Utjelovljenje duše se može dogoditi [[tek]] kada su se sve supstance, koje su prošle zemaljski put unutar mnogih tvorevina, i na taj su način razvijene/formirane, sjedinile zajedno. Duševna supstanca svakog djela stvaranja mora biti prisutna da bi se utjelovilo.... to jest ljudsko tijelo postaje pokrov za dušu koja u sebi sadržava sva djela stvaranja u malome. Raniji beskonačno dug zemaljski napredak je rezultirao u ujedinjenju svih tih supstanci koje onda čekaju njihovo posljednje utjelovljenje. One će biti asimilirane kao duša u ljudskoj izvanjskoj čauri da bi proživjele posljednju etapu razvoja. Ovo utjelovljenje je različitog trajanja uslijed različitog stanja zrelosti supstanci, koje su tijekom njihovih pripremnih etapa već imale izvjesnu količinu slobode iako su djelovale pod prisilom u skladu sa Božjom voljom. Međutim, u posljednjim etapama/stadijima prije utjelovljenja kao ljudsko biće ovo je prisilno stanje bilo postepeno olakšano/olabavljeno tako da su izvjesni instinkti mogli biti umanjeni ili čak povećani. To je naknadno rezultiralo u višem ili nižem stupnju zrelosti što, zauzvrat, odlučuje trajanje posljednjeg utjelovljenja kao ljudsko biće. Čim su se sve substance duše ujedinile kao ljudska duša one streme ka posljednjem utjelovljenju na Zemlji, budući one znaju da je ljudska čaura njihov posljednji fizički pokrov i da oni poslije mogu biti oslobođeni svih zemaljskih ograničenja. Iz tog razloga duša će provesti vrijeme jedino tamo gdje joj je ponuđena mogućnost utjeloviti se. Ona će se razumljivo utjeloviti tamo gdje je priroda ljudi prilagođena njezinom vlastitom stupnju zrelosti, to jest gdje ljudi imaju iste instinkte i karakteristike koji pristaju [[ili ‘slažu se’]] sa njezinom vlastitom prirodom.
Ovo međutim ne isključuje da se duša različitih sklonosti neće pokušati utjeloviti među ljudima njoj ne-slične prirode kako bi pospješila svoje utjelovljenje. Ali onda se ona, često, tijekom njezina zemaljskog života mora boriti sa nadodanim poteškoćama kako u obzir nije uzeta njezina priroda i ona je nesposona ispuniti očekivane zahtjeve. Unatoč tome, budući duša zna stazu svojeg zemaljskog života unaprijed ona nije spriječena ako ovaj izbor sama napravi, budući na svom raspolaganju ima pomoćna sredstva da bi ostvarila svoju konačnu zrelost u svakom utjelovljenju. Zbog njezinih ranijih mnogih različitih oblika [[kroz koje je prolazila dok se uspinjala kroz mineralno, biljno i životinjsko kraljevstvo]] ona unutar sebe ima svaku prirodnu sklonost [[isto tako ‘spretnost’]] na različitim stupnjevima i može ih povećati ili umanjiti po volji. Time ona nije nesposobna i također joj je u skladu sa njezinom voljom dana snaga za to napraviti. Međutim, ako ona stremi malodušno ostat će u istom stanju zrelosti na kojem je bila prije njezina utjelovljenja kao ljudsko biće, u tom slučaju utjelovljenje nije razultiralo u višem razvoju. Iako će prilikom smrti ona odbaciti svoj fizički pokrov, njezine ju pak žudnje i instinkti, koje je trebala prevladati tijekom njezinog zemaljskog života, i dalje povezuju sa materijalnim svijetom. Prema tome ona nije u potpunosti iskoristila svoje zemaljsko utjelovljenje, i kada shvati kako je upropastila pravo da postane dijete Božje te da ga ona više niti ne može ostvariti, onda proživljava neopisivo stanje grizodušja; premda ima i dalje beskonačno mnogo mogućnosti u onostranom pristići do kontemplacije Boga. Ipak jednog dana utjelovljena duša mora položiti račun pred Bogom kako je iskoristila svoje zemaljske prilike i kakav je duhovni napredak ostvarila u trenutku smrti, budući je utjelovljenje kao ljudsko biće milosrđe koje se ne može dovoljno visoko cijeniti; to je dar kojeg ljudsko biće treba posebno cijeniti time što će činiti štogod služi njegovom razvoju budući se on ne može opet vratiti na Zemlju jednom kada ju je napustio.
AMEN
TranslatorL’incarnazione di un’anima può avere luogo quando si sono raccolte in lei tutte le sostanze, che hanno passato la via terrena nelle più differenti Creazioni e si sono quindi sviluppate verso l’alto. Ogni Opera di Creazione deve essere rappresentata nella sua sostanza animica per poter ora entrare nell’incarnazione – cioè, il corpo umano diventa ora l’involucro di una tale anima che cela in sé tutte le Opere della Creazione in miniatura. Il cammino infinitamente lungo sulla Terra ha portato alla fusione di tutte le sostanze e queste attendono ora la loro ultima incorporazione. Vengono incorporate come anima in una forma umana esteriore per passare l’ultimo stadio del loro sviluppo. Questa incarnazione è di una durata differente, a seconda dello stato di maturità delle singole sostanze, che hanno avuto nei loro stadi precedenti anche una certa libertà, benché si siano attivate secondo la Volontà di Dio, nello stato dell’obbligo. Ma negli ultimi stadi dell’incorporazione come uomo questo stato dell’obbligo è era già più e più rilassato, in modo che determinati stimoli potevano venire vissuti in modo minore oppure anche rafforzato e questo aveva per conseguenza un grado di maturità superiore o inferiore, che determina ora di nuovo la durata dell’ultima incarnazione come uomo. Ma tutte le sostanze d’anima tendono a questa ultima incarnazione sulla Terra, perché – appena si sono unite in un’anima umana – lo sanno che la loro forma umana esteriore è l’ultimo involucro e che dopo questa possono essere liberi da ogni legame terreno. E per questo l’anima si intrattiene ora là dove le viene offerta l’occasione di incarnarsi. Comprensibilmente sceglierà il luogo del suo soggiorno dove la specie d’essere degli uomini è adatta al suo stato di maturità, cioè dove si incontrano gli stessi stimoli e caratteristiche negli uomini che caratterizzano il suo proprio essere, che però non esclude che un’anima che ha diverse caratteristiche, cerca di incorporarsi presso uomini estranei al suo essere, per accelerare la sua maturazione. Ma allora ha da lottare con maggiori difficoltà durante la sua vita terrena, perché non viene tenuto conto del suo modo d’essere e lei non può adempiere le pretese che le vengono poste. Ma dato che l’anima sa già prima della via della sua vita terrena non le viene impedito, se lei stessa fa la sua scelta, perché in ogni incorporazione ha a disposizione dei mezzi ausiliari per raggiungere la sua ultima maturità. A causa delle differenti forme precedenti ha in sé ogni talento, soltanto con diversa forza e può ora rafforzare o diminuire queste nella vita terrena – a seconda della sua volontà. Quindi non è incapace e per questo le viene fornita la forza, sempre a seconda della sua volontà. Ma se nel suo tendere è tiepida allora rimane nello stesso stato di maturità come prima della sua incarnazione come uomo, allora l’incarnazione non le ha apportata nessuno sviluppo verso l’alto. Lei si libererà dell’involucro corporeo nel suo decesso, ma è ancora legata al mondo materiale attraverso le sue brame e stimoli che avrebbe dovuto vincere nella vita terrena. Di conseguenza non ha utilizzata la sua incarnazione sulla Terra e questo le procura un indescrivibile stato di pentimento quando riconosce che si è giocato il diritto alla figliolanza di Dio e non la potrà nemmeno mai più ottenere – benché abbia ancora infinite possibilità nell’aldilà di giungere alla contemplazione di Dio. Ma un’anima incarnata deve rispondere una volta a Dio come ha usato le possibilità sulla Terra e quali successi spirituali ha da registrare con il decesso, perché l’incorporazione come uomo è una Grazia che non può venire stimata a sufficienza! E’ un Dono che deve venire anche valutato in conformità mentre l’uomo fa tutto quel che è utile al suo sviluppo verso l’alto – perché non torna più sulla Terra, quando una volta ha lasciato questa.
Amen
Translator