Bit će vam dano jasno svjetlo ako vi imate volju, omogućiti mu da blista... Vrijeme pomutnje (zbrke), zbunjuje i razmišljanje ljudi, oslabljuje sposobnost mišljenja, pa oni više ne mogu prepoznati duhovnu Istinu kao takvu, zbog čega je potrebno njeno neprestano dostavljanje, a ovo traži ljude voljne primiti, kroz koje takvo duhovno znanje može biti preneseno tragateljima. Takva poduka se sada može događati na razne načine, može nadopuniti već postojeće znanje, ona može biti ponuđena kao potpuno novo znanje, ako je čovjek prije stajao u pogrešnom mišljenju (zabludi), ona međutim također može, kao opovrgavanje obmanjujućeg nauka, razjasniti jedno područje nad kojim još vlada nejasnoća među ljudima. No, uvijek je uvjet, da snage okrenute Bogu posreduju ideje čovjeku koji je pristao biti primajuća posuda Božanskog Duha, kako bi služio Bogu razdjeljivanjem Istine. A, ovaj uvjet je zadovoljen čim svakoj duhovnoj poduci prethodi iskrena i žarka molitva za dostavljanje Čiste Istine... Sve dobre duhovne snage imaju samo jedan cilj.... na Zemlji utjelovljenu bit (postojanje) sjediniti s Bogom, odnosno, biti mu od pomoći u tome. Duhovno sjedinjenje postoji, ali samo u stanju svjetla, odnosno, u stanju spoznaje koja je posljedica života u Ljubavi. Da bi se doseglo ovo stanje, čovjeku je dan zemaljski život u kojem on može izgraditi svoje sposobnosti, koje su na početku njegovog utjelovljenja tek slabo razvijene, ali sukladno njegovoj volji mogu doživjeti uzlazni ili silazni razvoj. Tijek njegovog života mu daje dovoljno prilika za taj razvoj, ali on ne ovisi o manje ili više razvijenim darovima razuma, nego jedino o volji za dobro, o stavu prema Bogu, i stoga o djelovanju u Ljubavi.... o stremljenju prema sjedinjenju s Bogom kroz dobra djela.... Jedino kroz to čovjek može doseći tako visoki stupanj duhovnog razvoja, da on već na Zemlji uđe u stanje svjetla, odnosno, da dođe do spoznaje.... Onda se već dogodilo usklađivanje s Bogom, i ovo stanje duši čovjeka po njegovoj smrti osigurava ulazak u kraljevstvo svjetla, u sfere gdje ona može sudjelovati u Kristovom djelu otkupljenja, gdje je ona sposobna drugim dušama ponovno pomagati do znanja, do svjetla, tako da ona podučava Ljubav, i na taj način je iskupiteljski aktivna. Stoga ovaj stupanj savršenstva mogu s lakoćom postići oni ljudi, koji samo imaju volju za dobro, i koji uspostavljaju vezu s Bogom kroz iskrenu molitvu.... Da ljudi imaju različite sposobnosti shvaćanja, da su oni više ili manje inteligentni, nije na nijedan način odlučujuće za ovu volju za dobro. Jer, duhovna iskra u čovjeku će se kroz Ljubav dovesti do buđenja. Ali, Ljubav se rađa u srcu, i može biti iznimno živa u čovjeku čija aktivnost razuma znatno zaostaje za onom kod nekog drugog čovjeka. A čak i tamo gdje se svjetlo, spoznaja Istine, ne pojavljuje izvanredno tijekom zemaljskog života, duša na ulasku u kraljevstvo onostranog može biti obuzeta svjetlom, odnosno, spoznaja joj može doći munjevito brzo, i prekomjerno obilno znanje ju sada čini sposobnom za gorljivu Ljubavnu aktivnost u onostranom. I stoga je bespredmetna zabrinutost da bi manje razvijeno razumsko razmišljanje moglo utjecati na duševnu zrelost, da bi stoga svakoj duši jednom trebala biti ponuđena prilika, da iskoristi napredne tjelesne sposobnosti kako bi dosegla visoku zrelost na Zemlji. Takve duše uistinu mogu nadasve blagotvorno djelovati na Zemlji, ukoliko svoje izvanredne sposobnosti razuma stave u službu bližnjemu kako bi mu prenijele duhovno znanje i time ih potakle na višu aktivnost Ljubavi. Ali, čovjek isto tako može dovesti Ljubav do najvišeg razvoja bez posebnog poticaja, i ovaj čovjek će nesumnjivo dosegnuti najvišu zrelost. Njegovo razmišljanje može međutim biti sasvim ne-komplicirano, ne mora nužno biti prepoznatljivo više znanje, a unatoč tome je on vođen u svome razmišljanju i djelovanju od dobrih duhovnih snaga, koje ga opskrbljuju sukladno njegovom daru shvaćanja, i stalno ga potiču na povećano Ljubavno djelovanje, kako bi postigao svoje sjedinjenje s Bogom. Stoga je Ljubav prva, iz nje se najprije rađa mudrost, a ova mudrost je udio duše, čim ona uđe u duhovno kraljevstvo. Ali, jedno jedino utjelovljenje na Zemlji može dovesti Ljubav do punog razvoja, jer Ljubav može biti prakticirana u svakoj životnoj situaciji, u svakoj životnoj sudbini, u svakom tjelesnom i duhovnom stanju, budući onajedino ima za preduvjet, da se zapali Božanska iskra u čovjeku, i razbukta u najviši plamen, a to može učiniti čovjek najprimitivnijeg razmišljanja, ako on samo ima volju da bude dobar. Ali, u njemu je spoznaja dobra i zla, jer se obje snage, dobre i zle, bore za njegovu dušu, i stoga je njegovo mišljenje pod utjecajem obje duhovne snage, a pobjedu nad njim nose snage kojima se okrene njegova slobodna volja. Kako se međutim odlučuje njegova volja, do određene mjere ovisi o njegovoj vjeri, o njegovom stavu prema Bogu i prema Kristovom djelu otkupljenja, čim on ima znanje o tome. Isus Krist je umro na Križu za slabe, koji sami od sebe nisu bili u stanju namaknuti volju za dobro. Ali, neka nitko ne misli da je jak.... Iako je on dokazao visoke umne sposobnosti, on još uvijek potrebuje milosti djela otkupljenja, od Isusa Krista otkupljeno osnaženje volje, kako bi mogao sazrjeti u svjetlosno biće, za vrijeme njegovog zemaljskog života.... I stoga je Isus Krist napravio naknadu, tako da mogu postati blaženi svi koji su dobre volje.... (13 Kolovoza 1944) Čovječanstvo je zaista veoma zaostalo u svom duhovnom razvoju, i ono se ne osvrće na nikakvu mogućnost napretka. Ovo je neosporno proces hlađenja, koji svoj uzrok ima u slobodnoj volji čovjeka, a za koju on također mora odgovarati. Zato čovjek ne može očekivati nikakvu podršku za nešto što je nastupilo vlastitom krivnjom. No, bila bi to podrška, ako bi on, vlastitom krivnjom propušteni ili zanemareni razvoj mogao svojevoljno nadoknaditi u ponovljenom utjelovljenju na Zemlji. Jer on svoju slobodnu volju nije ispravno iskoristio, za što je međutim u svakoj životnoj situaciji bio sposoban kroz otkupljujuće djelo Krista, Koji je Svojom smrću na Križu slomio nadmoć Njegovog protivnika nad ljudskom voljom. Stoga nema nikakvog opravdanja za ponovljeni prelazak zemaljskog života jedne nesavršene duše, koje bi se moglo zasnivati na Božanskoj pravednosti, jer čim je čovjek podbacio unatoč priljevu milosti, on ne može zahtijevati samovoljno ponavljanje jednog utjelovljenja na Zemlji, kako bi postigao isti stupanj zrelosti, kojeg čovjek s dobrom voljom može postići za vrijeme svoga zemaljskog života, nego on sada treba ponovo prevaliti daleko teži uspon u onostranom, kao pravično poravnanje za njegovu pogrešnu volju. Ljudi imaju sasvim različita znanja i različite zemaljske sposobnosti, i ovo ih često dovodi do pogrešnog shvaćanja, da se sazrijevanje duše odvija primjereno ovim sposobnostima. Ali onda ostaje nesagledano da je odlučujuća jedino Ljubavna aktivnost, dakle, jedino Ljubavno djelovanje potpomaže razvoj naviše. Ali, svaki čovjek može prakticirati Ljubav, budući je za to potrebna jedino volja čovjeka, to je nagonjenje srca, koje nije u nikakvoj povezanosti sa nekim određenim stupnjem znanja, ili sa posebno razvijenom aktivnošću razuma. Da hlađenje Ljubavi naravno povlači za sobom i smanjenje znanja, neosporno je, pa stoga i mračno duhovno stanje izrazito izlazi na vidjelo, budući je ono posljedica nedostatka Ljubavi (neljubaznosti, nemilosrdnosti), za kojeg će duša jednom morati odgovarati.... (14 Kolovoza 1944) O višem razvoju se može govoriti jedino onda, kada se duša povezala s Duhom, kada ona dakle prakticira Ljubav, i kroz to je probudila u život duhovnu iskru u sebi, koja sada ostaje u postojanoj aktivnosti, odnosno, pokreće dušu na neprestano Ljubavno djelovanje. Posljedično, bez Ljubavnog djelovanja se mora zabilježiti zastoj razvoja, ili čak nazadovanje kod očitog nedostatka Ljubavi. Ali, svakom je čovjeku na raspolaganju jednaka mjera milosti i dane su mu iste mogućnosti za sazrijevanje duše. Ako ih sada on ne koristi, i također ostavlja neuvažene milosti, tako da one ne mogu postati učinkoviti na njemu, onda on također mora, sukladno Božanskoj pravednosti, uzeti na sebe i posljedice, odnosno, on se u onostranom sam mora nositi sa stanjem, u koje je dospio vlastitom krivnjom, stoga zasluženo.... Sada bi na izvjestan način bilo nepravedno, ako bi njemu, koji veliku milost utjelovljenja nije iskoristio za spasenje svoje duše, još jednom bila ponuđena ista prilika, da nadoknadi ono što je propustio... To bi bila nepravda naspram onih koji su u potpunosti iskoristili njihov zemaljski život, ne ne uvažavajući svoje tijelo, u odricanju, i stalnom suzdržavanju od radosti svijeta. Dublje znanje zaista nije apsolutno potrebno, jedino aktivnost Ljubavi, i stoga se i najneukiji čovjek može razvijati naviše, ako je on samo Ljubavno aktivan, jer mu znanje prilazi čim mu je ono potrebno za njegove bližnje, ili kada on uđe u duhovno kraljevstvo. Jer onda on može usrećivati duše u onostranom svojim znanjem, koje će mu sada biti preneseno munjevito brzo, tako da on kao nositelj svjetla može opet djelovati u Ljubavi u duhovnom kraljevstvu.
AMEN
TranslatorVi viene data una chiara Luce se avete la volontà di farla splendere. Un tempo di confusione confonde anche il pensare degli uomini, si indebolisce la facoltà di pensare e non possono più riconoscere le Verità spirituali come tali, per cui è necessario un sempre continuo guidarla a loro e questo richiede uomini volenterosi di accettare, attraverso i quali il sapere spirituale può essere trasmesso ai ricercatori. Un tale ammaestramento può ora aver luogo in modo differente, può completare un sapere che esiste già, può essere offerto come sapere totalmente nuovo se l’uomo stava prima nel pensare errato, ma come confutazione può chiarire falsi insegnamenti in un campo su cui regna ancora non-chiarezza fra gli uomini. C’è però sempre la premessa che delle Forze rivolte a Dio trasmettano il patrimonio spirituale alla persona che si dichiara come vaso d’accoglienza dello Spirito divino, di servire Dio attraverso la diffusione della Verità. E questa premessa è data appena ad un ammaestramento spirituale precede l’intima preghiera per l’apporto della pura Verità. Tutte le buone Forze hanno solo una meta: di unire con Dio l’essenziale incorporato sulla Terra, cioè che lo aiutano in questo. Ma un’unificazione spirituale esiste però solo nello stato di Luce, cioè nello stato della conoscenza che è la conseguenza di una vita nell’amore. Per raggiungere questo stato, all’uomo è data la vita terrena nella quale può sviluppare le sue facoltà che all’inizio della sua incorporazione sono soltanto deboli, ma secondo la sua volontà possono sperimentare uno sviluppo che sale oppure scende. Il corso della sua vita gli dà abbastanza occasioni per questo sviluppo, ma non dipende da doni dell’intelletto più o meno sviluppati, ma unicamente dalla volontà per il Bene, dalla predisposizione verso Dio e quindi dall’agire nell’amore, dal tendere all’unione con Dio attraverso buone opere. Solo attraverso questo l’uomo può raggiungere un alto gradino di sviluppo spirituale, cioè che giunga alla conoscenza. Allora si è già svolto l’adeguamento a Dio e al decesso dell’uomo è stato assicurata all’anima di costui l’entrata nel Regno di Luce, in sfere dove può partecipare all’Opera di Redenzione di Cristo, dove è in grado di aiutare di nuovo altre anime alla Sapienza, alla Luce, mentre insegna l’amore ed è quindi attiva in modo salvifico. Quindi possono raggiungere con facilità questo grado di perfezione quegli uomini che hanno soltanto la volontà per il Bene e di stabilire il collegamento con Dio attraverso l’intima preghiera. Che gli uomini hanno diverse facoltà di apprendimento, che sono più o meno intelligenti, non è per nulla determinante per questa volontà per il Bene. Perché la scintilla spirituale nell’uomo viene risvegliata attraverso l’amore. Ma l’amore viene generato nel cuore e può essere oltremodo vivo in un uomo la cui attività d’intelletto sta notevolmente dietro ad un altro uomo. E persino dove la Luce, la conoscenza della Verità non si manifesta straordinariamente durante la vita terrena, l’anima all’entrata nel Regno dell’aldilà può essere circumfluita dalla Luce, cioè le può venire fulmineamente la conoscenza ed un sapere ultraricco la può ora rendere capace per una fervente attività d’amore nell’aldilà. E perciò cadono i dubbi che un pensare d’intelletto meno sviluppato possa pregiudicare la maturità animica, che quindi ad ogni anima dovesse essere una volta offerta l’occasione di sfruttare delle facoltà corporee progredite per raggiungere una elevata maturità sulla Terra. Tali anime possono comunque agire sulla Terra in modo oltremodo benefico in quanto mettono al servizio del prossimo le loro straordinarie facoltà d’intelletto, per trasmettergli il sapere spirituale e con ciò stimolarlo all’aumentata attività d’amore. Ma un uomo può anche portare l’amore al massimo sviluppo senza particolare stimolo, e costui giungerà indubbiamente alla più alta maturità. Il suo pensare può però essere del tutto non complicato, non deve necessariamente far riconoscere una sapienza superiore e malgrado ciò viene guidato nel suo pensare ed agire da Forze spirituali buone che lo provvedono secondo il suo dono di apprendimento ed a spingerlo costantemente all’aumentato agire d’amore, per raggiungere la sua unificazione con Dio. Perché l’amore è la prima cosa dal quale nasce la Sapienza e questa è parte dell’anima appena entra nel Regno spirituale. Ma l’amore può portare al pieno sviluppo con una unica incorporazione sulla Terra, perché l’amore può essere esercitato in ogni situazione di vita, in ogni destino di vita, in ogni disposizione corporea e spirituale, perché questo ha per premessa solamente che venga accesa la scintilla spirituale nell’uomo ed attizzata alla fiamma più alta e lo può fare l’uomo più primitivo nel pensare, se soltanto ha la volontà di essere buono. Ma in lui c’è la conoscenza di Bene e male, perché ambedue le Forze, le buone e le cattive, combattono per la sua anima e quindi il suo pensare viene influenzato da ambedue le Forze spirituali e riportano la vittoria le Forze alle quali si rivolge la sua libera volontà. Ma come si decide la sua volontà, dipende in un certo grado dalla sua fede, dalla sua predisposizione verso Dio e l’Opera di Redenzione di Cristo, appena ne ha la conoscenza. Gesù Cristo E’ morto sulla Croce per i deboli che da sé non erano in grado di avere la volontà per il Bene. Ma nessuno si creda di essere forte! Benché possa mostrare delle alte facoltà spirituali, ha comunque bisogno delle Grazie dell’Opera di Redenzione, della forte volontà riscattata da Gesù Cristo per poter maturare durante la sua vita terrena. E perciò Gesù Cristo ha creato il pareggio, affinché possano diventare beati tutti coloro che sono di buona volontà. (13.08.1944) L’umanità è rimasta molto indietro nel suo sviluppo spirituale e non bada a nessuna delle possibilità di progresso. Questo è un indubbio processo di raffreddamento che però ha la sua causa nella libera volontà dell’uomo e per la quale ha anche la responsabilità. Perciò l’uomo non può aspettarsi nessun favoreggiamento per qualcosa che è subentrato per propria colpa. Ma sarebbe un favoreggiamento se potesse recuperare arbitrariamente lo sviluppo mancato e trascurato per propria colpa, in una ripetuta incorporazione sulla Terra. Perché non ha usato la sua libera volontà nel modo giusto, per cui era comunque capace in ogni situazione di vita attraverso l’Opera di Redenzione di Cristo, il Quale ha spezzato il potere del Suo avversario sulla volontà degli uomini attraverso la Sua morte sulla Croce. Perciò non esiste nessuna motivazione per un ripetuto cammino di vita sulla Terra di un’anima imperfetta che potesse basarsi sulla Giustizia divina, perché appena l’uomo ha fallito malgrado l’apporto di Grazia, non può pretendere una arbitraria rinascita di un’incorporazione sulla Terra, per raggiungere lo stesso grado di maturità che un uomo con buona volontà può raggiungere durante la sua vita terrena, ma allora deve ripercorrere la risalita molto più difficile nell’aldilà come giusto pareggio per la sua volontà errata. Gli uomini hanno bensì delle conoscenze diverse e differenti facoltà terrene e queste li fa arrivare sovente all’opinione errata che la maturazione dell’anima si svolga rispetto a queste facoltà. Ma allora rimane inosservato che è determinante solo l’attività d’amore, quindi solo l’agire nell’amore promuove lo sviluppo verso l’Alto. Ma ogni uomo può esercitare l’amore, perché per questo è necessaria solo la sua volontà, è una spinta del cuore che non sta in nessuna dipendenza da un determinato grado di sapere oppure da una attività d’intelletto particolarmente sviluppata. Che il raffreddamento dell’amore abbia per conseguenza anche un sapere diminuito, è innegabile e perciò si manifesta anche particolarmente l’oscuro stato spirituale, perché è la conseguenza del disamore per il quale l’anima una volta dovrà rispondere. (14.08.1944) Si può parlare di uno sviluppo verso l’Alto solamente quando l’anima si è unita con lo spirito, quando ha esercitato l’amore e con ciò risvegliata alla Vita la scintilla spirituale in sé che ora spinge ad una costante attività, cioè stimola l’anima ad un sempre continuo agire nell’amore. Di conseguenza senza l’agire d’amore è da registrare un arresto dello sviluppo oppure persino una retrocessione con l’evidente disamore. Ma ad ogni uomo sta a disposizione la stessa misura di Grazia e gli sono date le stesse possibilità per la maturazione dell’anima. Se ora non le utilizza e lascia anche inosservate le Grazie, in modo che non possono diventare efficaci per lui, allora secondo la Giustizia divina deve anche prendere su di sé le conseguenze, cioè lui stesso deve affrontare lo stato nell’aldilà nel quale è capitato per propria colpa, quindi meritatamente. Sarebbe allora in certo qual modo un’ingiustizia se a lui, che non ha valutato la grande Grazia dell’incorporazione per la salvezza della sua anima, venisse offerta ancora una volta la stessa occasione di recuperare ciò che ha mancato di fare. Questa sarebbe un’ingiustizia nei confronti di coloro che hanno sfruttato pienamente la loro vita terrena sotto la non considerazione del loro corpo, sotto la prestazione di rinuncia e costante astinenza da gioie del mondo. Il sapere più profondo non è proprio necessario, quanto l’attività d’amore, e perciò anche l’uomo più ignaro si può sviluppare verso l’Alto, se è soltanto attivo amorevolmente, perché il sapere gli giunge quando ne ha bisogno per i suoi prossimi oppure quando entra nel Regno spirituale. Perché allora può rendere felici delle anime nell’aldilà con il suo sapere che gli viene trasmesso fulmineamente, affinché come portatore di Luce possa di nuovo agire nell’amore nel Regno spirituale.
Amen
Translator