Bit će vam dano jasno svjetlo ako vi imate volju, omogućiti mu da blista... Vrijeme pomutnje (zbrke), zbunjuje i razmišljanje ljudi, oslabljuje sposobnost mišljenja, pa oni više ne mogu prepoznati duhovnu Istinu kao takvu, zbog čega je potrebno njeno neprestano dostavljanje, a ovo traži ljude voljne primiti, kroz koje takvo duhovno znanje može biti preneseno tragateljima. Takva poduka se sada može događati na razne načine, može nadopuniti već postojeće znanje, ona može biti ponuđena kao potpuno novo znanje, ako je čovjek prije stajao u pogrešnom mišljenju (zabludi), ona međutim također može, kao opovrgavanje obmanjujućeg nauka, razjasniti jedno područje nad kojim još vlada nejasnoća među ljudima. No, uvijek je uvjet, da snage okrenute Bogu posreduju ideje čovjeku koji je pristao biti primajuća posuda Božanskog Duha, kako bi služio Bogu razdjeljivanjem Istine. A, ovaj uvjet je zadovoljen čim svakoj duhovnoj poduci prethodi iskrena i žarka molitva za dostavljanje Čiste Istine... Sve dobre duhovne snage imaju samo jedan cilj.... na Zemlji utjelovljenu bit (postojanje) sjediniti s Bogom, odnosno, biti mu od pomoći u tome. Duhovno sjedinjenje postoji, ali samo u stanju svjetla, odnosno, u stanju spoznaje koja je posljedica života u Ljubavi. Da bi se doseglo ovo stanje, čovjeku je dan zemaljski život u kojem on može izgraditi svoje sposobnosti, koje su na početku njegovog utjelovljenja tek slabo razvijene, ali sukladno njegovoj volji mogu doživjeti uzlazni ili silazni razvoj. Tijek njegovog života mu daje dovoljno prilika za taj razvoj, ali on ne ovisi o manje ili više razvijenim darovima razuma, nego jedino o volji za dobro, o stavu prema Bogu, i stoga o djelovanju u Ljubavi.... o stremljenju prema sjedinjenju s Bogom kroz dobra djela.... Jedino kroz to čovjek može doseći tako visoki stupanj duhovnog razvoja, da on već na Zemlji uđe u stanje svjetla, odnosno, da dođe do spoznaje.... Onda se već dogodilo usklađivanje s Bogom, i ovo stanje duši čovjeka po njegovoj smrti osigurava ulazak u kraljevstvo svjetla, u sfere gdje ona može sudjelovati u Kristovom djelu otkupljenja, gdje je ona sposobna drugim dušama ponovno pomagati do znanja, do svjetla, tako da ona podučava Ljubav, i na taj način je iskupiteljski aktivna. Stoga ovaj stupanj savršenstva mogu s lakoćom postići oni ljudi, koji samo imaju volju za dobro, i koji uspostavljaju vezu s Bogom kroz iskrenu molitvu.... Da ljudi imaju različite sposobnosti shvaćanja, da su oni više ili manje inteligentni, nije na nijedan način odlučujuće za ovu volju za dobro. Jer, duhovna iskra u čovjeku će se kroz Ljubav dovesti do buđenja. Ali, Ljubav se rađa u srcu, i može biti iznimno živa u čovjeku čija aktivnost razuma znatno zaostaje za onom kod nekog drugog čovjeka. A čak i tamo gdje se svjetlo, spoznaja Istine, ne pojavljuje izvanredno tijekom zemaljskog života, duša na ulasku u kraljevstvo onostranog može biti obuzeta svjetlom, odnosno, spoznaja joj može doći munjevito brzo, i prekomjerno obilno znanje ju sada čini sposobnom za gorljivu Ljubavnu aktivnost u onostranom. I stoga je bespredmetna zabrinutost da bi manje razvijeno razumsko razmišljanje moglo utjecati na duševnu zrelost, da bi stoga svakoj duši jednom trebala biti ponuđena prilika, da iskoristi napredne tjelesne sposobnosti kako bi dosegla visoku zrelost na Zemlji. Takve duše uistinu mogu nadasve blagotvorno djelovati na Zemlji, ukoliko svoje izvanredne sposobnosti razuma stave u službu bližnjemu kako bi mu prenijele duhovno znanje i time ih potakle na višu aktivnost Ljubavi. Ali, čovjek isto tako može dovesti Ljubav do najvišeg razvoja bez posebnog poticaja, i ovaj čovjek će nesumnjivo dosegnuti najvišu zrelost. Njegovo razmišljanje može međutim biti sasvim ne-komplicirano, ne mora nužno biti prepoznatljivo više znanje, a unatoč tome je on vođen u svome razmišljanju i djelovanju od dobrih duhovnih snaga, koje ga opskrbljuju sukladno njegovom daru shvaćanja, i stalno ga potiču na povećano Ljubavno djelovanje, kako bi postigao svoje sjedinjenje s Bogom. Stoga je Ljubav prva, iz nje se najprije rađa mudrost, a ova mudrost je udio duše, čim ona uđe u duhovno kraljevstvo. Ali, jedno jedino utjelovljenje na Zemlji može dovesti Ljubav do punog razvoja, jer Ljubav može biti prakticirana u svakoj životnoj situaciji, u svakoj životnoj sudbini, u svakom tjelesnom i duhovnom stanju, budući onajedino ima za preduvjet, da se zapali Božanska iskra u čovjeku, i razbukta u najviši plamen, a to može učiniti čovjek najprimitivnijeg razmišljanja, ako on samo ima volju da bude dobar. Ali, u njemu je spoznaja dobra i zla, jer se obje snage, dobre i zle, bore za njegovu dušu, i stoga je njegovo mišljenje pod utjecajem obje duhovne snage, a pobjedu nad njim nose snage kojima se okrene njegova slobodna volja. Kako se međutim odlučuje njegova volja, do određene mjere ovisi o njegovoj vjeri, o njegovom stavu prema Bogu i prema Kristovom djelu otkupljenja, čim on ima znanje o tome. Isus Krist je umro na Križu za slabe, koji sami od sebe nisu bili u stanju namaknuti volju za dobro. Ali, neka nitko ne misli da je jak.... Iako je on dokazao visoke umne sposobnosti, on još uvijek potrebuje milosti djela otkupljenja, od Isusa Krista otkupljeno osnaženje volje, kako bi mogao sazrjeti u svjetlosno biće, za vrijeme njegovog zemaljskog života.... I stoga je Isus Krist napravio naknadu, tako da mogu postati blaženi svi koji su dobre volje.... (13 Kolovoza 1944) Čovječanstvo je zaista veoma zaostalo u svom duhovnom razvoju, i ono se ne osvrće na nikakvu mogućnost napretka. Ovo je neosporno proces hlađenja, koji svoj uzrok ima u slobodnoj volji čovjeka, a za koju on također mora odgovarati. Zato čovjek ne može očekivati nikakvu podršku za nešto što je nastupilo vlastitom krivnjom. No, bila bi to podrška, ako bi on, vlastitom krivnjom propušteni ili zanemareni razvoj mogao svojevoljno nadoknaditi u ponovljenom utjelovljenju na Zemlji. Jer on svoju slobodnu volju nije ispravno iskoristio, za što je međutim u svakoj životnoj situaciji bio sposoban kroz otkupljujuće djelo Krista, Koji je Svojom smrću na Križu slomio nadmoć Njegovog protivnika nad ljudskom voljom. Stoga nema nikakvog opravdanja za ponovljeni prelazak zemaljskog života jedne nesavršene duše, koje bi se moglo zasnivati na Božanskoj pravednosti, jer čim je čovjek podbacio unatoč priljevu milosti, on ne može zahtijevati samovoljno ponavljanje jednog utjelovljenja na Zemlji, kako bi postigao isti stupanj zrelosti, kojeg čovjek s dobrom voljom može postići za vrijeme svoga zemaljskog života, nego on sada treba ponovo prevaliti daleko teži uspon u onostranom, kao pravično poravnanje za njegovu pogrešnu volju. Ljudi imaju sasvim različita znanja i različite zemaljske sposobnosti, i ovo ih često dovodi do pogrešnog shvaćanja, da se sazrijevanje duše odvija primjereno ovim sposobnostima. Ali onda ostaje nesagledano da je odlučujuća jedino Ljubavna aktivnost, dakle, jedino Ljubavno djelovanje potpomaže razvoj naviše. Ali, svaki čovjek može prakticirati Ljubav, budući je za to potrebna jedino volja čovjeka, to je nagonjenje srca, koje nije u nikakvoj povezanosti sa nekim određenim stupnjem znanja, ili sa posebno razvijenom aktivnošću razuma. Da hlađenje Ljubavi naravno povlači za sobom i smanjenje znanja, neosporno je, pa stoga i mračno duhovno stanje izrazito izlazi na vidjelo, budući je ono posljedica nedostatka Ljubavi (neljubaznosti, nemilosrdnosti), za kojeg će duša jednom morati odgovarati.... (14 Kolovoza 1944) O višem razvoju se može govoriti jedino onda, kada se duša povezala s Duhom, kada ona dakle prakticira Ljubav, i kroz to je probudila u život duhovnu iskru u sebi, koja sada ostaje u postojanoj aktivnosti, odnosno, pokreće dušu na neprestano Ljubavno djelovanje. Posljedično, bez Ljubavnog djelovanja se mora zabilježiti zastoj razvoja, ili čak nazadovanje kod očitog nedostatka Ljubavi. Ali, svakom je čovjeku na raspolaganju jednaka mjera milosti i dane su mu iste mogućnosti za sazrijevanje duše. Ako ih sada on ne koristi, i također ostavlja neuvažene milosti, tako da one ne mogu postati učinkoviti na njemu, onda on također mora, sukladno Božanskoj pravednosti, uzeti na sebe i posljedice, odnosno, on se u onostranom sam mora nositi sa stanjem, u koje je dospio vlastitom krivnjom, stoga zasluženo.... Sada bi na izvjestan način bilo nepravedno, ako bi njemu, koji veliku milost utjelovljenja nije iskoristio za spasenje svoje duše, još jednom bila ponuđena ista prilika, da nadoknadi ono što je propustio... To bi bila nepravda naspram onih koji su u potpunosti iskoristili njihov zemaljski život, ne ne uvažavajući svoje tijelo, u odricanju, i stalnom suzdržavanju od radosti svijeta. Dublje znanje zaista nije apsolutno potrebno, jedino aktivnost Ljubavi, i stoga se i najneukiji čovjek može razvijati naviše, ako je on samo Ljubavno aktivan, jer mu znanje prilazi čim mu je ono potrebno za njegove bližnje, ili kada on uđe u duhovno kraljevstvo. Jer onda on može usrećivati duše u onostranom svojim znanjem, koje će mu sada biti preneseno munjevito brzo, tako da on kao nositelj svjetla može opet djelovati u Ljubavi u duhovnom kraljevstvu.
AMEN
TranslatorEin helles Licht wird euch gegeben, so ihr den Willen habt, es leuchten zu lassen.... Eine Zeit der Wirrnisse verwirrt auch das Denken der Menschen, die Denkfähigkeit wird schwächer, und sie können geistige Wahrheiten nicht mehr erkennen als solche, weshalb ein immerwährendes Zuleiten derer nötig ist und dies aufnahmewillige Menschen erfordert, durch welche geistiges Wissen den Suchenden übermittelt werden kann. Eine solche Unterweisung kann nun verschiedentlich stattfinden, sie kann ergänzen ein Wissen, das schon vorhanden ist, sie kann als völlig neues Wissen geboten werden, so der Mensch vorher in irrigem Denken stand, sie kann aber auch als Widerlegung falscher Lehren ein Gebiet klären, über welches noch Unklarheit herrscht unter den Menschen. Immer aber ist Voraussetzung, daß Gott-zugewandte Kräfte das geistige Gedankengut dem Menschen vermitteln, der als Aufnahmegefäß des göttlichen Geistes sich bereit erklärt, Gott zu dienen durch Verbreiten der Wahrheit. Und diese Voraussetzung ist gegeben, sowie inniges Gebet um Zuführen der reinen Wahrheit einer jeden geistigen Unterweisung vorangeht.... Alle guten geistigen Kräfte haben nur ein Ziel.... das auf der Erde verkörperte Wesenhafte mit Gott zu vereinen, d.h., ihm dazu behilflich zu sein. Eine geistige Vereinigung besteht aber nur im Zustand des Lichts, d.h. im Zustand des Erkennens, das die Folge eines Liebelebens ist. Um diesen Zustand zu erreichen, ist dem Menschen das Erdenleben gegeben, in dem er seine Fähigkeiten ausbilden kann, die am Anfang seiner Verkörperung nur schwach entwickelt sind, aber je nach seinem Willen eine aufsteigende oder auch absteigende Entwicklung erfahren können. Sein Lebenslauf gibt ihm vollauf Gelegenheit zu dieser Entwicklung, sie hängt aber nicht von mehr oder weniger entwickelten Gaben des Verstandes ab, sondern allein nur vom Willen zum Guten, von der Einstellung zu Gott und also dem Wirken in Liebe.... dem Streben nach Anschluß an Gott durch gute Werke.... Nur allein dadurch kann der Mensch eine so hohe geistige Entwicklungsstufe erreichen, daß er in ein Lichtstadium eintritt schon auf Erden, d.h., daß er zur Erkenntnis gelangt.... Dann ist die Angleichung an Gott schon vor sich gegangen, und dieser Zustand sichert der Seele des Menschen bei seinem Ableben den Eingang in das Lichtreich, in Sphären, wo sie sich an dem Erlösungswerk Christi beteiligen kann, wo sie fähig ist, anderen Seelen wieder zur Weisheit, zum Licht zu verhelfen, indem sie Liebe lehrt und also erlösend tätig ist. Diesen Grad der Vollkommenheit also können die Menschen mit Leichtigkeit erreichen, die nur den Willen haben zum Guten und die Verbindung mit Gott herstellen durch inniges Gebet.... Daß die Menschen verschiedene Auffassungsfähigkeiten haben, daß sie mehr oder weniger intelligent sind, ist keineswegs bestimmend für diesen Willen zum Guten. Denn der Geistesfunke im Menschen wird durch die Liebe zum Erwachen gebracht. Die Liebe aber wird im Herzen geboren, und sie kann überaus rege sein in einem Menschen, dessen Verstandestätigkeit beträchtlich hinter der eines anderen Menschen zurücksteht. Und selbst, wo das Licht, die Erkenntnis der Wahrheit, nicht außerordentlich zutage tritt während des Erdenlebens, kann die Seele beim Eintritt in das jenseitige Reich lichtumflossen sein, d.h., die Erkenntnis kann ihr blitzschnell kommen und ein überreiches Wissen sie nun befähigen zu eifriger Liebetätigkeit im Jenseits. Und darum sind die Bedenken hinfällig, daß ein weniger entwickeltes Verstandesdenken das seelische Reifen beeinträchtigen könnte, daß also einer jeden Seele einmal die Gelegenheit geboten werden müsse, vorgeschrittene körperliche Fähigkeiten auszunützen, um eine erhöhte Reife zu erlangen auf Erden. Es können zwar solche Seelen auf Erden überaus segensreich wirken insofern, als daß sie ihre außergewöhnlichen Verstandesfähigkeiten in den Dienst des Mitmenschen stellen, um ihm geistiges Wissen zu vermitteln und ihn dadurch zu erhöhter Liebetätigkeit anzuregen. Es kann aber ebenso ein Mensch ohne besondere Anregung die Liebe zu höchster Entfaltung bringen, und es wird dieser Mensch unstreitbar zur höchsten Reife gelangen. Sein Denken kann aber gänzlich unkompliziert sein, es braucht keine höhere Weisheit erkennen zu lassen, und dennoch wird er gelenkt in seinem Denken und Handeln von guten geistigen Kräften, die ihn bedenken seiner Auffassungsgabe gemäß und ihn ständig antreiben zu vermehrtem Liebeswirken, um seine Vereinigung mit Gott zu erreichen. Denn die Liebe ist das Erste, aus ihr wird erst die Weisheit geboren, und diese Weisheit ist der Anteil der Seele, sowie sie in das geistige Reich eingeht. Die Liebe aber kann eine einmalige Verkörperung auf Erden voll zur Entfaltung bringen, weil die Liebe in jeder Lebenslage, in jedem Lebensschicksal, in jeder körperlichen und geistigen Verfassung geübt werden kann, weil dies nur zur Voraussetzung hat, daß der göttliche Funke im Menschen entzündet und zur höchsten Flamme entfacht wird, und dies der im Denken primitivste Mensch kann, so er nur den Willen hat, gut zu sein. Die Erkenntnis von Gut und Böse aber ist in ihm, weil beide Kräfte, gute und böse, um seine Seele streiten und also sein Denken von beiden geistigen Kräften beeinflußt wird und die Kräfte den Sieg über ihn tragen, denen sich sein freier Wille zuwendet. Wie aber sich sein Wille entscheidet, das ist bis zu einem gewissen Grade abhängig von seinem Glauben, von seiner Einstellung zu Gott und zu dem Erlösungswerk Christi, sowie er davon Kenntnis hat. Jesus Christus starb den Tod am Kreuze für die Schwachen, die aus sich nicht fähig waren, den Willen zum Guten aufzubringen. Niemand aber dünke sich, stark zu sein.... Wenngleich er hohe geistige Fähigkeiten aufzuweisen hat, bedarf er doch der Gnaden des Erlösungswerkes, den von Jesus Christus erkauften starken Willen, um zum Lichtwesen reifen zu können während seines Erdenlebens.... Und darum hat Jesus Christus den Ausgleich geschaffen, auf daß alle selig werden können, die eines guten Willens sind.... (13.8.1944) Die Menschheit ist in ihrer geistigen Entwicklung zwar sehr zurückgeblieben, und sie beachtet keinerlei Fortschrittsmöglichkeiten. Es ist dies ein unverkennbarer Erkaltungsprozeß, der aber im freien Willen des Menschen seine Ursache hat und für den er sich auch verantworten muß. Folglich kann für etwas, was aus eigenem Verschulden eingetreten ist, der Mensch keine Vergünstigung erwarten. Eine Vergünstigung aber wäre es, wenn er die aus eigenem Verschulden versäumte oder vernachlässigte Entwicklung beliebig nachholen könnte in einer nochmaligen Verkörperung auf Erden. Denn er hat seinen freien Willen nicht in der rechten Weise gebraucht, wozu er aber in jeder Lebenslage fähig war durch das Erlösungswerk Christi, Der die Übermacht Seines Gegners über den Willen der Menschen gebrochen hat durch Seinen Tod am Kreuze. Es gibt darum keine Begründung für einen nochmaligen Erdenlebenswandel einer unvollkommenen Seele, die auf göttlicher Gerechtigkeit fußen könnte, denn sowie der Mensch versagt hat trotz Zuwendung von Gnaden, kann er nicht eine beliebige Wiederholung einer Verkörperung auf Erden beanspruchen, um zu dem gleichen Reifegrad zu gelangen, den ein Mensch mit gutem Willen während seines Erdenlebens erreichen kann, sondern er muß dann den weitaus schwereren Aufstieg im Jenseits zurücklegen als gerechten Ausgleich für seinen verkehrten Willen. Es haben die Menschen wohl verschiedene Erkenntnisse, verschiedenes Wissen und verschiedene irdische Fähigkeiten, und dies läßt sie oft zu der irrigen Ansicht kommen, daß das Reifen der Seele entsprechend diesen Fähigkeiten sich vollzieht. Es wird aber dann außer acht gelassen, daß nur die Liebetätigkeit ausschlaggebend ist, also nur das Liebeswirken die Aufwärtsentwicklung fördert. Liebe aber kann ein jeder Mensch üben, denn dazu ist nur der Wille des Menschen nötig, es ist dies ein Trieb des Herzens, der in keinerlei Zusammenhang (Abhängigkeit?) steht mit (von?) einem bestimmten Wissensgrad oder einer besonders entwickelten Verstandestätigkeit. Daß das Erkalten der Liebe verständlicherweise auch ein verringertes Wissen nach sich zieht, ist unbestreitbar, und darum tritt auch der finstere Geisteszustand besonders in Erscheinung, weil er die Folge der Lieblosigkeit ist, für die die Seele sich daher verantworten muß.... (14.8.1944) Von einer Höherentwicklung kann erst dann gesprochen werden, wenn die Seele sich mit dem Geist verbunden hat, wenn sie also die Liebe übt und dadurch den Geistesfunken in sich zum Leben erweckt, der nun in ständiger Tätigkeit bleibt, d.h. die Seele anregt zu immerwährendem Liebeswirken. Folglich ist ohne Liebeswirken ein Stillstand der Entwicklung oder gar bei offensichtlicher Lieblosigkeit ein Rückgang zu verzeichnen. Es steht aber jedem Menschen das gleiche Gnadenmaß zur Verfügung, und die gleichen Gelegenheiten sind ihm gegeben zum Reifen der Seele. Nützet er nun solche nicht und lässet er auch die Gnaden ungeachtet, daß sie nicht an ihm wirksam werden können, so muß er auch laut göttlicher Gerechtigkeit die Folgen auf sich nehmen, d.h., er muß im Jenseits selbst mit dem Zustand fertig werden, in den er aus eigener Schuld, also verdientermaßen, geraten ist.... Es wäre dann gewissermaßen eine Ungerechtigkeit, wenn ihm, der die große Gnade der Verkörperung nicht zu seinem Seelenheil ausgewertet hat, noch einmal die gleiche Gelegenheit geboten würde, nachzuholen, was er versäumt hat.... Es wäre dies eine Ungerechtigkeit gegenüber denen, die ihr Erdenleben voll ausnützten unter Nichtbeachtung ihres Körpers, unter Verzichtleistung und ständiger Enthaltsamkeit der Freuden der Welt. Das tiefere Wissen ist nicht durchaus nötig, jedoch die Liebetätigkeit, und darum kann auch der unwissendste Mensch sich zur Höhe entwickeln, so er nur liebetätig ist, denn das Wissen geht ihm dann zu, sowie er es benötigt für seine Mitmenschen oder er in das geistige Reich eingeht. Denn dann kann er die Seelen im Jenseits beglücken mit seinem Wissen, das ihm blitzschnell nun vermittelt wird, auf daß er als Lichtträger wieder in Liebe wirken kann im geistigen Reich....
Amen
Translator