Nitko ne može prosuditi dubinu Božanske ljubavi koja je sebe izrazila u činjenici da je Bog Osobno sišao na Zemlju kako bi ostvario čin Spasenja umjesto čovječanstva. On se sažalio nad ljudskom ogromnom krivnjom grijeha, jer sami grešnici ga nisu bili sposobni iskupiti pošto je prekršaj protiv Božje ljubavi bio počinjen potpuno svjesno.... ne zato što je nesavršenstvo učinilo biće nesposobnim prepoznati svoj prekršaj protiv Boga već zato što su ta bića bila osvjetljena blistavim svjetlom prepoznavajući tako Boga u Njegovoj moći i slavi.... Međutim, oni Ga nisu bili u stanju vidjeti i prema tome su, usprkos toj spoznaji, slijedili onog koji je sebe predstavio kao Boga i Stvoritelja.... i oni su ga slijedili jer su ga bili u stanju vidjeti iako su znali da je on, također, bio samo proizvod Božje stvaralačke volje i Božje snage. Ogromnost krivnje počiva u činjenici da su bića bila osvijetljena svjetlom realizacije i usprkos tome su se okrenuli od svoga Boga i Stvoritelja od vječnosti. I za njih je bilo nemoguće iskupiti ovu ogromnu krivnju, jer oni više nisu bili u stanju poništiti grijeh, oni su ostali opterećeni sa njime, i jedina opcija za Boga je bila Osobno iskupiti grijeh.... ali to se, opet, moglo dogoditi jedino unutar okvira Božanske pravde, pošto svaka krivnja zahtjeva okajanje da bi se mogla iskupiti. I kako bi napravio to okajanje za čovječanstvo, Bog je sišao na Zemlju i ostvario čin Spasenja u čovjeku Isusu....
Bog Osobno nije bio u stanju patiti ali On je želio uzeti patnju na Sebe koju je ljudska rasa zaslužila uslijed grijeha njihovog prethodnog otpadništva od Boga.... I to je razlog zašto je ljudsko biće, u Čijoj se kućici/čahuri Bog Osobno utjelovio, uzelo patnju na Sebe.... Vječna Ljubav, Koja je tako željela ponuditi žrtvu, žrtvu okajanja za ogromnu krivnju.... Ljudsko biće sa srcem prepunim ljubavi je dozvolilo da Ga prikucaju na križ za cijelu ljudsku rasu, i ljubav jedina Ga je motivirala ostvariti ovaj čin samilosti/milosrđa. Ljudsko biće sa svim ljudskim slabostima i strahovima se zaputilo gorkom zemaljskom stazom i ljubav u njemu je neprestano rasla, jer Bog Osobno je bio u ovom ljudskom biću i prema tome su riječi i djela čovjeka Isusa bili uvijek jedino motivirani sa ljubavlju, baš kao što je ljubav konačno hodala gorkom stazom patnje te istrpjela i umrla na križu. To nije bio proizvoljan čin ljudskog bića Koje je Sebe žrtvovalo za Svoja bližnja ljudska bića poradi dobiti, ljubav ga je prosto podstaknula ostvariti čin samilosti, pošto je znao da njihov put do kraljevstva svjetla jeste i mora ostati zatvoren za njih ako najprije nisu bili oslobođeni od njihove krivnje grijeha.... On je znao od čega se prvobitni grijeh sastojao i da oni sami od sebe nikad ne bi bili u stanju ispraviti ga [[u smislu, ‘napraviti ona djela koja bi taj grijeh mogla ispraviti’]]. I prema tome On se dobrovoljno prijavio da bi Bogu ponudio žrtvu okajanja kako bi iskupio Svoja bližnja ljudska bića.... U svoj istini, međutim, ljubav unutar Njega Ga je ponukala na to [[bila je tome uzrok]]; bila je to Sâma Vječna Ljubav, Koja je tako željela iskupiti ljude od njihove nezamislive krivnje, jer Vječno Božanstvo se sklonilo u ljudskom biću u potpunom izobilju.
I zato Božja ljudska manifestacija treba biti shvaćena tako da je Vječna Ljubav Sebe utjelovila u ljudskom biću Koje je Sebe pripremilo na način da je Vječna Ljubav bila sposobna boraviti u Njemu i da je stoga sve što je ljudsko biće Isus napravio u zemaljskom životu bilo u svoj istini napravljeno od strane Boga Osobno.... da je ‘ljubav’ određivala sve naume, misli i akcije ljudskog bića Isusa, da je ljudsko biće zasigurno patilo i umrlo na križu ali da je Bog Osobno bio u tom čovjeku, da je On prema tome ostvario čin Spasenja za čovječanstvo. Jedino kada ljudi shvate da je Bog Ljubav će oni također razumjeti problem Božje manifestacije i razumjet će da su Bog i Isus Krist jedno, da oni nisu dvije osobe, i da se Božanska Jednota [[Jedinstvo]] ne može sporiti, pošto je ljubav prožela ljudsku kućicu/čahuru i prema tome je izvanjska forma ljudskog bića Isusa bila također vidljiva forma Sâme Božanske Ljubavi, da oni nisu bili odvojena Bića već uvijek jedino Bog Osobno. Problem Božje Manifestacije se može jedino riješiti na ovaj način, ali onda će čovjeku također biti lako priznati Isusa, i on će u Njemu pronači pribježište i zazivajući Njega on će zazivati Boga Osobno, priznavajući Ga na taj način. I njegov prvobitni grijeh će biti izbrisan, pošto je Bog Osobno sišao na Zemlju zbog njegovog grijeha i umjesto njega ostvario čin Spasenja, čin okajanja.
AMEN
TranslatorAucun homme ne peut mesurer la profondeur de l'Amour divin qui s’est manifesté dans le Fait que Dieu Lui-Même descende sur la Terre pour accomplir l'Œuvre de Libération pour les hommes. Il avait Compassion pour l'incommensurable faute du péché des hommes, parce qu'elle ne pouvait pas être éteinte par les pécheurs eux-mêmes, parce que l'infraction contre l'Amour de Dieu consistait dans une faute faite en très pleine conscience, parce que ce n’était pas l’«imperfection» de l'être qui l’empêchait de reconnaître l'infraction contre Dieu, car ces êtres étaient dans la Lumière la plus limpide et donc ils reconnaissaient Dieu dans Son Pouvoir et dans Sa Magnificence. Mais ils ne Le voyaient pas et donc ils suivaient contre toute meilleure connaissance celui qui se présentait lui-même comme Dieu et Créateur, ils le suivaient parce qu'ils pouvaient le voir, même s’ils savaient qu’eux-mêmes étaient le produit de la Volonté du Créateur et de la Force de Dieu. La grandeur de la faute consistait donc dans le fait que les êtres étaient dans la Lumière de la connaissance et malgré cela ils se sont éloignés de leur Dieu et Créateur de l'Éternité. Ils ne pouvaient plus éteindre cette grande faute, ils ne pouvaient plus rendre non produit le péché, il leur restait attaché et il existait seulement encore une possibilité, c’est que Dieu Lui-Même éteigne la faute, chose qui cependant pouvait seulement se produire de nouveau dans le Cadre de la Justice divine, parce que chaque faute exige une expiation pour pouvoir être éteinte. Pour prêter cette Expiation pour l'humanité, Dieu est descendu sur la Terre et a accompli l'Œuvre de Libération dans l'Homme Jésus. Dieu Lui-Même ne pouvait pas souffrir, mais Il voulait prendre sur Lui la souffrance que l'humanité avait méritée pour son péché de l'éloignement d'un temps de Dieu. Donc un Homme a pris sur Lui cette souffrance dans une Enveloppe dans laquelle Dieu Lui-Même S’est incorporé, l'Éternel Amour qui maintenant voulait porter le Sacrifice, le Sacrifice de Rachat pour la grande faute. Un Homme dont le Cœur était rempli d'Amour, S’est laissé mettre sur la Croix pour l'Humanité entière, seulement l'Amour l'a bougé à cette Œuvre de Miséricorde. Un Homme avec toutes les faiblesses et les peurs humaines a parcouru une amère voie terrestre, l'Amour en lui croissait toujours davantage, parce que Dieu Lui-Même Était dans cet Homme et donc toujours seulement l'Amour déterminait l'Homme Jésus à Parler et à Agir, de même l’infini Amour a parcouru la voie amère de la souffrance, Il souffrit et mourut sur la Croix. Ce n'était pas un Acte arbitraire d'un Homme qui s'était sacrifié pour son prochain pour un avantage, mais simplement l'Amour le poussait à cette Œuvre de Miséricorde, parce qu'il savait que la voie vers le Règne de la Lumière avait été verrouillée et devait le rester si d'abord les hommes n'étaient pas libérés de leur faute du péché. Il savait en quoi consistait la faute primordiale et qu'ils n'auraient jamais pu éteindre leur faute avec leur propre force. Donc Il S’offrit à Dieu pour porter le Sacrifice d'Expiation, pour libérer Son prochain. En Vérité cependant c’était l'Amour en Lui qui le poussait à cela ; c’était l'Éternel Amour Même Qui donc voulait racheter les hommes de leur incommensurable faute, parce que dans l'Homme Jésus se cachait l'Éternelle Divinité dans toute la Plénitude de l'Amour. Si les hommes comprenaient ainsi la Venue en tant qu’Homme de Dieu, que l'Éternel Amour S’est incorporé dans un Homme Qui s’est préparé Lui-Même pour que l'Éternel Amour puisse prendre demeure en Lui et que maintenant tout ce que l'Homme Jésus a fait dans la vie terrestre, en Vérité c’est Dieu Lui-Même qui l’a fait en Lui, «l'Amour» déterminait l'Homme Jésus à Sa Volonté, à Ses Pensées et à Ses Actes, certes c’est bien l'Homme qui a souffert et est mort sur la Croix, mais Dieu Lui-Même Etait dans cet Homme, donc Il a accompli l'Œuvre de Libération pour tous les hommes. Seulement lorsque les hommes comprennent que Dieu Est l'Amour, ils comprendront aussi le problème de la Venue en tant qu’Homme de Dieu et comprendront que Dieu et Jésus Sont Un, que ce n'est pas deux Personnes, mais que la divine Unité ne doit pas être mise en doute, parce que l'Amour remplissait l'Enveloppe humaine, et avec cela la Forme extérieure de l'Homme Jésus était aussi la Forme visible de l'Amour divin Lui-Même, ce n’était pas des Êtres séparés, mais justement toujours Dieu Lui-Même. Seulement ainsi il faut résoudre le problème de Dieu Devenu Homme, mais alors il sera aussi facile à l'homme de reconnaître Jésus, de se réfugier en Lui et une invocation à Lui sera une invocation à Dieu Lui-Même, donc il Le reconnaît. Sa faute primordiale sera rayée, parce que Dieu Lui-Même est descendu sur la Terre pour sa faute et a accompli pour lui l'Œuvre de Libération de l'Expiation.
Amen
Translator