To kako se čovjek postavi prema vječnom Božanstvu odlučujuće je za njegove moralne vrijednosti i za stupanj zrelosti duše. Nije upitno da je pri tome od presudnog značaja unutarnji doživljaj čovjeka, a ne njegov na van prepoznatljiv stav. No taj unutarnji doživljaj [[(osjećaj)]] doći će do izražaja tek onda kad je mir čovjeka narušen, kad čovjek dođe u životne situacije u kojima ne može održati vanjski privid, nego kad padne svaka maska. Tek tada se može govoriti o suštini čovjeka, i tek tada se odlučuje koji stav on zauzima u odnosu na Boga.
Čovjek se može na van prikazivati potpuno drugačije, bez da ga se radi toga može suditi, pošto postoji barijera da otvoreno pokaže svoje unutarnje biće; s druge strane on se pred svojim bližnjima može pretvarati da je u suštini plemenit, a što nije u skladu sa njegovom suštinom. Pa stoga čovjek ne može tako lako donijeti ispravnu prosudbu svoga bližnjega....
No Bog poznaje nedostatke i slabosti ljudi kao i njihovu vrijednost i volju. I On želi da se oni riješe privida, On hoće da oni dođu do samospoznaje i da razmišljaju o svojem stvarnom biću.... Sve što je dobro i plemenito, Boga prepoznaje u svim životnim situacijama, i on u Njemu nalazi svoje utočište u nevolji.... pa tako čovjek uči pravilno moliti, tj. u Duhu i u Istini.... On ne blebeće samo mehanički, nego se vapaj njegovog srca uzdiže do Boga, a time je stao na most koji vodi u duhovno područje.
No bezbrojni ljudi, koji su ranije bili lakomisleni i površni, koji su Boga imali samo na usnama a inače Mu bili daleki, sada Ga traže a i nalaze Ga, jer je prolaznost zemaljskoga uzdrmala njihovu samouvjerenost i naučila ih misliti drugačije. Čovjek lako naginje osuđivanju, ali Bog je dugotrpljiv i milostiv.... On gleda kako da spasi ono što još nije potpuno potpalo protivniku, iako se Njegova sredstva ljudima čine užasna i nerazumljiva....
[[(prekid)]]
TranslatorComo o ser humano se sintoniza com a eterna divindade é decisivo para o seu valor moral e para o grau de maturidade da alma. Sem dúvida, é o sentimento interior do ser humano que é decisivo, não a sua atitude externamente marcada. Contudo, este sentimento interior só será expresso quando a calma da pessoa for abalada, quando a pessoa se encontra em situações da vida em que não consegue manter uma aparência exterior, mas deixa cair todas as máscaras. Só então poderemos falar da essência de um ser humano, e só então será decidido qual a posição que ele toma em relação a Deus. O ser humano pode apresentar-se exteriormente de forma completamente diferente sem, no entanto, poder ser condenado por isso, pois resiste a exibir abertamente a sua natureza mais íntima; inversamente, porém, também pode fingir aos seus semelhantes uma natureza nobre que não está em harmonia com a sua natureza interior. E, portanto, o ser humano não será capaz de fazer um julgamento justo sobre o seu semelhante tão facilmente..... Mas Deus conhece as falhas e fraquezas das pessoas, bem como o seu valor e vontade. E Ele quer que eles se despojem das aparências, Ele quer que eles se reconheçam e reflictam sobre a sua verdadeira natureza.... Tudo o que é bom e nobre reconhece Deus em todas as situações da vida, e Ele se refugia Nele na adversidade.... e assim o homem aprende a orar corretamente, ou seja, em espírito e em verdade.... Ele não fala apenas mecanicamente consigo mesmo, mas a súplica do seu coração ascende a Deus e entra a ponte que conduz ao reino espiritual. Inúmeras pessoas, porém, que antes eram descuidadas e superficiais, que só falavam de Deus em suas bocas e estavam distantes Dele, agora O buscam e também O encontram, pois a transitoriedade do terreno abalou sua autoconfiança e os ensinou a pensar diferente. O homem está facilmente inclinado a condenar, mas Deus é sofredor e misericordioso.... Ele procura salvar o que ainda não caiu completamente para o adversário, apesar dos Seus meios parecerem cruéis e incompreensíveis para as pessoas.... (interrupção)
Translator