Kristova patnja na križu se čak ni približno ne može učiniti razumljivom ljudima na Zemlji, pošto u njihovom nesavršenom stanju oni ne mogu shvatiti što za savršeno ljudsko biće znači pasti žrtvom grijeha, jer ljudska je opakost/nepravednost efektivno trijumfirala nad Njime Koji im nije nanio nikakvu štetu. Pakleni su skotovi učinili da prosvjetljena duša Isusa, čovjeka, drhti, pa ipak ona se nije branila.... Ona je sve izdržala; unatoč tome je bila pogođena užasom zbog toliko prljavštine i zla od ljudi. Ona je neopisivo patila, čak puno više od tijela, zbog onog što je trebala pretrpjeti. Duša je bila okružena tamom i njezino svjetlo nije bilo sposobno podnijeti tamu; isto tako, ona nije bježala pošto je htjela ispiti čašu do dna kako bi iskupila čovječanstvo. Dala je svoje svjetlo, jer inače se ono što je ljubav Isusa, čovjeka, htjela da joj se dogodi kako bi Bogu ponudila žrtvu za grijehe čovječanstva, ne bi moglo dogoditi. Zbog toga je ona dozvolila svojem svjetlu da postane neučinkovito i sebe je našla sred tame koja ju je užasno mučila i plašila te povećavala njezinu patnju tisućerostruko, jer patnja duše nadilazi fizičku bol, što može biti shvaćeno jedino od strane savršenog ljudskog bića.
Isus je, međutim, bio savršen kao što je Njegov Otac na nebu savršen.... a ipak ona se i dalje nalazila na Zemlji posred grijeha.... Njegovo kraljevstvo je bilo kraljevstvo svjetla, Zemlja je bila Sotonino kraljevstvo, i u ovom kraljevstvu je svjetlosna duša dopustila sebi da bude zlostavljana. I najčišće i najjarkije Biće Koje je ikad živjelo na Zemlji je bilo užasnuto. Ona je sebi morala dopustiti da bude dodirnuta rukama prema kojima je osjećala odvratnost, budući su se one pružale iz pakla i ščepale ju, ona je morala čuti škodljive riječi; bila je efektivno odvojena od svojeg svijeta i potpuno na nemilost tami, što je zasigurno bila njezina vlastita volja od vječnosti kako bi ostvarila djelo Spasenja, pa ipak to nije bilo manje grozno, jer bilo je to biće užasnuto i mučeno do točke iscrpljenosti....
Zato je Isus uzviknuo: ‘Moj Bože, Moj Bože, zašto si Me ostavio....’ (Matej 27:46) U tom trenutku ona se više nije sijećala svoje misije, ona je jedino osjećala odvojenost od Boga, od svjetla, za Kojim je žudjela i Kojeg je zazivala u svojoj nevolji.... To je bila najokrutnija stvar ikad doživljena od strane čovjeka na Zemlji, pošto On nije samo trebao otrpjeti tjelesnu patnju već također jer je duša patila još puno znatnije, što čovječanstvo ne može razumjeti. Iz ovog razloga ni jedno ljudsko biće, bez obzira koliko bi trebalo patiti, neće biti sposobno doseći stupanj kojeg je čovjek Isus morao izdržati, Koji je već znao za to puno ranije i Njegova je ljudska priroda molila: ‘Oče, ako je Tvoja volja, uzmi ovu čašu od Mene: ali Ne Moja, već neka bude Tvoja volja....’ (Matej 26:39)
To je također bila volja Njegove duše, koja je sebe bila potpuno podredila Bogu, da bi ostvarila djelo Spasenja i ona je prihvatila svoju sudbinu, jer njezina je ljubav spram grešne ljudske rase bila neizmjerna, ali isto tako krivnja grijeha je bila toliko ogromna da su se jedino najviši stupanj boli i patnje mogli računati kao žrtva okajanja, koje je prema tome bilo izvršeno od strane Isusa ljudskog bića. Ipak dubina patnje je bila neizmjerna kao i Njegova ljubav, koja Ga je nagnala uzeti svu patnju tijela i duše na Sebe kako bi iskupio čovječanstvo od vječne smrti.
AMEN
TranslatorChrist's suffering on the cross cannot even be remotely made understandable to people on earth, since in their imperfect state they cannot comprehend what it means for a perfect human being to fall victim to sin, for people's iniquity effectively triumphed over Him Who had not caused them harm. The spawns of hell made the enlightened soul of Jesus, the man, tremble, yet it did not defend itself.... It endured everything; nevertheless it was horror-stricken by so much dirt and evilness from people. It suffered indescribably, even far more than the body, by what it had to endure. The soul was surrounded by darkness and its light was unable to bear darkness; all the same, it did not flee because it wanted to drain the cup to the dregs in order to redeem humanity. It gave up its light, because otherwise that which the love of Jesus, the man, wanted to happen to it in order to offer God a sacrifice for humanity's sins could not have taken place. Thus it allowed its light to become ineffective and found itself in the midst of darkness which tormented and frightened it tremendously and increased its suffering a thousand fold, for the suffering of the soul exceeded the physical pain, which can only be understood by a perfect human being. Jesus, however, was as perfect as His Father in heaven is perfect.... and yet it was still on earth in the midst of sin.... His kingdom was the kingdom of light, the earth was Satan's kingdom, and in this kingdom the soul of light allowed itself to be violated. And the purest and most translucent Being Which ever lived on earth was horrified. It had to allow itself to be touched by hands it detested, because they extended from hell and took hold of it, it had to hear intensely hurtful words; it was effectively detached from its world and totally at the mercy of darkness, which had certainly been its own will for eternity in order to achieve the act of Salvation, yet it was nevertheless no less horrendous, for it was being terrified and tortured to the point of exhaustion.... This is why Jesus exclaimed: 'My God, my God, why have You forsaken me....' At this moment in time it no longer remembered its mission, it only felt the separation from God, from light, for Whom it longed and for Whom it called in its distress.... It was the cruellest thing ever experienced by a person on earth, because He not only had to endure the body's suffering but also because the soul had suffered considerably more still, which humanity cannot understand. For this reason no human being, regardless of how much he would have to suffer, will be able to reach the extent to which Jesus the man had to endure, Who already knew about it long in advance and in His human nature prayed: Father, if thou be willing, remove this cup from me: nevertheless not my will, but Thine, be done....' It was also the will of His soul, which had completely subordinated itself to God, to accomplish the act of Salvation and it accepted its fate, for its love for the suffering human race was greater than great, but likewise the guilt of sin was so immense that only the most extreme pain and suffering could count as a sacrifice of atonement, which therefore was carried out by Jesus the human being. Yet the depth of suffering was as immeasurable as His love, which made Him take all suffering of body and soul upon Himself in order to redeem humanity from eternal death....
Amen
Translator