto su questa Terra, può essergli offerto comunque ancora nei Miei infinitamente molti edifici scolastici, una volta può arrivare alla Beatitudine, anche se dopo un tempo infinitamente lungo.
Amen
Translator