Compare proclamation with translation

Other translations:

KRISTOVA PATNJA....

Kristova patnja na križu se čak ni približno ne može učiniti razumljivom ljudima na Zemlji, pošto u njihovom nesavršenom stanju oni ne mogu shvatiti što za savršeno ljudsko biće znači pasti žrtvom grijeha, jer ljudska je opakost/nepravednost efektivno trijumfirala nad Njime Koji im nije nanio nikakvu štetu. Pakleni su skotovi učinili da prosvjetljena duša Isusa, čovjeka, drhti, pa ipak ona se nije branila.... Ona je sve izdržala; unatoč tome je bila pogođena užasom zbog toliko prljavštine i zla od ljudi. Ona je neopisivo patila, čak puno više od tijela, zbog onog što je trebala pretrpjeti. Duša je bila okružena tamom i njezino svjetlo nije bilo sposobno podnijeti tamu; isto tako, ona nije bježala pošto je htjela ispiti čašu do dna kako bi iskupila čovječanstvo. Dala je svoje svjetlo, jer inače se ono što je ljubav Isusa, čovjeka, htjela da joj se dogodi kako bi Bogu ponudila žrtvu za grijehe čovječanstva, ne bi moglo dogoditi. Zbog toga je ona dozvolila svojem svjetlu da postane neučinkovito i sebe je našla sred tame koja ju je užasno mučila i plašila te povećavala njezinu patnju tisućerostruko, jer patnja duše nadilazi fizičku bol, što može biti shvaćeno jedino od strane savršenog ljudskog bića.

Isus je, međutim, bio savršen kao što je Njegov Otac na nebu savršen.... a ipak ona se i dalje nalazila na Zemlji posred grijeha.... Njegovo kraljevstvo je bilo kraljevstvo svjetla, Zemlja je bila Sotonino kraljevstvo, i u ovom kraljevstvu je svjetlosna duša dopustila sebi da bude zlostavljana. I najčišće i najjarkije Biće Koje je ikad živjelo na Zemlji je bilo užasnuto. Ona je sebi morala dopustiti da bude dodirnuta rukama prema kojima je osjećala odvratnost, budući su se one pružale iz pakla i ščepale ju, ona je morala čuti škodljive riječi; bila je efektivno odvojena od svojeg svijeta i potpuno na nemilost tami, što je zasigurno bila njezina vlastita volja od vječnosti kako bi ostvarila djelo Spasenja, pa ipak to nije bilo manje grozno, jer bilo je to biće užasnuto i mučeno do točke iscrpljenosti....

Zato je Isus uzviknuo: ‘Moj Bože, Moj Bože, zašto si Me ostavio....’ (Matej 27:46) U tom trenutku ona se više nije sijećala svoje misije, ona je jedino osjećala odvojenost od Boga, od svjetla, za Kojim je žudjela i Kojeg je zazivala u svojoj nevolji.... To je bila najokrutnija stvar ikad doživljena od strane čovjeka na Zemlji, pošto On nije samo trebao otrpjeti tjelesnu patnju već također jer je duša patila još puno znatnije, što čovječanstvo ne može razumjeti. Iz ovog razloga ni jedno ljudsko biće, bez obzira koliko bi trebalo patiti, neće biti sposobno doseći stupanj kojeg je čovjek Isus morao izdržati, Koji je već znao za to puno ranije i Njegova je ljudska priroda molila: ‘Oče, ako je Tvoja volja, uzmi ovu čašu od Mene: ali Ne Moja, već neka bude Tvoja volja....’ (Matej 26:39)

To je također bila volja Njegove duše, koja je sebe bila potpuno podredila Bogu, da bi ostvarila djelo Spasenja i ona je prihvatila svoju sudbinu, jer njezina je ljubav spram grešne ljudske rase bila neizmjerna, ali isto tako krivnja grijeha je bila toliko ogromna da su se jedino najviši stupanj boli i patnje mogli računati kao žrtva okajanja, koje je prema tome bilo izvršeno od strane Isusa ljudskog bića. Ipak dubina patnje je bila neizmjerna kao i Njegova ljubav, koja Ga je nagnala uzeti svu patnju tijela i duše na Sebe kako bi iskupio čovječanstvo od vječne smrti.

AMEN

Translator
Translated by: Lorens Novosel

La souffrance du Christ

Les souffrances de Christ sur la Croix ne peuvent pas être rendues assez compréhensibles aux hommes sur la Terre, parce que dans leur imperfection ils ne saisissent pas ce que signifie pour un Homme parfait de devenir Victime du péché, parce que la malveillance des hommes a d’une certaine manière vaincu sur Lui, Lequel ne leur a causé aucune souffrance. L'Âme de Lumière de l'Homme Jésus frissonnait devant les malversations de l'enfer, mais elle ne s'y est pas opposée. Elle a laissé passer tout sur Lui, mais elle était saisie d'une horreur devant tant de saleté et de méchanceté des hommes. Elle souffrait indescriptiblement bien davantage que le Corps à travers ce qui lui était fait. L’Âme errait au milieu de l'obscurité, et Sa Lumière ne supportait pas l'obscurité ; malgré cela elle ne fuyait pas, parce qu'elle voulait boire le Calice jusqu'au bout, pour racheter les hommes. Elle-Même a renoncé à la Lumière, autrement il n'aurait pas pu se passer sur Elle ce que l'Amour de l'Homme Jésus voulait qu'il arrive pour porter un Sacrifice à Dieu pour les péchés de l'humanité. Donc elle a fait devenir inefficace Sa Lumière et Elle se trouvait au milieu de l'obscurité, qui la tourmentait et la fit outre mesure craindre, ce qui augmentait encore mille fois Sa souffrance, parce que les tourments de l'Âme dépassaient les souffrances corporelles, chose que pourrait comprendre seulement un homme parfait. Mais Jésus Était parfait comme est parfait son Père dans le Ciel, et malgré cela Il était encore sur la Terre au milieu du péché. Son Règne était celui de la Lumière, la Terre était le règne de Satan, et dans ce règne il fut fait violence à l'Âme de la Lumière. Et cela comblait d’une horreur démesurée l'Être le plus pur et le plus limpide qui n’ait jamais vécu sur la Terre. Il devait Se faire toucher par des mains dont il avait horreur, parce qu'elles s’étendaient à sa rencontre depuis l'enfer et elles Le saisissaient, Il devait écouter des paroles qui Le blessaient profondément ; Il était d’une certaine manière détaché de Son Monde et exposé sans Protection à l'obscurité, chose qui, depuis l'Éternité, était Sa Volonté pour accomplir l'Œuvre de Libération, mais cela ne le rendait pas moins vulnérables, parce qu'il était effrayé et torturé jusqu'à l'épuisement. C’est pourquoi Jésus a prononcé les Paroles : «Mon Dieu, Mon Dieu, pourquoi M’as-Tu abandonné....» Il ne savait plus rien de Sa Mission à cet instant, il sentait seulement la séparation de Dieu, de la Lumière dont Il avait la nostalgie et vers Lequel Il criait dans Sa misère. C’était la chose la plus cruelle qu’un Homme ait eu à supporter sur la Terre, parce que chez Lui ce n’était pas seulement la souffrance du Corps qu’Il devait supporter, mais l'Âme souffrait encore bien davantage, chose pour laquelle l'humanité n'a aucune compréhension. Et donc aucun homme, pour combien il ait à souffrir, n’atteindra jamais ce degré que l'Homme Jésus a supporté, lequel le savait déjà depuis très longtemps et pour lequel Il priait dans Son Humanité : «Père, laisse passer loin de Moi ce Calice, mais que non pas Ma Volonté, mais Ta Volonté soit faite....» C’était en même temps la Volonté de Son Âme qui s'était totalement soumise à Dieu pour accomplir l'Œuvre de Libération, et il s'en est remis à Son sort, parce que son Amour pour l'humanité souffrante était très grande, mais aussi la faute du péché était si grande que seulement des tourments et des souffrances les plus extrêmes pouvaient valoir comme Sacrifice d'Expiation que l'Homme Jésus a porté. Mais la profondeur de la souffrance était incommensurable, de même Son Amour était si incommensurable qu'il Lui faisait prendre sur Lui toutes les souffrances du Corps et de l'Âme pour racheter l'humanité de la mort éternelle.

Amen

Translator
Translated by: Jean-Marc Grillet