• Back

ZAPOVIJED LJUBAVI PREMA BLIŽNJEM.... SAMOLJUBLJE....

Kroz zapovijed Ljubavi prema bližnjemu, treba biti zaustavljeno samoljublje, jer ono je smrt duše. Čovjek treba ljubiti sebe tek u maloj mjeri, odnosno, on treba u tom pogledu pažljivo postupati s darom Božje milosti, tako da on štiti svoj život od namjerne ozljede, i čini sve da sačuva ovaj život, budući mu nije dan bez razloga. Ali, čim on sebe samoga prekomjerno ljubi, on ne ostvaruje stvarnu svrhu zemaljskog života, jer samoljublje ne oplemenjuje čovjeka, nego ga povlači nadolje. Ljubav prema bližnjemu međutim, neizbježno mora umanjiti samoljublje, i to u istoj mjeri u kojoj je Ljubav prema bližnjemu prakticirana. A, budući da čovjek ima mogućnost prakticirati Ljubav prema bližnjemu na najopsežniji način, on bi ubrzo mogao višestruko nadmašiti samoljublje, ali je uvijek potrebno nadvladavanje kako bi se činilo dobro bližnjemu, kada Ljubav u srcu čovjeka još nije zapaljena u jasan plamen. Stoga je Bog dao zapovijed Ljubavi prema bližnjemu, budući čovjeku koji u sebi ima Ljubav, nije potrebna zapovijed. Ali, gdje još prevladava samoljublje, čovjek mora biti potican kroz zapovijedi, da bi pobijedio ovo prvo, i mora na neki način najprije sebe naviknuti da se manje osvrće na sebe, zbog bližnjega. Ako on sam sebe prisili na aktivnu Ljubav prema bližnjemu, čak i ako je to u početku bez unutarnjeg poticaja, ipak će se uskoro u njemu zapaliti Ljubav, i on će onda vršiti djela Ljubavi potaknut iznutra, kako bi pomogao i obradovao.... Onda se smanjuje samoljublje, a ipak on na sebi ostvaruje najveće djelo Ljubavi, jer spašava svoju dušu, no bez sebičnih misli, budući prakticira Ljubav poradi Ljubavi i poradi dobra.... A tako u njemu raste i Ljubav prema Bogu, koja u Ljubavi prema bližnjemu dolazi do izražaja.... Jer, ljubiti Boga svim srcem, znači čuvati Njegove zapovijedi, a Njegove zapovijedi zahtijevaju Ljubav.... Ljubav prema svemu što je stvoreno od Boga, ali na nesebičan način, jer Ja-ljubav uvijek traži vlastitu korist, i prema tome nije Božanska Ljubav. Ako se čovjek ne bori protiv samoljublja, on će stalno nazadovati u razvoju, budući će mu Božanska Ljubav ostati strana (nepoznata), međutim, jedino ona mu donosi otkupljenje. Ja-ljubav želi sve posjedovati, ipak, ona teži samo zemaljskim dobrima, i stoga sprječava duševni razvoj, jer jedino darivatelj će također moći i primiti. No, tko ljubi sebe samoga više nego bližnjega, on neće ništa željeti podijeliti, i zato neće moći ni primiti. Ali, budući da Bog mjeri u skladu sa čovjekovom voljom za davanjem, onda ovaj najprije treba biti zapovijedima potican na davanje, a kako on sada slijedi zapovijedi, tako će on također biti uzet u obzir (opskrbljen) od Boga. I kroz to će on polako biti naučen na aktivnost Ljubavi, koja onda također može postati sve više nesebična, što više čovjek nadvladava samoljublje. Tek onda on također prepoznaje blagoslov Ljubavi prema bližnjemu, budući ga ona čini to sretnijim, što je više potaknuta iz srca. I to više se čovjek budi u život, dok samoljublje čini da padne u duhovnu smrt.... Ljubav mora biti prakticirana, ako duh u čovjeku treba postati živ. I zato mu je Bog dao zapovijedi, jer čovjek je uvijek u opasnosti da se izgubi na protivnoj strani, ako prevladava samoljublje, dok se on sve više približava Bogu, što više se odriče sebe samoga, tako nadvlada samoljublje, budući mu Ljubav prema bližnjemu donosi nepodijeljenu Božju Ljubav, koja ga zahvaća, i sjedinjuje se s njim, te ga čini najblaženijim bićem na Zemlji, i jednom u vječnosti.

AMEN

ZAPOVED LJUBEZNI DO BLIŽNJEGA.... SAMOLJUBJE....

Samoljubje mora biti zaustavljeno preko zapovedi Ljubezni do bližnjega, ker je le to za dušo smrt. Človek mora sebe ljubiti samo v majhni meri oz. on mora v tem pogledu pazljivo ravnati z darom Božje milosti tako, da on ščiti svoje življenje pred tem, da ga namerno oškoduje in da naredi vse, da bi ohranil to življenje, ker mu le ta ni dan brez razloga. Toda čim on samega sebe prekomerno ljubi, on ne uresničuje dejanskega namena zemeljskega življenja, ker samoljubje človeka ne obogatí, ampak ga vleče navzdol. Torej Ljubezen do bližnjega mora neizbežno zmanjšati samoljubje, in sicer v enaki meri, v kateri je prakticirana Ljubezen do bližnjega. Ker pa ima človek možnost, da Ljubezen do bližnjega prakticira na najbolj obsežen način, bi on kaj hitro lahko večkratno prehitel samoljubje; vendar pa, da bi bližnjemu storil dobro, je vedno potrebna borba (premagovanje samoljubja), ko Ljubezen v srcu človeka še ni prižgana v jasen plamen. Zaradi tega je Bog dal zapoved Ljubezni do bližnjega, ker človeku, ki ima v sebi to Ljubezen, ta zapoved ni potrebna. Vendar pa mora tam, kjer še vedno prevladuje samoljubje, človek preko zapovedi prejeti spodbudo, da bi premagal to prvo, in se mora na nek način najprej privaditi, da zaradi bližnjega manj pozornosti daje sebi. Če on samega sebe prisili na aktivno Ljubezen do bližnjega, celo če je to na začetku brez notranje spodbude, pa se bo v njemu vendarle kmalu prižgala Ljubezen, in on bo potem preko notranje spodbude izvajal dela Ljubezni, da bi pomagal ter osrečil.... Potem se samoljubje zmanšuje; vendar pa on na sebi uresničuje največje delo Ljubezni, ker rešuje svojo dušo, toda brez sebičnih misli, ker prakticira Ljubezen zaradi Ljubezni in zaradi dobrega.... In v njem obenem tudi raste Ljubezen do Boga, katera prihaja do izraza (se izraža) v Ljubezni do bližnjega.... Namreč ljubiti Boga z vsem srcem pomeni čuvati Njegove zapovedi (1 Janez5:3), Njegove zapovedi pa zahtevajo Ljubezen.... Ljubezen do vsega, kar je ustvarjeno od Boga, toda na nesebičen način, ker jaz-Ljubezen vedno zahteva za lastne koristi, in zaradi tega ni Božanska Ljubezen. Če se človek ne bori proti samoljubju, bo on nenehno nazadoval v razvoju, ker bo Božanska Ljubezen zanj ostala tuja, ker mu edino ona prinaša odrešenje. Jaz-ljubezen želi vse posedovati; ona teži edino k zemeljskim dobrinam in zaradi tega preprečuje duševni razvoj, ker bo edino tisti, ki daje (daruje), obenem tudi prejel. Vendar pa vsak, ki ljubi sebe bolj kot bližnjega, ne bo želel ničesar dati (podariti, razdeliti) in zato tudi ne bo mogel niti prejeti. Ker pa Bog meri v skladu s človekovo voljo za dajanjem, potem mora on najprej preko zapovedi prejeti spodbudo za dajanje; in kakor sedaj upošteva te zapovedi, tako bo on ravno tako vzet v poštev (bo oskrbljen) od Boga. In preko tega se bo on počasi privadil na dejavnosti (aktivnosti) Ljubezni, katera pa potem ravno tako lahko postane vse bolj nesebična, kolikor bolj on premaguje samoljubje. On šele tedaj prepozna blagoslov Ljubezni do bližnjega, ker ga le ta osreči, kolikor bolj ona prejme spodbudo iz srca, in toliko bolj se človek prebuja v življenje, medtem ko samoljubje naredi, da človek pade v duhovno smrt.... Ljubezen mora biti prakticirana, da bi duh v človeku postal živ. In zaradi tega mu je Bog dal zapovedi, ker je človek, če prevladuje samoljubje, vedno v nevarnosti, da se izgubi na nasprotni strani, medtem ko se on vse bolj približuje Bogu, kolikor bolj se odreka samega sebe tako, da premaguje samoljubje, ker mu Ljubezen do bližnjega prinaša nerazdeljeno (enotno, enovito) Božjo Ljubezen, katera ga zajema in se združuje z njim ter naredi, da je najbolj blaženo bitje že na Zemlji, kakor tudi nekoč v večnosti.

AMEN