Koncept vremena je primjenjiv/važi jedino na nesavršeno duhovno bice koje i dalje doživljava ogranicenje razmišljanja i koje je prema tome takoder zavezano za vrijeme i prostor, dok savršeno duhovno bice ne poznaje granice i prošlost, sadašnjost i buducnost su isti koncept, jer savršeno bice može vidjeti i doživjeti prošle, sadašnje i buduce dogadaje u isto vrijeme i biti ce stoga vjecno sretno buduci više ništa ne postoji što bi ikada više moglo opteretiti bice. Svrsishodnost svega ce biti spoznata, pošto je (baš) ona bicu i pomogla u usavršavanju. Prevazideno je, dakle trebalo bi pripadati prošlosti, no ipak je živo u sadašnjosti i uvijek vidljivo po/u svojim ucincima, medutim nije vezano za vrijeme niti prostor.... Biti sposoban ovo razumjeti je vec znak približavajuceg savršenstva.... ipak nije potpuno shvatljivo za covjeka sve dok još živi na Zemlji, sve dok on još nije savršen i još je zarobljen vremenom i prostorom. Koncepti vjecnosti su prema tome neshvatljivi za ljudsko bice; on zasigurno može zamisliti beskonacno duge periode vremena ali ne ih dokuciti racionalno, baš kao što ne može zamisliti da ‘vrijeme’ eventualno više nece postojati.... da on živi i može jednako biti u prošlosti baš kao i u buducnosti.... da je sve što se ikada dogodilo njemu vidljivo. Onda ce on, u stvari, takoder znati o ‘pocetku’ ali to ce njemu biti isto tako vidljivo kao i ostvareni cilj svih bica koja su potekla iz Boga i njemu se ponovno povratila. Onda za bice više ne može biti ogranicenja, jer zbog njegovog pada u bezdan bice je prouzrocilo njegovo vlastito ogranicenje.... stanje tame je zapocelo, popraceno sa prazninama u znanju, realizaciji.... nedostatak svjetla je bio privremene prirode, buduci se situacija bica mijenjala iz epohe u epohu.... I tako se njihovo mjesto boravka takoder nastavilo mijenjati, što cini prostornu granicu razumljivom.... Vrijeme i prostor su atributi nesavršenog bica, koje je posljedicno bilo ograniceno u njegovoj aktivnosti baš zbog toga što je bilo nesavršeno.... u drugim rijecima, ono je bilo podredeno prostoru i vremenu, ono više nije bilo onako slobodno kao kada je poteklo od Boga.... Ono je sebe okovalo ili dopustilo sebi da bude okovano od strane Božjeg neprijatelja, i odlucilo je samo trajanje svoga zatoceništva.... Ono je sebe ucinilo zavisnim o vremenu sve dok nije ozbiljno stremilo ka stjecanju savršenstva....
Ipak jednog ce dana vrijeme i prostor biti prevladani, jednog dana ovi koncepti više nece važiti, buduci ce jednog dana savršenstvo sigurno biti postignuto.... I onda ce bice naci neshvatljivim zašto je sebe bilo držalo na udaljenosti od Boga tako dugo vremena da je na svaki nacin bilo ograniceno, i onda ce ono opet biti sposobno razumjeti kako je za Gospoda tisucu godina kao jedan dan, buduci za Njega vrijeme ne postoji, prema tome koncept ‘Bog je vjecan’ je besmislen, jer On je uvijek u sadašnjosti, prošlost ne postoji za Njega, On vidi buduce dogadaje isto tako u sadašnjosti kao i prošle dogadaje.... On je bio i jeste i uvijek ce ostati prvobitni nukleus, vibrantni izvor snage, pocetak i svršetak.... On je bio i jeste i ostaje bezvremeno, beskonacno Bice Kojeg ni jedno od Njegovih stvorenih bica nece nikada biti sposobno dokuciti.... I nikakvo ‘prije’ ili ‘poslije’ ne postoji za Njega.... On je uvijek u sadašnjosti i ova sadašnjost nece nikada završiti.... I svaki koncept vremena i prostora je jedino uvijek karakteristika Njegovih jednom pobunjenih/otpalih bica koja su stvorila njihovo vlastito ‘ogranicenje’ time što su izokrenuli njihovu prirodu.... koja su dopustila onome što je savršenstvo da postane nesavršeno, koja su sebe oblikovala u nešto Bogu-protivno.... što je okrenulo njihovo izvorno stanje u protivno.... I tako su buntovnicka/otpala bica stvorila zakon vremena i prostora sami u kojem sve nesavršene prirode mora postojati, buduci se sve nesavršeno krece unutar izvjesnog ogranicenja.... Jedino to što je savršeno je neograniceno; medutim, sve što je predmetom ogranicenja je takoder nesavršeno, u skladu sa zakonom vjecnosti.... Bice je proizašlo iz Boga u savršenstvu, i niti vrijeme niti prostor nisu postojali za ovo bice i ono je bilo beskonacno sretno. Ipak njegov pad u bezdan je stvorio ogranicenja u svakom pogledu koja ce prestati jedino kada je bice sebe oblikovalo nazad u savršenstvo, u njegovu temeljnu prirodu, u stanje u kojem je bilo jednom stvoreno od strane Boga.
AMEN
TranslatorIl concetto del tempo vale solamente per lo spirituale imperfetto, che vive ancora nella limitazione del pensare e che perciò è anche legato al tempo ed allo spazio, mentre lo spirituale perfetto non conosce nessuna limitazione e passato, presente e futuro è lo stesso concetto, perché l’essere che è perfetto, può contemplare e vivere nello stesso tempo degli avvenimenti passati, presenti e futuri e perciò sarà anche sempre beato, perché non esiste più niente che potesse mai aggravare l’essere. Riconoscerà tutto nella sua opportunità, perché ha aiutato l’essere a giungere alla perfezione. E’ stato superato, dovrebbe quindi appartenere al passato ed è comunque vivente come nel presente e sempre visibile nel suo effetto, ma non legato mai al tempo ed allo spazio. Comprendere questo, è già un segno della vicina perfezione, ma per l’uomo non è afferrabile definitivamente finché si trova ancora sulla Terra, perché fino ad allora egli è ancora imperfetto, e fino ad allora lo tengono ancora legato il tempo e lo spazio. I concetti di Eternità sono perciò per l’uomo inevitabili; egli si può bensì immaginare dei tempi infinitamente lunghi, ma non afferrarli con il suo intelletto, come non può neanche immaginarsi, che il “tempo” può una volta essere escluso, che egli viva e può muoversi comunque nel passato come nel futuro, che tutto è visibile per lui che si svolge nelle Eternità. Allora saprà anche di un “inizio” ma questo gli sarà pure presente come anche la meta raggiunta di tutto l’essenziale, che ha avuto la sua Origine in Dio ed è di nuovo ritornato a Lui. Allora non può più esistere nessuna limitazione per l’essere, perché l’essere stesso si è creato una limitazione mediante la sua caduta nell’abisso. E’ iniziato lo stato dell’assenza di Luce, dapprima si creavano delle lacune nel sapere, nella conoscenza, la mancanza di Luce era limitata nel tempo, perché lo stato dell’essenziale cambia secondo l’epoca. E così cambiava anche sempre di nuovo il luogo di soggiorno, che rende comprensibile una limitazione di spazio. Tempo e spazio sono dei contrassegni dell’imperfetto, che quindi ora è limitato nel suo agire, appunto perché era imperfetto, oppure anche, era legato allo spazio ed al tempo, non era più libero, come lo era una volta proceduto da Dio. Aveva messo a sé stesso delle catene oppure se l’è fatto mettere dall’avversario di Dio ed ha determinato da sé la durata del suo stato legato. Si è reso da sé dipendente dal tempo, finché non tendeva seriamente alla perfezione. Ma una volta saranno superati anche tempo e spazio, una volta questi concetti non varranno più, perché una volta sarà certamente raggiunta la perfezione. Ed allora l’essere non potrà più comprendere, che si è tenuto così tanto tempo lontano da Dio, che era in ogni modo limitato, e potrà di nuovo comprendere, che davanti a Dio mille anni sono come un giorno, perché per Lui non esiste il tempo, perché allora anche il concetto: Dio dall’Eternità non dice nulla, perché Egli E’ sempre nel presente, per Lui non esiste nessun passato, Egli vede il futuribile proprio così nel presente come il passato. Egli Era ed E’ e Rimarrà sempre il Centro dall’Eternità, la Fonte di Forza sprizzando Vita, l’Inizio e la Fine. Egli Era, E’ e Rimane l’essere senza tempo, illimitato, che nessuno dei Suoi esseri potrà mai sondare. E per Lui non esiste nessun “Prima” oppure “Dopo”. Egli E’ sempre nel presente e questo non finisce mai in eterno. Ed ogni concetto di tempo e spazio è sempre soltanto proprio degli esseri una volta da Lui caduti, che hanno creato a sé stessi una “limitazione” mediante l’inversione del loro essere, che hanno fatto del perfetto l’imperfetto, che hanno formato sé stessi in qualcosa di opposto a Dio, che hanno invertito il loro stato Ur nel contrario. Ed ora la legge del tempo e dello spazio è stata creata dal caduto stesso, nel quale ora tutto l’imperfetto deve muoversi, perché tutto l’imperfetto si muove (si trova) in una certa limitazione. Soltanto il perfetto è illimitato; ma quello che è sottoposto alla limitazione, è anche imperfetto secondo la Legge dall’Eternità. L’essere è proceduto perfetto da Dio, e per questo essere non esisteva né tempo né spazio, ed era illimitatamente beato. Ma la sua caduta nell’abisso ha creato dei limiti in ogni modo, che possono essere di nuovo eliminati quando l’essere si è ritrasformato nella perfezione, nel suo essere Ur, nello stato, nel quale Dio lo aveva creato una volta.
Amen
Translator