Ja Osobno sam vam bio došao jer sam vam bio potreban u vašoj duhovnoj nevolji.... Ja sam sišao na Zemlju, Ja sam stupio na područje tame i unio sjajno svjetlo, jer Ja Sâm sam bio Vječno Svjetlo Koje svoju svjetlost neprestano emitira u tamu....
Tako da sam dakle uzeo ljudski oblik, jer jedino sam kao čovjek mogao izvršiti ono što je bilo vaš spas iz velike nevolje.... A taj čovjek je bio djetešce Isus, Koje vam je bilo rođeno u svetoj noći.... Jer to djetešce je bilo začeto čisto i bezgrešno Mojom moći i ljubavlju, i stoga je moglo prihvatiti/primiti i Mene Sâmoga kao Vječnu Ljubav.... Njegova duša je bila duša svjetla, koja Mi je mogla služiti za boravak, jer sam se mogao skriti/zakloniti samo u čistoj 'posudi', pošto Moja ljubav inače ne bi mogla zasjati u svom jasnom/sjajnom svjetlu.
Djetešce Isus bilo je ispunjeno duhom ljubavi, jer Njegova duša je sa Sobom na Zemlju donijela ljubav.... Radilo se o ne-palom pra-duhu, Koji Sâm Sebe nije zatvorio pred ljubavlju koja Mu je od Mene neprestano emitirana. I Taj Pra-duh se nije odrekao ljubavi kad Se utjelovio u djetešcetu Isusu, jedino [[što]] je ograničio Svoje obilje/puninu svjetlosti, kako ljude ne bi obasjao svjetlošću koju oni zbog svog nesavršenstva ne bi mogli podnijeti.
Ali pri Njegovom rođenju događale su se neobične stvari, koje su ljudima koji su bili ispunjeni ljubavlju pružale dokaz da je na svijet došao obećani Mesija. Međutim samo Ga je nekolicina njih prepoznala, i djetešce Isus je Svoj životni put započelo kao i svaki drugi čovjek, jer misija, koju je Ono trebalo ispuniti, ljudima nikako nije smjela vršiti pritisak na vjeru, jer On im je trebao samo pokazati put, kojim svaki čovjek mora ići kako bi se iz ponora uzdigao do svjetla....
Ali ljubav u djetešcetu Isusu je katkad djelovala silno, jer ljubav sam bi-o/-la Ja Sâm, Koji sam dakle izabrao ljudski pokrivač/omotač, kako bi za grešno čovječanstvo izveo najveće djelo milosrđa, koje je međutim morao izvesti čovjek, koji je bio sposoban patiti, kako bi otplatio pra-grijeh/dug otpadanja/otpadništva bića od Mene.... Ja Sâm spustio sam se na Zemlju i utjelovio Se(be) u duši svjetla, koja je bila spremna dobrovoljno prevaliti zemaljski put kako bi Mi poslužila kao nastamba.
(25 Prosinac 1962) Još davno prije toga Mesija je bio najavljen ljudima putem vidovnjaka i proroka, i oni ljudi koji su Mi još bili odani u ljubavi, sa žudnjom su Ga iščekivali, i oni su bili ti koji su Ga odmah prepoznali u dječaku Isusu, koji su Njegovu neobičnu mudrost prepoznali kao Božansku i znali da sam im Ja poslao Njega Koji bi im trebao donijeti spas.
Međutim, ni Isus nije smio nametati prisilu vjeri ljudi putem Svoje neobične moći/sile i mudrosti.... I zato se [[samo]] ponekad probijalo Njegovo svjetlo ljubavi i Moj se Duh izražavao/iskazivao kroz Njega, da bi se nakon toga opet povlačio, a čovjek Isus živio je kao i svaki drugi čovjek, jer On im je primjerom trebao pokazati ispravan život, koji su trebali živjeti i ljudi, ako su se htjeli osloboditi od Mog protivnika, koji je mogao biti pobijeđen kroz i putem ljubavi.
I ta se duša.... iako sišla iz sfere svjetla.... morala kretati po luciferskom svijetu, a i zemaljsko tijelo se sastojalo od nesazrelih duhovnih supstanci; za čovjeka Isusa je to bila žestoka borba da ostane Pobjednik protiv svih kušnji kojima se služio Moj protivnik da bi Ga naveo na pad. Međutim, Isus se nije odrekao ljubavi, duša Mu je bila toliko ispunjena ljubavlju prema Meni, Njegovom Bogu i Ocu od vječnosti, da je na taj način bio ispunjen i snagom i svjetlom, čime je mogao činiti čuda i u svôj mudrosti poučavati svoje bližnje. Ali Njegovo tijelo Ga je ipak još ljudski ograničavalo, sve dok nije skroz sazrio, za što je iskoristio Svoj život, sve dok nije izvršio [[to]] istinsko djelo spasenja, koje je upotpunjeno Njegovom patnjom i smrću na križu....
Dakako da Mu je tijelo kroz Njegov život ljubavi bilo skroz produhovljeno, pa ipak je kao slabi čovjek na Sebe uzeo smrt na križu. I svu Božansku snagu ljubavi dobrovoljno je dao za poslijednje sate Njegovog djela milosrđa, kako bi kao samo čovjek neizrecivo patio i tako umro, otplativši tim najvećim djelom okajanja svih vremena veliki prastari dug cjelokupnog čovječanstva....
Sâma ljubav je bila ono što Ga je pokretalo na to djelo, i ta ljubav bio sam Ja Sâm.... Ali vi to vječno nećete shvatiti, osim ako i sami ne postanete čista ljubav, kao što ste i bili na početku.... Tek tada ćete shvatiti biće/bit ljubavi, tek tada ćete (sa)znati zašto Ja Sâm od grijeha i smrti moram biti priznat kao spasitelj, i tada ćete shvatiti da i zašto smo Isus i Ja jedno, zašto 'Bog' može biti predočen jedino u 'Isusu', i shvatit ćete zašto je 'čovjek' morao izvršiti [[to]] djelo spasenja na Zemlji.... jer, okajanje za takvu jednu ogromnu krivicu kakva je bila vaše nekadašnje otpadništvo od Mene, mogao je prinijeti samo onaj koji je toliko bio ispunjen ljubavlju.... u kome sam se Ja kao Vječna Ljubav mogao nastaniti.... čovjek kakav je bio Isus....
Uistinu je to bilo jedinstveno djelo, i nikada neće prestati učinak [[ili ‘prestati/umanjiti se djelovanje’]] tog djela milosti, kako bi sve [[ono što je]] nekada palo, moglo doći do svog potpunog spasenja/izbavljenja, jer čovjek Isus je umro na križu za sve ljude prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i vječno nikada više nije potrebno okajanje za veliku krivicu.... Međutim uvijek će biti potrebna slobodna volja čovjeka, kako bi došlo do spasenja od njegove krivice.
Kad je dijete Isus došlo na svijet, započela je borba sa Mojim protivnikom, koji je do tada sve palo držao u okovima.... Ali Isus je odriješio okove i oduzeo mu duše koje su u svojoj nevolji sada pribjegle Njemu, duše koje su se poslužile Njegovim djelom spasenja i koje su se htjele osloboditi od protivnika....
I vratile su Mi se prve duše, prvi nekada pali pra-duhovi, kao djeca su se vratili nazad u Očevu kuću koju su nekada dobrovoljno napustili, jer čovjek Isus je Svojom smrću na križu otplatio krivicu, i biti će slobodna svaka duša koja Ga prizna, koja svog Boga i Oca prepozna u Njemu, Koji je za čovječanstvo umro na križu.
AMEN
TranslatorIo Stesso Sono venuto da voi, perché avete bisogno di Me nella vostra grande miseria spirituale. Sono disceso sulla Terra, Sono entrato nel regno dell’oscurità ed ho portato una Luce chiaramente splendente, perché Io Stesso Ero la Luce dall’Eternità, Che irradiava costantemente il Suo Splendore nell’oscurità. E perciò ho assunto la Figura di un Uomo, perché solo Io come Uomo ho potuto compiere ciò che significava per voi la Salvezza dalla grande miseria. E quest’Uomo Era il Bambinello Gesù Che vi Era nato nella Santa Notte. Perché questo Bambinello Era stato generato dalla Mia Potenza ed Amore puro e senza peccato e perciò accoglieva anche in Sé Me Stesso come l’Eterno Amore. La Sua Anima Era dalla Luce Che Mi poteva anche servire come Dimora, perché Mi potevo celare solo in un Vaso puro, perché altrimenti il Mio Amore non avrebbe potuto irraggiare nella Sua chiara Luce. Il Bambinello Era colmo dello Spirito d’Amore, perché la Sua Anima ha portato l’Amore sulla Terra. Era uno Spirito Ur non caduto, Che non Si E’ chiuso all’Amore Stesso Che irraggiava Lui da Me costantemente. E questo Amore non ha rinunciato a questo Spirito Ur, quando Si E’ incorporato nel Bambinello Gesù, rasolo smorzato la Sua raggiante pienezza di Luce, per non irraggiare gli uomini con una Forza di splendore che non avrebbero sopportato per via del loro stato imperfetto. Ma alla Sua Nascita avvenivano cose insolite, gli uomini che erano colmi d’amore, davano la dimostrazione che il Messia promesso Era venuto nel mondo. Ma solo pochi Lo riconoscevano ed il Bambinello Gesù ha iniziato il Suo percorso terreno come ogni altro uomo, perché la Missione che aveva da compiere, non doveva per nulla esercitare una costrizione di fede sugli uomini, perché Lui (Gesù) doveva indicare loro solo la via che ogni uomo deve prendere per salire dall’abisso alla Luce. Ma l’Amore agiva a volte ultrapotente nel Bambinello Gesù, perché l’Amore Ero Io Stesso, Che avevo quindi scelto l’Involucro umano per compiere la più grande Opera di Misericordia per l’umanità empia, che però poteva prestare un Uomo Che Era capace di soffrire, per espiare la colpa primordiale della caduta degli esseri da Me. Io Stesso discesi sulla Terra e Mi Sono incorporato in un’Anima di Luce, che voleva percorrere liberamente il cammino terreno, per servire Me Stesso come dimora. (25.12.1962) Già molto tempo prima era annunciato agli uomini il Messia attraverso veggenti e profeti e gli uomini, che Mi erano ancora devoti nell’amore, aspettavano Lui con nostalgia ed erano costoro che Lo riconoscevano presto nel Fanciullo Gesù, che riconoscevano la Sua insolita Sapienza e sapevano, che Io Lo avevo mandato a loro, Che doveva portare loro la Salvezza. Ma nemmeno Gesù attraverso la Sua straordinaria Forza e Sapienza non doveva fare nessuna costrizione agli uomini. E perciò a volte irrompeva la Sua chiara Luce d’Amore ed il Mio Spirito Si manifestava attraverso Lui, ma per ritirarSi sempre di nuovo e l’Uomo Gesù passava attraverso la vita terrena come ogni altro uomo, perché voleva vivere per loro la vita d’esempio che dovevano condurre anche gli uomini che volevano staccarsi dal Mio avversario, che era da vincere solo attraverso e con l’amore. E dato che l’Anima, anche se discesa dal Regno della Luce, doveva ora muoverSi in mezzo al mondo luciferino ed anche il Corpo era fatto di sostanza spirituali non maturate, per l’Uomo Gesù era una dura lotta rimanere Vincitore contro tutte le tentazioni che il Mio avversario impiegava per portarLo alla caduta. Ma Gesù non aveva rinunciato all’Amore, la Sua Anima Era colma d’Amore per Me, Suo Dio e Padre dall’Eternità, che quindi Era anche colmo di Forza e Luce e perciò operava Miracoli e poteva istruire i Suoi prossimi in tutta la Sapienza. Ma il Suo Corpo gli imponeva sempre ancora restrizioni umane, finché non era ancora totalmente maturato, per cui veniva utilizzato da Lui il Suo percorso terreno, finché non ha compiuto la vera Opera di Redenzione che terminava il Suo soffrire e morire sulla Croce. Il Suo Corpo era già quasi spiritualizzato attraverso la Sua Vita d’Amore, ma come Uomo debole aveva preso su di Sé la Sua morte sulla Croce. Ed ha rinunciato liberamente ad ogni divina Forza d’Amore per le ultime ore della Sua Opera di Misericordia, per soffrire e morire ora indicibilmente come solo Uomo e così, attraverso la più grande Opera d’Espiazione di tutti i tempi, ha estinto la grande colpa primordiale dell’intera umanità. Era solo Amore Che Lo aveva mosso a quest’Opera e questo Amore Ero Io Stesso. Ma non lo comprenderete eternamente, a meno che anche voi non diventate amore, come eravate in principio. Solo allora comprenderete l’Essere dell’Amore, solo allora saprete del Perché Io Stesso devo Essere riconosciuto da voi come il vostro Redentore dal peccato e dalla morte, ed allora comprenderete anche, che e perché Gesù ed Io E’ Uno, perché “Dio” vi può Essere immaginabile solo in “Gesù”, e comprenderete, perché un “Uomo” doveva compiere quest’Opera di Redenzione sulla Terra, perché un’Espiazione per una colpa così immensa come la vostra caduta di una volta da Me, poteva prestare solo un Uomo Che Era colmo d’Amore, nel Quale Io come l’Eterno Amore potevo prendere dimora, come Lo Era Stato l’Uomo Gesù. Era davvero un unico Atto e l’Effetto di questo Atto di Grazia non finirà mai in modo, che tutto lo spirituale una volta caduto possa trovare la sua completa Redenzione, perché Gesù E’ morto sulla Croce per tutti gli uomini del passato, del presente e del futuro e non è più necessaria eternamente un’Espiazione per la grande colpa. Ma sarà sempre ed eternamente necessaria la libera volontà dell’uomo stesso per trovare la Redenzione dalla sua colpa. Quando il Bambinelle Gesù E’ venuto nel mondo, ha cominciata la lotta con il Mio avversario, che finora teneva incatenato tutto lo spirituale caduto. Ma Gesù ha sciolto le catene e gli ha svincolato le anime che si sono rifugiate in Lui nella loro miseria, che approfittavano della Sua Opera di Redenzione e che volevano liberarsi dall’avversario. E sono ritornate a Me le prime anime, i primi spiriti primordiali una volta caduti, ritornavano di nuovo come figli nella Casa del Padre, che una volta avevano abbandonati liberamente, perché l’Uomo Gesù aveva pagato la colpa con la Sua morte sulla Croce ed ogni anima diventa libera che Lo riconosce, che riconosce in Lui il loro Dio e Padre, il Quale E’ morto per l’umanità sulla Croce.
Amen
Translator