• Nazaj

OBREDI IN ZUNANJI VIDEZ SO OVIRA....

Ko se duša človeka združi s svojim duhom, je to povsem duhoven proces, zato tega procesa ni treba na noben način zunanje označevati z gestami ali obrednimi dejanji. Takoj ko duša išče združitev z duhovnim kraljestvom, takoj ko se poveže z Bogom v molitvi ali prek misli, ki jih pošilja v duhovno kraljestvo, poskuša vzpostaviti stik z bitji svetlobe, se loči od zemeljskega okolja, telesu ne posveča več pozornosti in se tako osvobodi vsega zemeljskega, ker to ovira intimno združitev. Zato je potrebno tudi vsako zunanje dejanje, vsak obred, obravnavati kot oviro, ki ovira intimno povezavo z Bogom ali duhovnim svetom. Kajti takoj, ko se ta izvaja povsem mehansko, je brez vrednosti in nepotreben, če pa je vključena človeška misel, duhovna povezava izgubi svojo globino. Če se namreč izvaja zgolj mehansko, je brez vrednosti in nepotreben, če pa je vključena človeška misel, duhovna povezava izgubi svojo globino.

Namen je morda dober, vendar si človek sam zmanjša dotok moči, ki mu jo prinaša ta povezava. Duhovno ne prenese zemeljskih ovir, kar pomeni, da so duhovni učinki temu primerno šibki. Človek nikoli ne sme navzven pokazati, da vzpostavlja duhovno povezavo; zadostuje, da njegovi bližnji vedo za njegovo prizadevanje in mu poskušajo slediti tako, da se v tišini umaknejo vase in se pogovarjajo z Bogom ali duhovnimi bitji. Ker mora vedeti, da duhovni svet uživa le v duhovnih dejanjih, da je celo fizični obred klečanja za duhovni svet brez pomena, ker ni znamenje ponižnosti pred Bogom, ampak ponižnost sama po sebi uživa Njegovo zadovoljstvo in človeku prinaša Njegovo milost.

Bog pa ne potrebuje zunanjih dokazov, ampak gleda v srce, zunanja dejanja pa pogosto ne odražajo notranjega življenja; vendar se ljudje pogosto zadovoljijo s temi obredi in jih opravljajo le za svoje bližnje, kar duši ne prinaša nobene duhovne koristi. Zato naj si človek vedno prizadeva, da se popolnoma osvobodi zemeljskih običajev in oblik, naj izkoristi vsak prosti trenutek, da vzpostavi globok stik z duhovnim svetom, naj zemeljski svet pusti zunaj in iz njega ničesar ne prevzame, ampak naj le duša potuje v duhovno kraljestvo, da lahko skozi to združitev kadarkoli prejme božji dar milosti....

Amen

CEREMONIJE (OBREDI) I IZVANJSKO PRIJEČE...

To je jedino duhovan proces kada se duša čovjeka sjedinjuje sa njenim duhom, i stoga ovaj proces ne treba ni na koji način biti izvanjski obilježen kroz geste ili obredne postupke. Čim duša traži združivanje s duhovnim kraljevstvom, čim se ona u molitvi povezuje s Bogom, ili nastoji stupiti u doticaj sa svjetlosnim bićima, kroz misli koje ona šalje u duhovno kraljevstvo, ona se odvezuje od zemaljskog okruženja, ona više ne poklanja nikakvu pažnju tijelu, i tako se oslobađa od svega zemaljskog, budući ovo priječi iskrenu (duboku, prisnu) povezanost. Pa tako i svaki izvanjski postupak, svaki obred (ceremonija), mora biti smatran preprekom koja slabi (narušava) iskrenu povezanost s Bogom ili sa duhovnim svijetom. Jer, čim je on izvršen čisto mehanički (nesvjesno), bezvrijedan je i nepotreban, ako je međutim prisutna misao čovjeka, onda duhovna povezanost gubi na dubini. Volja bi pri tom mogla biti dobra, ali sam čovjek smanjuje dotok snage koja proizlazi iz ove povezanosti. Duhovno ne trpi zemaljske zapreke, odnosno, odgovarajući su duhovni rezultati. Čovjek nikada ne treba učiniti na vani prepoznatljivim da on uspostavlja duhovnu povezanost; dovoljno je da bližnji zna o njegovom stremljenju, i iznova ga nastoji slijediti na način da u u svoj tišini (miru) ulazi u sebe, i razgovara s Bogom ili s duhovnim bićima. Jer, on mora znati da duhovni svijet nalazi užitak jedino u duhovnim postupcima, da je sama fizička ceremonija (obred) klečanja beznačajna za duhovni svijet jer, ne znak poniznosti pred Bogom, nego sama poniznost, nalazi Njegovo zadovoljstvo, i čovjeku također donosi Njegovu milost. Bog, međutim, ne treba nikakav izvanjski dokaz, nego On gleda u srce, a izvanjskim postupcima često može nedostajati unutarnji život, no sami ljudi se često puštaju zadovoljiti ovim ceremonijama (obredima) i vrše ih samo poradi bližnjih, što duši ne donosi nikakvu duhovnu korist. I stoga se čovjek uvijek treba truditi, sebe u potpunosti odvojiti (odvezati, osloboditi) od zemaljskih običaja i formi, on treba koristiti svaki slobodni minut da uspostavi unutarnji kontakt sa duhovnim svijetom, on treba zemaljski svijet ostaviti izvana, i ne ništa od njega ne ponijeti prijeko, nego jedino duša treba otploviti u duhovno kraljevstvo, tako da joj kroz ovo sjedinjenje u svako doba može pritjecati Božanski dar milosti._>AMEN