• Back

KAJANJE DUŠE U ONOSTRANOM....

Neizmjerno je opterećujuće za dušu u onostranom biti svjesna da je sama uzrokovala svoju situaciju, te da je lišena svake mogućnosti da iz vlastite snage promijeni svoje stanje. Ovu svjesnost međutim, ona ima tek onda, kada se u njoj pojavi želja da sebi stvori poboljšanje. Ona je prethodno ravnodušna [[(apatična)]], ne stremi ni naviše ni naniže, osjeća samo muku bez premca, i potpuno je bezvoljna, sve dok joj, kroz pomoć svjetlosnih bića koja joj prilaze prerušena, opet nije pružena mogućnost da se susretne s drugim dušama, i onda se u njoj probudi nagon da dođe u drugo okruženje, u vjeri da će onda i umaći mučnom stanju. I tek onda je njoj jasno da ona mora nadoknaditi ono što je na Zemlji propustila, da ona mora djelovati u Ljubavi. A sada ona prepoznaje i svoj vlastiti prazni hod na Zemlji, a kajanje nad mnogim neiskorištenim prilikama je nadasve duboko. Uz dobru volju će ona uskoro osjetiti poboljšanje, jer čim ona osjeti kajanje, ona također koristi svaku priliku da se Ljubav-no aktivira naspram potrebitih duša, budući se duša koja je otvrdnula, okreće više prema dolje, i nikada ne osjeća kajanje nad njenom vlastitom krivicom, jer jedna takva duša, zbog utjecaja zlih sila, nikada ne može sagledati svoju nepravednost, a otuda ne pronalazi ni pokajanje. Tek spoznaja njene krivice može potaknuti dušu na stremljenje naviše. A onda započinje i Ljubav-no djelovanje, koje joj donosi snagu za uspon. Svjesnost svoje krivice je uvijek posljedica suosjećanja [[(supatništva)]] s dušama koje poput nje moraju trpjeti mučno stanje, a ovaj poticaj duši već donosi pomoć svjetlosnih bića, koja sada ne sustaju dok nije pronašla put uvis, i pristupila. A što duša dalje napreduje u spoznaji, to gorljivije nastavlja Ljubav-nu aktivnost u onostranom, i pruža pomoć svima onima koji su još ispod nje, jer ona poznaje njihove muke, i želi im pomoći ublažujući ih. A ova Ljubav-na aktivnost čini da postane slabije njeno vlastito kajanje, budući ona sada ipak ima priliku također još sazrjeti, pa čak i ako ona nikada ne može postići najviši stupanj, dijeteštvo Božje, koje jedino može biti stečeno kroz Ljubav-no življenje na Zemlji, no ona je ipak blagoslovljena u svjesnosti da Bogu, Kojega ona sada ljubi iznad svega, može služiti do u svu vječnost.

AMEN

Repentance of the soul in the afterlife....

For the soul in the beyond, the consciousness of having caused its own situation and of being deprived of any possibility to change its condition by its own efforts is immensely burdensome. But it only has this consciousness when the desire arises in it to create an improvement. Before that it is apathetic, it strives neither upwards nor downwards, it only feels unparalleled agony and is completely without will until, with the help of beings of light which approach it in disguise, it is offered the opportunity again to meet with other souls, and now the urge awakens in it to enter another environment, in the belief that it will then also have escaped the agonising state. And now it realises that it has to make up for what it missed on earth, that it has to work in love. And now it also recognises her idle period on earth, and its remorse for the many passed-up opportunities is extremely deep. With good will it will soon feel an improvement, for as soon as it feels remorse it will also use every opportunity to be lovingly active towards the needy souls, for a hardened soul will turn more downwards and never feel remorse about its own guilt, because such a soul can never recognise its wrongdoing through the influence of evil forces and therefore also feels no remorse. Only the realisation of its guilt is capable of stimulating the soul in its striving upwards. And then loving activity sets in, which supplies it with the strength to ascend. The awareness of its guilt is always the result of compassion for the souls which, like it, have to endure an agonising state, and this impulse already earns the soul the help of the beings of light which now do not slacken until it has found and entered the path upwards. And the further the soul progresses in realisation the more diligently it pursues its activity of love in the beyond and helps all those who are still below it, because it knows about their agonies and would like to help reduce them. And this activity of love now makes its own remorse diminish, after all, it still has the opportunity to mature, and even if it can never reach the highest degree, the childship to God, which can only be acquired through a life of love on earth, it is nevertheless blissfully aware that it can serve God, Whom it now loves above all else, for all eternity....

Amen