Ako duša ne primi snagu, ostat će neaktivna. Ovo inertno stanje se može poboljšati jedino djelima ljubavi koje je duša nevoljna/nespremna vršiti kada sebe nađe u ovom bespomoćnom stanju u onostranom. Međutim, na Zemlji se ova voljnost može stimulirati Božjom Riječju. Ljudskom se biću može ukazati da su za njega djela ljubavi blagoslov, i on onda Božju Riječ može primiti k srcu [[ili ‘u srce’]], može reflektirati o njoj i dobrovoljno odlučiti djelovati na dobrodušan način, pošto mu na Zemlji ne nedostaje snage činiti ono što želi činiti. Onda će duša primiti duhovnu snagu i unaprijediti svoj razvoj. Ali drugačije je u onostranom gdje bespomoćna duša ne može učiniti ništa doli željeti.... A da li će ili ne biće primiti snagu zavisi o njegovoj volji. Tako je duša u onostranom zavisna o pomoći više zrelijih bića, dok ljudsko biće na Zemlji može koristiti svoju volju bez pomoći duhovnih bića. Prema tome ljudsko biće ne bi trebalo ostati nezainteresirano/indiferentno spram toga da li će ostvariti svoj cilj na Zemlji u pogrešnom uvjerenju kako može ispraviti svoje zanemarivanje zemaljskog razvoja u onostranom. To je varljiva nada koju će gorko zažaliti jednog dana, iako stanje u onostranom nije u potpunosti beznadežno. Duša mora pretrpjeti užasnu patnju koju može sa lakoćom izbjeći time što najozbiljnije stremi uzdignuti se dok je još na Zemlji. Stanje bespomoćnosti je nešto strašno nesretno, to je stanje koje duša ne može popraviti kako hoće, radije, zavisna je o ljubavi drugih bića. A ta ljubav, koja korespondira sa njezinom vlastitom ljubavlju spram drugih duša koje pate, se ponekad sa poteškoćom percipira od strane duše.
Tako bezosjećajna/bezdušna duša može provesti vječnosti u svojem bespomoćnom stanju bez da joj priđe brižno biće ako ustraje u svojoj sebičnoj ljubavi, ako se jedino brine za sebe i svoju sudbinu bez suosjećanja za sudbinu drugih duša. U skladu sa Božanskim zakonom ona ne može primiti ono što nije voljna dati drugim dušama, a njezina sebična ljubav spriječava da joj svjetlosna bića pristupe i donesu olakšanje. A pošto je nevoljna davati ili sebi pomoći njoj se također ne može ništa ni dati niti joj se može pomoći. Najgore od svega, njoj ne može biti dana Božja Riječ koja bi mogla otkloniti dušino duhovno sljepilo pošto je Božja Riječ svjetlo, a kao rezultat njezine neljubaznosti duša je i dalje nesposobna prihvatiti svjetlo. Na Zemlji je, međutim, Riječ Božja ponuđena čak neljubaznim ljudima, jer to je Božja Milost spram izgubljenih duša na Zemlji koji ju mogu prihvatiti ili odbiti sukladno njihovoj volji.... Dok je biće u onostranom dotaknuto od strane Božje milosti jedino u onoj mjeri koliko je slobodno željeti i stimulirati blagonaklone misli u sebi, nakon čega će ono također primiti snagu. Ipak mnoga je duša toliko otvrdnula da ne može imati blagonaklone misli, i onda je to jedna nepodnošljiva situacija koju sama nije sposobna dokončati.
Ove su duše međutim okružene sa su-patnicima koji mogu zapaliti njihovu ljubav, i na taj način oni mogu poboljšati njihovu situaciju bilo kada ako sebi dozvole voljeti.... jer čak i najmanja odluka kako će pomoći njihovim su-patnicima će im dati snagu. Čim primjete ovaj upliv snage oni još više postanu korisni/predusretljivi, i ova volja za pomaganjem drugim dušama rezultira u unutarnjoj sreći, i onda su oni prevladali bespomoćno stanje, stanje potpune inertnosti. Od ove točke nadalje oni također mogu primiti Božju Riječ, to jest, svjetlosna bića podučitelji im mogu prići i otkriti Božje zakone i zašto se oni trebaju poštivati/ispunjavati. Zatim trebaju započeti poduke svjetlosnih bića tako da neobaviještene duše mogu primiti svjetlo i snagu, to jest, znanje koje onda mogu predati dalje sa ljubavnom brižnošću da bi poboljšali sudbinu patničkih duša. Ali takve bespomoćne duše su mogle ostati bez pomoći vječnostima, i ovo bi se stanje moglo sa lakoćom izbjeći ako bi ljudsko biće na najbolji način iskoristilo svoje prilike na Zemlji sa ciljem da u onostrano uđe sa zrelošću koja će mu dati svjetlost i snagu i omogućiti mu da bude blaženo aktivno u duhovnom kraljevstvu.
AMEN
TranslatorL’anima rimane inattiva perché non riceve nessuna Forza. E questo stato d’inattività non può essere sospeso diversamente se non tramite l’agire nell’amore, per cui all’anima però manca la volontà, se si trova nell’aldilà in questo stato inerme. Sulla Terra questa volontà può essere stimolata tramite la Parola di Dio. All’uomo può essere presentato che un agire nell’amore per lui è di Benedizione e può solo prendere a cuore la Parola di Dio, può riflettere su questa ed ora decidersi per propria spinta all’agire nell’amore, perché sulla Terra non gli manca la forza per portare all’esecuzione ciò che vuole. Allora all’anima arriva la Forza spirituale e promuove il suo sviluppo. Diversamente è nell’aldilà, dove l’anima senza forza non può fare nulla che soltanto volere. Dipende da com’è questa volontà, se all’essere viene guidata la Forza. Quindi l’anima nell’aldilà dipende dall’aiuto di esseri più maturi, mentre l’uomo sulla Terra può agire indipendentemente da Forze spirituali secondo la sua volontà. Perciò l’uomo erroneamente non deve rimanere tranquillo nell’opinione che lui, se non raggiunge la sua meta sulla Terra, possa recuperare nell’aldilà ciò che nel suo sviluppo ha mancato di fare sulla Terra. Questa è una speranza ingannevole, di cui una volta si pentirà amaramente, benché lo stato nell’aldilà non rimanga del tutto senza speranza. Sono dei tormenti indicibili che l’anima deve passare ed i quali può evitare facilmente sulla Terra mediante un serio tendere verso l’Alto. L’assenza di Forza è qualcosa di indicibilmente sconsolante, è uno stato il quale l’anima non può sospendere arbitrariamente, ma dipende dall’amore di altri esseri. Questo amore a volte è solo debolmente riconoscibile per l’anima e rispetto al suo proprio amore verso le anime che soffrono come lei. Così può capitare che un anima disamorevole deve rimanere per delle Eternità nella sua assenza di Forza, senza che le si avvicini un essere attivo nell’amore, se lei stessa continua a sostare nell’amor proprio, se pensa soltanto a sé ed alla sua sorte e non ha nessuna sensibilità per la sorte delle anime che la circondano. Secondo la Legge divina non può essere provvisto diversamente per lei, di come lei stessa pensa alle altre anime ed il suo amor proprio è d’ostacolo per gli esseri di Luce di avvicinarsi a lei e di portarle sollievo. Ma dato che lei stessa non è volenterosa di dare e d’aiutare, non le può essere dato nulla e non può essere aiutata. E questa è la cosa più amara, che ora all’anima non può nemmeno essere trasmessa la Parola di Dio che la potrebbe portare fuori dalla sua cecità spirituale, perché la Parola di Dio è Luce e l’anima non è ancora ricettiva per la Luce a causa del suo disamore. Sulla Terra invece la Parola di Dio viene offerta anche agli uomini disamorevoli, perché questa è la Grazia che Dio concede allo spirituale non redento sulla Terra, che possono accettare oppure anche rifiutare secondo la loro volontà. Mentre nell’aldilà la Grazia di Dio tocca l’essere soltanto in quanto egli è lasciato libero di volere e di risvegliare in sé dei pensieri amorevoli, secondo i quali gli viene poi subito trasmessa la Forza. Qualche anima però è così indurita, che non è capace di nessun pensiero amorevole, allora per lei è uno stato insopportabile, il quale non può far cessare da sé. Queste anime sono circondate da compagne di sofferenza e nel loro destino si può accendere l’amore e perciò possono creare in ogni momento da loro stesse un miglioramento della loro situazione, appena fanno sorgere in sé l’amore, perché già la minima volontà di aiutare queste compagne di sofferenza procura la forza ed appena badano a questo apporto di Forza, diventano anche più attive nell’agire d’amore, questa prestazione d’aiuto prepara alle altre anime una felicità interiore e poi lo stato della totale inattività è superato. Allora può essere loro trasmessa anche la Parola di Dio, cioè degli esseri insegnanti possono venir loro vicino e presentare loro quali Comandamenti Dio ha dato e perché questi devono essere osservati. Ora deve iniziare l’attività d’insegnamento degli esseri di Luce, affinché le anime ignare ricevano la Luce e la Forza, cioè un sapere che ora possono guidare oltre nell’amorevole provvidenza per la sorte delle anime sofferenti. Ma tali anime senza Forza possono dover languire per delle Eternità, e questo stato è facilmente evitabile se l’uomo sulla Terra valuta le opportunità per poter entrare nell’aldilà in una maturità che gli procura Luce e Forza e lo rende capace di agire rendendo felice nel Regno spirituale.
Amen
Translator