Ljudi će rijetko prepoznati Istinu sve dok se još drže krivog duhovnog blaga (materijala) i istovremeno uvijek grade na već krivim mislima i ne pokušavaju se toga osloboditi. Stoga je svako krivo učenje uspješno oružje protivnika kojim se on suprotstavlja Čistoj Istini i često odnosi pobjedu. Kad se krivo učenje jednom ukorijenilo, onda je ono daleko teže za iščupati, i lakše je poučiti potpuno neupućenog čovjeka, nego jednoga koji je već zaprimio znanje koje je međutim pogrešno. I uvijek postoji samo jedan put do Istine.... obratiti se Meni Osobno za to s punom čežnjom za Istinom.... Tko ide tim putem, taj će se i moći osloboditi od zablude, jer ona će mu se odjednom učiniti kao zabluda, pošto Ja pomažem svakom čovjeku koji Mi se radi toga obrati tako da i dospije do Istine.... Tko si dakle predoči čitav razvojni put, tko ozbiljno razmisli o smislu i svrsi zemaljskog života uopće.... tko si predstavi pitanje o tome što je jednog mudrog Stvoritelja moglo pokrenuti na to da stvori Stvaranja i da čovjeka postavi usred tih Stvaranja, taj sa svom temeljitošću slijedi pitanje toga u kojem odnosu on sam stoji spram njegovog Stvoritelja.... I on se neće smiriti prije nego dobije zadovoljavajući odgovor. No taj mu može dati jedino Sâmi Stvoritelj, iz Kojega je on i potekao. Moj plan Ljubavi i povratka čovjek neće moći direktno pregledati i shvatiti, pošto posjeduje samo faličnu (nedostatnu) spoznaju, ako ne vodi primjeran život. Ali taj nedostatak može otkloniti kroz život u nesebičnom životu Ljubavi prema bližnjemu.... I samo kad zadobije spoznaju Mog plana Ljubavi i povratka, nemoguće mu je da si u sebi ostavi prostora za krivu misao, budući da mu je onda sve jasno pregledno što je to Mene i Moj stvaralački duh pokrenulo na to da učinim da postane cjelokupno Stvaranje i isto tako i vi ljudi. To je bila Ljubav u neograničenoj mjeri Koja se željela izraziti, Koja je dakle načinila stvorenja i postavila ih izvan Sebe, koja su bila u najvišoj mjeri savršena. A ta stvorenja su bila tako sačinjena da su i ona isto mogla djelovati i oblikovati po vlastitoj volji. Oni su stajali neizmjerno visoko, a propali su u dubinu.... isto tako slobodnom voljom. No oni moraju neizbježno opet dospjeti do visine na kojoj su pra-početno stajali. Pali su slobodnom voljom i moraju se isto tako slobodnom voljom domoći uzlaza. A Ja, Čija beskrajna Ljubav ih je stvorila i Čija beskrajna Ljubav će vječno posjedovati stvorenja, neprestano pomažem podizanje tih palih bića. Nikad neću biće koje ljubim i koje se već izdiglo odgurnuti i spriječiti mu uspon, jer bi to bilo oprečno Mojoj beskrajnoj Ljubavi.... Naprotiv tomu, činim sve kako bi ga neprestano povlačio uvis, ali ga ne silim na to. Biću ostavljam njegovu slobodu, pod pretpostavkom da se je domoglo stadija samosvjesnosti.... za razliku od stadija njegovog razvoja gdje se je u vis dizalo pod zakonom prisile. U tom stanju dakle ono se uzdiže po Mojoj volji, pošto inače vječno ne bi dospjelo uvis, jer za to više nije sposobno.... (19 Lipanj 1957) Ali kad je povratilo slobodu svoje volje, na stvorenje se više ne vrši nikakav pritisak, ali mu se stalno i neprestano pomaže pri tome da može doseći u visinu, ako to želi.... Bogato je dana mjera milosti koja je savršeno dovoljna za to kako bi se na Zemlji opet postiglo ono pra-stanje, samo ako ju se ispravno iskoristi. Moja Ljubav i Milosrđe neprestano su na raspolaganju bićima koja su utjelovljena na Zemlji kao ljudi radi svog zadnjeg ispita volje, i Ja ih zaista ne obdarujem škrto.... Činim sve što god je podobno kako bi ih priveo savršenstvu. Biću je dakle moguće to savršenstvo i postići. Tako da je to izvjestan neuspjeh, propuštanje takve milosti, unutarnji otpor, ako se ne postigne savršenstvo. To je onda vlastita krivica, čije posljedice mora samo snositi, jer mu je sve stajalo na raspolaganju, a čovjek nemarno prolazi pored toga što mu je Moja Ljubav i Milosrđe nudilo.... Raniji put do utjelovljenja kao čovjek, bio je neprestani uspon.... Duša je već postigla jedan visok stupanj, da bi se onda mogla utjeloviti. A slobodna volja u stadiju čovjeka može joj opet donijeti ponovni pad u dubinu.... Ali nikad Moja volja neće navesti na korak unazad, nikada Ja neću biće vratiti u stanje koje se već nalazi za njim, koje je ono dakle prevazišlo, nego si je to stanje biće samo stvorilo, dobrovoljno se vratilo tamo gdje je davno ranije boravilo u neizrecivoj patnji. Slobodna volja to je dopustila, koja je se međutim isto tako mogla okrenuti ka gore, koja je mogla stremiti ka najdivnijem cilju: bezrezervnom ujedinjenju sa Mnom.... To što je slobodna volja čovjeka na Zemlji daleko više zloupotrebljena nego ispravno usmjerena, samo je posljedica nepriznavanja djela iskupljenja Isusa Krista.... Propadanje u dubinu ne bi moglo biti moguće, kad bi se čovjek s vjerom obraćao za pomoć Njemu, Koji je umro na Križu, kako bi ljudima priskrbio osnaženje volje.... I nikada niti jedan čovjek tokom zemaljskog života neće moći dostići savršenstvo bez Isusa Krista, jer je još opterećen svojom pra-krivicom, koja Mom protivniku daje vlast nad njime. I ide li duša onda nespašena u onostrano područje, onda je u istom stanju slabosti kao i na Zemlji, i isto tako kao i na Zemlji potrebna joj je pomoć Božanskog Iskupitelja, kako bi iz dubine ponovo dospjela u vis.... I u onostranom bit’ će joj pružena pomoć, ali joj je opet ostavljena slobodna volja da ju prihvati ili odbaci. Tako da se i onda još može dići ili pasti.... Ali nikada ona od Mene nije prisiljena uvis niti gurnuta u dubinu, ona sama ide svojim putem u potpunoj slobodi volje. I isto tako bi se ponovljeni hod Zemljom kao čovjek mogao dogoditi jedino ako bi to bila vlastita volja bića, jer Moja volja nije vraćanje u stanje koje je već jednom prevaziđeno, pošto Ja doista imam dovoljno drugih mogućnosti, kako bi biću uistinu omogućio dovoljno drugih prilika za napredovanje u njegovom razvoju. Ali biće koje je nezrelo napustilo Zemlju je skroz oslabljene volje. I najčešće niti ne zna da se nalazi u onostranom, nego još vjeruje kako se nalazi na Zemlji i ‘prepire se’ sa svojom sudbinom, pošto samo osjeća muke i zlu kob.... No boravi pretežno u blizini ljudi na Zemlji koji su istog duha, dakle u istoj nesavršenosti. I traži se samo izraziti putem tih ljudi i prenosi svoje misli na njih i nagoni ih na postupke koje bi i sâmo želilo činiti na Zemlji, ili je činilo.... No nikada takvoj jednoj duši neće biti dozvoljeno ponovno utjelovljenje na Zemlji, čak i da je to njena volja, pošto bi za tu dušu ponovljeni prolaz Zemljom bio povećana opasnost jednog još većeg pada i Moja Ljubav i Mudrost to spoznaje i sprječava. S rastućom spoznajom je i volja bića u onostranom ojačana, a onda bi bilo moguće da slobodna volja opet sama donese odluku i teži nekom cilju.... A rastuća spoznaja znači i svjetlo.... i na tom tračku svjetlosti duša uviđa i polje aktivnosti koje ju očekuje, i ona istovremeno uviđa i siguran uspon.... Njegova slobodna volja tad se sasvim izvjesno upravlja na cilj koji je pred njim i nikada više ne bi htjelo ponovo na Zemlju, koja se biću tad čini kao zatvor iz kojeg je ono uteklo i koji ono nikad više ne bi dobrovoljno tražilo.... (20 Lipanj 1957) No u onostranom su opet postavljeni zadaci, od njega se opet traži uslužna djelatnost, koja zahtjeva njegovu punu aktivnost. S obzirom na njegovu duhovnu zrelost ta se aktivnost onda nalazi u jednom od Mojih bezbrojnih školskih ustanova, pod čemu se dakle podrazumijevaju i bezbrojna Stvaranja izvan ove Zemlje.... svjetovi i planete, koji svi sadrže duhovna bića u svrhu njihovog daljnjeg razvoja. Ti svjetovi su dakle isto tako nastali iz Moje Ljubavne volje, i oni uvijek iznova primaju nova bića čiji stupanj zrelosti odgovara baš ovom ili onom nebeskom tijelu, na kojem ono tad može ispuniti postavljeni mu zadatak: opet u služećoj Ljubavi sudjelovati u djelu spašavanja. Duša pri tome ne treba zemaljsko-materijalnu vanjsku formu. No ona je svjesna sebe i isto je tako dakle u svako doba i svugdje sposobna spoznati samu sebe i samovoljno djelovati iz Moje Snage kad je postala prijemčiva za svjetlo. A ona onda i ima samo tu težnju da pomogne doći do primanja svjetla onim dušama koje još tumaraju u tami, a što ona može dobro prepoznati. I vremena na Zemlji sjeća kao more, gdje je ona bila obavijena teškim omotačem i nije posjedovala slobodu. Jedino u skroz posebnim slučajevima duša će se dobrovoljno odlučiti za ponovljeni put preko Zemlje, ali tada je ona već u tolikoj mjeri prožeta svjetlom, da uviđa kakvu pomoć to predstavlja za ljude na Zemlji, kad im se stvara direktna veza od strane područja svjetla.... A kako bi se ljude stavilo u blagoslov takve jedne veze, ona dobrovoljno na sebe uzima taj zadatak, koji kao biće svjetla i prepoznaje kao posve kratkoročan. Takvo jedno svjetlosno biće u zemaljskom životu više ne može propasti, jer iako na Zemlji boravi pod istim životnim uvjetima, duša ima toliko snage i nikada ne izlazi iz kontakta sa Mnom i tako prima neprestano snagu od Mene, kako bi svoj zadatak uspješno privela kraju.... Više ne mora prolaziti ispit volje koji se od svakog nesavršenog bića traži. Kad je jedno nesavršeno biće jednom propustilo njemu ponuđene oblino pritičuće milosti, isto tako mora i snositi posljedice njegovog propuštanja.... ne može očekivati da mu se uvijek i uvijek iznova pružaju iste mogućnosti, pored kojih isto opet može proći u svojoj sljepoći i u svom otporu protiv Mene. Ali Moja Ljubav i milosrđe ne dâ da propadne niti jedno biće, i što ne postigne na ovoj Zemlji, može mu još ipak pripasti u Mojim beskrajno mnogim školskim ustanovama.... Može još dospjeti do blaženstva, iako nakon beskrajno dugog vremena....
AMEN
TranslatorLes hommes reconnaîtront rarement la Vérité, tant qu’ils détiennent un patrimoine mental erroné et donc ils édifient toujours sur des pensées erronées et ne cherchent pas à s’en libérer. Et chaque enseignement erroné est une bonne arme pour l'adversaire, avec lequel il procède contre la pure Vérité et remporte même souvent la victoire. Si un enseignement erroné a fait une fois des racines, il est beaucoup plus difficile de l'arracher et il est plus facile d’instruire un homme totalement ignare qu’un qui a déjà accueilli un savoir qui était faux. Et il existe toujours seulement une Vérité, que vous devez demander à Moi Même dans le plein désir pour la Vérité. Celui qui parcourt cette voie sera aussi en mesure de se libérer de l'erreur, parce qu’elle lui apparaîtra tout à coup comme une erreur, parce que J’aide chaque homme qui Me l'a demandé à arriver à la Vérité. Celui qui se tient devant les yeux tout le chemin de développement, qui réfléchit une fois sérieusement au sens et au but qu’a en général la vie terrestre, se posera la question de ce qui a pu bouger un sage Créateur à faire se lever les Créations et à mettre l'homme au milieu de ces Créations, il s’ensuivra aussi précisément la question du rapport où il est lui-même envers son Créateur. Et il ne se reposera pas avant d’avoir obtenu une Réponse satisfaisante. Mais celle-ci peut lui être donnée seulement par le Créateur Lui-Même, dans Lequel il a eu son Origine. Toutefois l'homme ne pourra pas vite embrasser du regard et comprendre Mon Plan d'Amour et de Salut, parce qu'il possède seulement une connaissance imparfaite s'il ne mène pas une vie d'amour exemplaire. Mais il peut suspendre ce manque à travers une vie dans l'amour désintéressé pour le prochain. Et dès qu'il a maintenant obtenu la connaissance de Mon Plan d'Amour et de Salut, il lui est impossible donner la place en lui à une pensée erronée, parce qu'alors il lui est clairement visible tout ce qui M’a bougé Moi et Mon Esprit Créateur à faire se lever l'entière Création et donc vous aussi les hommes. C’est l’Amour dans une mesure illimitée Qui voulait Se manifester, lequel donc a créé des êtres et les a externalisés, et ces êtres étaient extrêmement parfaits. Ils furent créés de sorte qu’ils pouvaient aussi agir et se former selon leur propre volonté. Ils étaient incommensurablement hauts et sont tombés dans l'abîme dans la libre volonté. Mais ils doivent de nouveau inévitablement arriver sur la Hauteur où ils étaient primordialement. Ils sont tombés dans la libre volonté et doivent aussi re-parcourir la remontée dans la libre volonté. Mais Moi, dont l'Amour infini les a créés et dont l'Amour infini les possédera dans l’éternité, J’aiderai ces êtres tombés à monter constamment. Je ne repousserai jamais ou n’interdirai jamais la remontée à un être que J’aime et qui s’est déjà hissé en haut, parce que cela contredirait Mon Amour infini. Je fais par contre tout pour l'attirer continuellement en haut, mais Je ne le force pas. Je laisse la liberté à l'être, à condition qu'il ait atteint l'état d'auto-conscience, à la différence de l'état où il était au cours de son développement où il montait en haut dans la Loi d'obligation. Dans cet état il monte donc vers le Haut selon Ma Volonté, parce qu'il ne pourrait autrement pas éternellement arriver en haut, parce que pour cela il n'en est plus capable. (19.06.1957) Mais dès qu'il a regagné l’état de liberté de sa volonté, il n'est plus exercé aucune contrainte sur l'être, mais toujours et continuellement il est aidé, pour qu'il puisse arriver en haut, s'il le veut. Il lui est déversé une mesure de Grâces qui lui suffit pleinement pour atteindre de nouveau l'état primordial sur la Terre, si elle est bien utilisée. Mon Amour et Ma Compassion est toujours pour les êtres qui sont incorporés comme homme sur la Terre pour leur dernière épreuve de volonté et Je ne les pourvois pas vraiment d’une manière insuffisante. Je fais tout ce qui est seulement approprié pour les guider à la perfection. Et ainsi c’est une certaine défaillance que de laisser rendre inutile la Grâce, c’est une résistance intérieure lorsqu’il n’atteint pas le perfectionnement. Alors cela est sa propre faute dont il devra lui-même porter les conséquences, parce qu'il avait à sa disposition tout ce que lui a offert Mon Amour et Ma Compassion. Le parcours antécédent jusqu'à l'incorporation comme homme était une remonté toujours continue, l'âme avait déjà atteint une haute marche lorsqu’elle put s'incorporer. Et la libre volonté dans le stade d’homme peut lui procurer de nouveau une retombée dans l'abîme. Mais Ma Volonté ne poussera jamais à une rétrogradation, Je ne rétrograderai jamais l'être dans un état qu’il a déjà dépassé, mais l'être lui-même s'est procuré cet état, il est revenu librement là où il a demeuré beaucoup de temps auparavant dans d’indicibles tourments. Sa libre volonté l'a permis, cependant elle pouvait être aussi tournée vers le Haut, et tendre vers un but merveilleux : l’unification définitive avec Moi. Le fait que maintenant l'homme sur la Terre ait abusé de la libre volonté bien plus que d’une bonne orientation, est seulement la conséquence de la non-reconnaissance de l'Œuvre de Libération de Jésus-Christ. La chute dans l'abîme ne serait pas possible si l'homme voulait se tourner croyant pour de l'Aide vers Celui Qui est mort sur la Croix pour conquérir pour les hommes la fortification de la volonté. Un homme ne pourra jamais atteindre son perfectionnement pendant le temps terrestre sans Jésus Christ, parce qu'il est encore chargé du poids de sa faute primordiale qui donne à Mon adversaire le pouvoir sur lui. Et si maintenant l'âme entre dans le Règne de l'au-delà non-rachetée, alors elle est dans le même état de faiblesse comme sur la Terre et a besoin de l'Aide du divin Rédempteur vraiment comme sur la Terre pour arriver de l'abîme en haut. Même dans l'au-delà il est offert de l'Aide, mais de nouveau il est laissé la libre volonté de l'accepter ou de la refuser. Et ainsi même alors il peut encore monter ou retomber. Mais il n’est jamais poussé par Moi vers le Haut ou dans l'abîme, lui-même parcourt sa voie dans une totale liberté de la volonté. Et ainsi un parcours terrestre répété comme homme pourrait seulement avoir lieu si c’était la volonté de l'être, parce qu’un retour dans l'état déjà parcouru n'est pas Ma Volonté, parce que J’ai vraiment d’autres possibilités pour procurer à l'être un progrès dans son développement. Mais un être décédé de la Terre non mûr est de volonté totalement affaiblie. Il ne sait souvent même pas qu'il demeure déjà dans l'au-delà, mais il se croit encore sur la Terre et se dispute avec son destin, parce qu'il sent seulement le tourment et le malheur. Et il se tient principalement dans la proximité d'hommes sur la Terre qui sont du même esprit, donc aussi dans la même imperfection. Et il cherche à se manifester à travers ces hommes et il les pousse souvent à des actions que lui-même voulaient faire ou bien a accompli sur la Terre. Mais à une telle âme jamais et encore jamais il ne sera concédé une réincorporation sur la Terre, même si c’était sa volonté, parce que pour cette âme un parcours répété sur la Terre serait aussi un grand danger de se précipiter encore plus bas et Mon Amour et Ma Sagesse le reconnaît et l'évite. Avec une connaissance accrue la volonté d'un être dans l'au-delà est fortifiée et alors il est bien possible que la libre volonté prenne toute seule la décision de tendre au but. Mais une connaissance accrue signifie aussi la Lumière. Et dans cette lueur de Lumière l'âme voit aussi le champ d'activité qui l'attend et voit aussi en même temps la remontée certaine vers le Haut. Sa libre volonté se tourne maintenant de façon sûre vers le but devant lui et ne désirerait jamais plus revenir sur la Terre, ce qui à l'être semble maintenant comme une captivité à laquelle il a échappé et qu'il ne cherche jamais plus librement.(26.06.1957) Mais dans le Règne de l'au-delà il est de nouveau mis sur des tâches qui demandent une activité servante qui exige de lui une pleine activité. Par rapport à sa maturité spirituelle, cette activité se déroule maintenant dans un de Mes édifices scolaires, par lesquels il faut entendre les innombrables Créations en dehors de la Terre, les mondes et les Constellations qui cachent tous des êtres spirituels dans le but de leur développement ultérieur. Donc ces mondes sont levés de Ma Volonté d'Amour et accueillent toujours de nouveaux êtres, dont le degré de maturité correspond justement à telle ou telle Constellation, où maintenant ils peuvent s'acquitter de la tâche qui leur est imposée : de prendre de nouveau part dans l'amour servant à l'Œuvre de Libération. Pour cela l'âme n'a pas besoin d'une forme extérieure terrestre-matérielle. Mais elle est auto-consciente et donc aussi capable à chaque instant et partout de se reconnaître elle-même et d'agir de façon autonome avec Ma Force, dès qu'elle est seulement devenue réceptive pour la Lumière. Et alors elle aspire seulement à recevoir la Lumière pour aider les âmes qui marchent encore dans l'obscurité, chose qu’elle peut bien reconnaître. Et en elle-même, elle repense au temps sur la Terre où elle était enveloppée d'une lourde enveloppe et où elle ne possédait aucune liberté. Seulement dans des cas très particuliers l'âme se décidera librement pour un parcours terrestre répété, mais alors elle est déjà compénétrée par la Lumière dans une mesure où elle voit quelle prestation d'aide signifie pour les hommes sur la Terre, lorsque pour eux il est créé une liaison directe avec le Règne de la Lumière. Et pour placer les hommes dans la Bénédiction d'une telle liaison, il prend librement sur lui cette mission, car en tant qu’être de Lumière il la reconnaît comme outre mesure brève. Un tel être de Lumière ne peut plus se précipiter dans la vie terrestre, parce que même s’il demeure sur la Terre sous les mêmes conditions de vie, l'âme a de toute façon assez de Force et elle ne dénoue jamais le contact avec Moi et donc elle reçoit de Moi continuellement la Force pour mener à terme sa mission avec succès. Elle ne doit donc plus satisfaire l'épreuve de volonté qui est exigée de chaque être encore imparfait. Si un être a laissé une fois se rendre inutiles les Grâces qui lui affluent richement, alors il doit aussi porter les conséquences de son manque. Il ne peut pas s'attendre à ce que soit offert toujours de nouveau les mêmes possibilités à quelqu’un qui peut de nouveau passer au-delà dans sa cécité et dans sa résistance contre Moi. Mais Mon Amour et Ma Compassion ne laissent tomber aucun être et ce qu’il n'a pas atteint sur cette Terre, peut lui être offert de toute façon encore dans un de Mes infiniment nombreux édifices scolaires, et un jour il pourra arriver à la Béatitude, même si c’est après un temps infiniment long.
Amen
Translator