• Nazaj

DUHOVNO SUŽENJSTVO.... ZAPOVEDI....

Duhovno je suženjstvo, če je človek preko odredb in zapovedi prisiljen na vero in če mu je prepovedano kakršnokoli preverjanje z grožnjo trenutnih ali večnih kazni. Če se človek lahko sam svobodno odloči, ali želi ali ne sprejeti njemu ponujeno duhovno dobrino (znanje), ni duhovno zasužnjen, in tako je popolnoma odgovoren za svoje razmišljanje ter postopke. In zato Jezus Njegovim učencem ni dejal: »Ukažite ljudem, kaj morajo verjeti....«, ampak jih je v svet poslal z Besedami: »Pojdite v svet in učite vse narode....«(Matej 28:19).

O nobeni drugi zapovedi ni govora, razen o zapovedi Ljubezni do Boga in do bližnjega.... ta zapoved vključuje tudi Deset Zapovedi, ki jih je Bog preko Mojzesa dal Ljudem; namreč človek, ki izpolnjuje zapovedi Ljubezni do bližnjega, na nikakršen način ne krši teh Božanskih zapovedi. Vendar pa je greh vse, kar krši Božanske zapovedi Ljubezni. Greh ima za posledico kazen; torej človek kaznuje samega sebe, in ne kaznuje Bog človeka, ampak je v skladu z Božansko previdnostjo posledica greha za človeka vedno boleča, in on mora posledice greha vzeti nase, na Zemlji ali pa v onostranstvu.

Zato, če so dane človeške zapovedi in če mora človek, ker se jih ne drži, za njih plačati kot za greh, ki ima za posledico Božjo kazen, potem je to duhovno suženjstvo, neke vrste odvzemanje svobodne volje, ker bo človek pod pritiskom delal to, kar mora (ga obvezuje, je obvezen storiti) in bo imel le malo uspeha v njegovem razvoju proti navzgor. Pred Bogom je namreč dragoceno edino to, kar človek stori iz svobodne volje, zaradi Ljubezni do Boga. On mora znotraj prejeti spodbudo in mora slediti notranjemu glasu, ker je to svobodno delo, katero ima vrednost pred Bogom.

Vendar pa se brezštevilne ljudi drži v duhovnem suženjstvu. Oni so pogosto podučeni s strani ljudi, kateri sami nimajo znanja; oni so postavljeni v določeno stanje prisile tako, ko greh s kaznijo spremlja vsako versko učenje oz. ne-sprejemanje vere je predstavljeno kot greh, ki ima za posledico kazen. Tako bi se človek lahko izognil odgovornosti, da se v njemu ravno tako ne bi pojavili dvomi v vero, kateri izhajajo delno od znotraj in delno od zunaj, in kateri ga spodbujajo na razmišljanje, če je resen v nameri, da stoji na/v Resnici. Bog pogosto predrami razmišljanje ljudi, ki životarijo v duhovnem suženjstvu; oni preko zunanjih vplivov, preko njihove lastne usode prejmejo spodbudo na razmišljanje, da bi uporabili dar razuma in da bi preverili kljub nasprotnim pritiskom s strani tistih, ki si jemljejo pooblastila, da poučujejo....

Iz duhovnega suženjstva pa se bo osvobodil tisti, ki si prizadeva priti do Resnice; on bo spoznal nepravičnost zahteve, da se brez premisleka sprejme nekaj, kar so mu prenesli ljudje. Namreč tisti, ki preverja to, kar je v njihovih učenjih Božansko, obenem tudi prepozna kot Božansko. Vendar pa se on uči razlikovati delo Boga od človeškega dela; zelo kmalu prepozna pomanjkljiva učenja, ki nimajo Božanskega porekla, in zelo kmalu pride do zaključka, da je svobodna volja človeka glavni dejavnik, ki je odločujoč za razvoj duše proti navzgor.

In tedaj se on osvobaja okovov, kateri so človeško delo. Tedaj bo njegova vera zanesljiva (trdna, močna) in bo veliko bolj dragocena od formalne vere, kateri je veliko ljudi podleglo in katere se držijo zaradi tradicije, toda katera ne drži vode enkrat, ko jo ljudje resno preverijo. Tedaj se bo namreč porušila konstrukcija, katera se je dolgo časa držala, toda katera ne more obstati, ker je to človeško delo in zanemarja svobodo zaradi sprejetja zapovedi, ki niso v skladu z Božjo voljo. Ker če mora človek enkrat položiti račune, potem mora imeti tudi možnost delovati v polni svobodi volje; toda na odločitev ne sme biti nikoli prisiljen z grožnjami s kaznijo greha.... ker on drugače večno ne bi mogel postati popoln....

AMEN

DUHOVNO ROPSTVO.... ZAPOVIJEDI....

Duhovo je ropstvo ako čovjek putem odredaba i zapovijedi bude prisiljen u vjeru i ikakva provjera iste mu bude zabranjena uz prijetnju vremenih ili vječnih kazni. Ako se čovjek može sam slobodno odlučiti da li želi ili ne prihvatiti njemu ponuđeno duhovno dobro (znanje), nije duhovno porobljen i tako je potpuno odgovoran za svoje razmišljanje i postupanje. I zato Isus Njegovim učenicima nije rekao: “Naređujte ljudima šta trebaju vjerovati....”, nego ih je On u svijet poslao s Riječima: “Idite u svijet i učite sve narode....”

Nije ni do jedne druge zapovijedi negoli do zapovijedi Ljubavi prema Bogu i bližnjemu.... ta zapovijed uključuje i svih deset zapovijedi koje je Bog kroz Mojsija dao ljudima, jer čovjek, koji ispunjava zapovijed Ljubavi prema bližnjemu, ni na koji način ne krši one Božanske zapovijedi. A grijeh je sve što krši Božansku zapovijed Ljubavi. Grijeh za posljedicu ima kaznu, dakle čovjek kažnjava sam sebe, a nije da Bog kažnjava čovjeka, nego je u skladu sa Božanskom pravičnošću posljedica neljubavnosti, grijeha, uvijek bolna za čovjeka, i on posljedice grijeha mora uzeti na sebe, na Zemlji ili u onostranom.

No ako se daju ljudske zapovijedi, i ako se ne-pridržavanje njih čovjeku uračunava kao grijeh koji za sobom povlači Božju kaznu, onda je to duhovno ropstvo, jedno sakaćenje slobodne volje, jer čovjek će pod pritiskom činiti ono što treba, a imati malo uspjeha u njegovom razvoju prema gore. Pošto je pred Bogom dragocjeno jedino ono što čovjek čini iz slobodne volje Bogu za Ljubav. On se na to mora osjećati potaknut iznutra i mora slijediti unutarnji glas, jer tada je to slobodno djelo koje je Bogu vrijedno.

Isto tako vjera mora biti zadobivena od čovjeka samoga putem ispitivanja i promišljanja o onome što se od njega zahtijeva vjerovati. Mora se raditi o uvjerenju, zadobivenom iz slobodne volje, no pod prisilom se ne smije zahtijevati vjera, koja bi morala bezuvjetno biti prihvaćena ako je školski prenešena na čovjeka. Tada se čovjek nalazi u duhovnom ropstvu, a takva jedna vjera je mrtva, ona je bezvrijedna pred Bogom.

No bezbrojni ljudi su držani u duhovnom ropstvu, oni su naučavani, često od strane ljudi koji ni sami nemaju znanje, njih se stavlja u određeno stanje prisile time što grijeh sa svojom kaznom prati svako vjersko učenje, tj. ne-prihvaćanje vjere predstavljeno je kao grijeh koji za sobom vuče kaznu. Time bi čovjek sa sebe mogao skinuti odgovornost da mu se isto tako ne javljaju vjerske sumnje koje dolaze djelomično iznutra, djelomice izvana i koje ga potiču na razmišljanje, ako je ozbiljan u namjeri da stoji u Istini. Bog često uzdrma razmišljanje ljudi koji živ(otar)e u duhovnom ropstvu; oni bivaju putem vanjskih utjecaja, putem njihove vlastite sudbine potaknuti na razmišljanje, kako bi upotrijebili dar razuma i ispitali, usprkos protupritiska onih koji se osjećaju ovlašteni naučavati....

A iz duhovnog ropstva će se osloboditi onaj kome je ozbiljno stalo do Istine, taj će spoznati nepravednost zahtijevanja da se bez rezerve prihvati nešto što su mu ljudi prenijeli. Jer ono što je Božansko u njihovim učenjima, to onaj koji ispituje također i prepoznaje kao Božansko, no vrlo uskoro on uči razlikovati djelo Boga od ljudskog djela, vrlo uskoro prepoznaje slabost učenjā koja nisu Božanskog porijekla, i vrlo uskoro dolazi do zaključka da je slobodna volja čovjeka glavni čimbenik koji je odlučujući za razvoj duše prema gore.

I tada se on oslobađa okova, koji su ljudsko djelo, tad će i njegova vjera biti sigurna i biti će uvelike dragocjenija od formalne vjere, kojoj su mnogi ljudi potpali i u kojoj su iz tradicije, koja međutim ne drži vodu jednom kad na ljude dođu ozbiljni ispiti. Jer tada će se srušiti konstrukcija koja se dugo vremena održavala, koja međutim ne može opstati, pošto je ljudsko djelo i zanemarila je slobodu volje radi donošenja zapovijedi koje nisu u skladu s Božjom voljom. Jer ako čovjek jednom treba položiti račune, onda i mora moći postupati u punoj slobodi volje, a nikada uz prijetnje kaznama grijeha biti prisiljen na odluku.... Budući da on inače vječno ne bi mogao postati savršen....

AMEN