• Back

Incarnation.... Instincts.... Preliminary stages....

The incarnation of a soul can take place when all substances, which have taken the earthly path within the many diverse creations and are thus developed, have joined together. The soul substance of every work of creation has to be present in order to incarnate.... i.e. the human body becomes the cover for a soul which contains all works of creation in miniature within itself. The previous infinitely long earthly progress has resulted in the unification of all these substances who then await their last embodiment. They will be assimilated as soul into the human outer shell to experience the last stage of development. This incarnation is of varied duration due to the different substances’ state of maturity, which have had a certain amount of freedom during their preliminary stages already albeit they had acted under compulsion in accordance with God’s will. However, in the last stages before embodiment as human being this compulsory condition was gradually eased so that certain instincts could be lessened or even increased. This subsequently resulted in a higher or lower degree of maturity which, in turn, determines the duration of the last embodiment as human being. As soon as all soul substances have united as a human soul they strive for the last embodiment on earth, because they know that the human shell is their last physical cover and that they can be free from all earthly restrictions afterwards. For that reason the soul will only spend time where it is offered an opportunity to incarnate. Understandably it will incarnate where people’s nature adapts to its own degree of maturity, i.e. where people have the same instincts and attributes that match its own nature.

However, this does not exclude that a differently inclined soul would not try to incarnate with unfamiliar natured people in order to hasten its embodiment. But then it often has to struggle with added difficulties during its earthly life as its nature is not taken into account and it is unable to fulfil the expected requirements. Nevertheless, since the soul knows the path of its earthly life in advance it is not stopped if it makes this choice itself, since it has the resources at its disposal to achieve its final maturity in every embodiment. Due to its earlier many diverse shapes it has every aptitude within itself at various degrees and can increase or reduce them at will. Thus it is not incapable and the strength to do so is likewise given in accordance with its will. However, if it strives half-heartedly it will remain in the same state of maturity prior to its incarnation as a human being, in that case the incarnation has not resulted in higher development. Although at the time of death it will shed its physical cover but its desires and instincts, which it was meant to overcome during its earthly life, still connect it to the material world. Therefore it has not taken full advantage of its earthly incarnation, and when it realises that it has wasted the right to become a child of God and can no longer achieve it either, it experiences an indescribable state of remorse; even though it still has infinitely many opportunities in the beyond to arrive at the contemplation of God. Yet one day an incarnated soul has to give account before God how it has used earth’s opportunities and what spiritual progress it has achieved at the time of death, because the embodiment as human being is a mercy that cannot be valued highly enough; it is a gift which the human being should cherish appropriately by doing whatever advances his development because he cannot return to earth again once he has left it....

Amen

UTJELOVLJENJE.... INSTINKTI.... PRIPREMNE ETAPE/STADIJI....

Utjelovljenje duše se može dogoditi [[tek]] kada su se sve supstance, koje su prošle zemaljski put unutar mnogih tvorevina, i na taj su način razvijene/formirane, sjedinile zajedno. Duševna supstanca svakog djela stvaranja mora biti prisutna da bi se utjelovilo.... to jest ljudsko tijelo postaje pokrov za dušu koja u sebi sadržava sva djela stvaranja u malome. Raniji beskonačno dug zemaljski napredak je rezultirao u ujedinjenju svih tih supstanci koje onda čekaju njihovo posljednje utjelovljenje. One će biti asimilirane kao duša u ljudskoj izvanjskoj čauri da bi proživjele posljednju etapu razvoja. Ovo utjelovljenje je različitog trajanja uslijed različitog stanja zrelosti supstanci, koje su tijekom njihovih pripremnih etapa već imale izvjesnu količinu slobode iako su djelovale pod prisilom u skladu sa Božjom voljom. Međutim, u posljednjim etapama/stadijima prije utjelovljenja kao ljudsko biće ovo je prisilno stanje bilo postepeno olakšano/olabavljeno tako da su izvjesni instinkti mogli biti umanjeni ili čak povećani. To je naknadno rezultiralo u višem ili nižem stupnju zrelosti što, zauzvrat, odlučuje trajanje posljednjeg utjelovljenja kao ljudsko biće. Čim su se sve substance duše ujedinile kao ljudska duša one streme ka posljednjem utjelovljenju na Zemlji, budući one znaju da je ljudska čaura njihov posljednji fizički pokrov i da oni poslije mogu biti oslobođeni svih zemaljskih ograničenja. Iz tog razloga duša će provesti vrijeme jedino tamo gdje joj je ponuđena mogućnost utjeloviti se. Ona će se razumljivo utjeloviti tamo gdje je priroda ljudi prilagođena njezinom vlastitom stupnju zrelosti, to jest gdje ljudi imaju iste instinkte i karakteristike koji pristaju [[ili ‘slažu se’]] sa njezinom vlastitom prirodom.

Ovo međutim ne isključuje da se duša različitih sklonosti neće pokušati utjeloviti među ljudima njoj ne-slične prirode kako bi pospješila svoje utjelovljenje. Ali onda se ona, često, tijekom njezina zemaljskog života mora boriti sa nadodanim poteškoćama kako u obzir nije uzeta njezina priroda i ona je nesposona ispuniti očekivane zahtjeve. Unatoč tome, budući duša zna stazu svojeg zemaljskog života unaprijed ona nije spriječena ako ovaj izbor sama napravi, budući na svom raspolaganju ima pomoćna sredstva da bi ostvarila svoju konačnu zrelost u svakom utjelovljenju. Zbog njezinih ranijih mnogih različitih oblika [[kroz koje je prolazila dok se uspinjala kroz mineralno, biljno i životinjsko kraljevstvo]] ona unutar sebe ima svaku prirodnu sklonost [[isto tako ‘spretnost’]] na različitim stupnjevima i može ih povećati ili umanjiti po volji. Time ona nije nesposobna i također joj je u skladu sa njezinom voljom dana snaga za to napraviti. Međutim, ako ona stremi malodušno ostat će u istom stanju zrelosti na kojem je bila prije njezina utjelovljenja kao ljudsko biće, u tom slučaju utjelovljenje nije razultiralo u višem razvoju. Iako će prilikom smrti ona odbaciti svoj fizički pokrov, njezine ju pak žudnje i instinkti, koje je trebala prevladati tijekom njezinog zemaljskog života, i dalje povezuju sa materijalnim svijetom. Prema tome ona nije u potpunosti iskoristila svoje zemaljsko utjelovljenje, i kada shvati kako je upropastila pravo da postane dijete Božje te da ga ona više niti ne može ostvariti, onda proživljava neopisivo stanje grizodušja; premda ima i dalje beskonačno mnogo mogućnosti u onostranom pristići do kontemplacije Boga. Ipak jednog dana utjelovljena duša mora položiti račun pred Bogom kako je iskoristila svoje zemaljske prilike i kakav je duhovni napredak ostvarila u trenutku smrti, budući je utjelovljenje kao ljudsko biće milosrđe koje se ne može dovoljno visoko cijeniti; to je dar kojeg ljudsko biće treba posebno cijeniti time što će činiti štogod služi njegovom razvoju budući se on ne može opet vratiti na Zemlju jednom kada ju je napustio.

AMEN