Compare proclamation with translation

Other translations:

UTJELOVLJENJE.... INSTINKTI.... PRIPREMNE ETAPE/STADIJI....

Utjelovljenje duše se može dogoditi [[tek]] kada su se sve supstance, koje su prošle zemaljski put unutar mnogih tvorevina, i na taj su način razvijene/formirane, sjedinile zajedno. Duševna supstanca svakog djela stvaranja mora biti prisutna da bi se utjelovilo.... to jest ljudsko tijelo postaje pokrov za dušu koja u sebi sadržava sva djela stvaranja u malome. Raniji beskonačno dug zemaljski napredak je rezultirao u ujedinjenju svih tih supstanci koje onda čekaju njihovo posljednje utjelovljenje. One će biti asimilirane kao duša u ljudskoj izvanjskoj čauri da bi proživjele posljednju etapu razvoja. Ovo utjelovljenje je različitog trajanja uslijed različitog stanja zrelosti supstanci, koje su tijekom njihovih pripremnih etapa već imale izvjesnu količinu slobode iako su djelovale pod prisilom u skladu sa Božjom voljom. Međutim, u posljednjim etapama/stadijima prije utjelovljenja kao ljudsko biće ovo je prisilno stanje bilo postepeno olakšano/olabavljeno tako da su izvjesni instinkti mogli biti umanjeni ili čak povećani. To je naknadno rezultiralo u višem ili nižem stupnju zrelosti što, zauzvrat, odlučuje trajanje posljednjeg utjelovljenja kao ljudsko biće. Čim su se sve substance duše ujedinile kao ljudska duša one streme ka posljednjem utjelovljenju na Zemlji, budući one znaju da je ljudska čaura njihov posljednji fizički pokrov i da oni poslije mogu biti oslobođeni svih zemaljskih ograničenja. Iz tog razloga duša će provesti vrijeme jedino tamo gdje joj je ponuđena mogućnost utjeloviti se. Ona će se razumljivo utjeloviti tamo gdje je priroda ljudi prilagođena njezinom vlastitom stupnju zrelosti, to jest gdje ljudi imaju iste instinkte i karakteristike koji pristaju [[ili ‘slažu se’]] sa njezinom vlastitom prirodom.

Ovo međutim ne isključuje da se duša različitih sklonosti neće pokušati utjeloviti među ljudima njoj ne-slične prirode kako bi pospješila svoje utjelovljenje. Ali onda se ona, često, tijekom njezina zemaljskog života mora boriti sa nadodanim poteškoćama kako u obzir nije uzeta njezina priroda i ona je nesposona ispuniti očekivane zahtjeve. Unatoč tome, budući duša zna stazu svojeg zemaljskog života unaprijed ona nije spriječena ako ovaj izbor sama napravi, budući na svom raspolaganju ima pomoćna sredstva da bi ostvarila svoju konačnu zrelost u svakom utjelovljenju. Zbog njezinih ranijih mnogih različitih oblika [[kroz koje je prolazila dok se uspinjala kroz mineralno, biljno i životinjsko kraljevstvo]] ona unutar sebe ima svaku prirodnu sklonost [[isto tako ‘spretnost’]] na različitim stupnjevima i može ih povećati ili umanjiti po volji. Time ona nije nesposobna i također joj je u skladu sa njezinom voljom dana snaga za to napraviti. Međutim, ako ona stremi malodušno ostat će u istom stanju zrelosti na kojem je bila prije njezina utjelovljenja kao ljudsko biće, u tom slučaju utjelovljenje nije razultiralo u višem razvoju. Iako će prilikom smrti ona odbaciti svoj fizički pokrov, njezine ju pak žudnje i instinkti, koje je trebala prevladati tijekom njezinog zemaljskog života, i dalje povezuju sa materijalnim svijetom. Prema tome ona nije u potpunosti iskoristila svoje zemaljsko utjelovljenje, i kada shvati kako je upropastila pravo da postane dijete Božje te da ga ona više niti ne može ostvariti, onda proživljava neopisivo stanje grizodušja; premda ima i dalje beskonačno mnogo mogućnosti u onostranom pristići do kontemplacije Boga. Ipak jednog dana utjelovljena duša mora položiti račun pred Bogom kako je iskoristila svoje zemaljske prilike i kakav je duhovni napredak ostvarila u trenutku smrti, budući je utjelovljenje kao ljudsko biće milosrđe koje se ne može dovoljno visoko cijeniti; to je dar kojeg ljudsko biće treba posebno cijeniti time što će činiti štogod služi njegovom razvoju budući se on ne može opet vratiti na Zemlju jednom kada ju je napustio.

AMEN

Translator
Translated by: Lorens Novosel

Inkarnation.... Triebhaftigkeit.... Vorstadien....

Die Inkarnation einer Seele kann dann stattfinden, wenn sich alle Substanzen in ihr gesammelt haben, die in den verschiedensten Schöpfungen den Erdenweg zurückgelegt und sich also zur Höhe entwickelt haben. Jedes Schöpfungswerk muß in seiner seelischen Substanz vertreten sein, um nun die Inkarnation eingehen zu können.... d.h., der menschliche Leib wird nun die Hülle einer solchen Seele, die alle Schöpfungswerke in Miniatur in sich birgt. Der endlos lange Erdengang zuvor hat den Zusammenschluß aller dieser Substanzen zuwege gebracht, und nun harren diese ihrer letzten Verkörperung. Sie werden als Seele der menschlichen Außenform einverleibt, um das letzte Stadium ihrer Entwicklung durchzumachen. Es ist diese Inkarnation von verschieden langer Dauer, je nach dem Reifezustand der einzelnen Substanzen, die in ihren Vorstadien auch eine gewisse Freiheit hatten, obwohl sie sich im Mußzustand dem Willen Gottes gemäß betätigten. Jedoch in den letzten Stadien vor der Verkörperung als Mensch wurde dieser Mußzustand schon mehr und mehr gelockert, so daß bestimmte Triebe gedämpft oder auch verstärkt ausgelebt werden konnten und dies einen höheren oder tieferen Reifegrad zur Folge hatte, der nun wieder die Länge der letzten Verkörperung als Mensch bestimmt. Es streben aber alle Seelensubstanzen diese letzte Verkörperung auf Erden an, weil sie, sowie sie sich vereinigt haben zur menschlichen Seele, darum wissen, daß die menschliche Außenform ihre letzte materielle Hülle ist und sie nach dieser jeder irdischen Fessel ledig sein können. Und darum hält sich die Seele nun dort auf, wo ihr Gelegenheit geboten ist, sich zu inkarnieren. Verständlicherweise wird sie ihren Aufenthalt dort nehmen, wo sich die Wesensart der Menschen ihrem Reifezustand anpaßt, d.h., wo die gleichen Triebe und Eigenschaften bei den Menschen anzutreffen sind, die ihr eigenes Wesen kennzeichnen, was jedoch nicht ausschließt, daß eine Seele, die anders veranlagt ist, sich bei wesensfremden Menschen zu verkörpern sucht, um diese Verkörperung zu beschleunigen. Dann aber hat sie oft mit größeren Schwierigkeiten zu kämpfen während ihres Erdenlebens, weil ihrer Wesensart nicht Rechnung getragen wird und sie den Anforderungen, die an sie gestellt werden, nicht gerecht werden kann. Da die Seele aber vorher um ihren Erdenlebensweg weiß, wird sie nicht gehindert, so sie selbst ihre Wahl trifft, da ihr in jeder Verkörperung die Hilfsmittel zur Verfügung stehen, um ihre letzte Reife zu erlangen. Sie hat durch die verschiedensten Verformungen zuvor eine jede Anlage in sich, nur in verschiedener Stärke, und kann diese nun im Erdenleben verstärken oder verringern, je nach ihrem Willen. Also unfähig ist sie nicht, und die Kraft dazu wird ihr vermittelt ebenfalls ihrem Willen gemäß. Ist sie aber lau in ihrem Streben, dann bleibt sie im gleichen Reifezustand wie vor ihrer Verkörperung als Mensch, dann hat ihr die Inkarnation keine Höherentwicklung eingetragen. Sie wird zwar bei ihrem Ableben der körperlichen Hülle ledig, ist aber noch gefesselt an die materielle Welt durch ihre Begierden und Triebe, die sie im Erdenleben überwinden sollte. Sie hat demnach ihre Inkarnation auf der Erde nicht ausgenützt, und es trägt ihr dies einen unbeschreiblichen Reuezustand ein, so sie erkennt, daß sie sich das Anrecht auf die Gotteskindschaft verscherzt hat und es auch nicht mehr erlangen kann; wenngleich sie im Jenseits noch unendlich viele Möglichkeiten hat, zur Anschauung Gottes zu gelangen. Doch eine inkarnierte Seele muß sich dereinst verantworten vor Gott, wie sie die Möglichkeiten auf der Erde genützt und welche geistigen Erfolge sie beim Ableben zu verzeichnen hat, denn es ist die Verkörperung als Mensch eine Gnade, die nicht hoch genug gewertet werden kann; sie ist ein Geschenk, das auch entsprechend geschätzt werden soll, indem der Mensch alles tut, was zu seiner Höherentwicklung dienlich ist, denn er kommt nicht mehr zur Erde zurück, so er einmal diese verlassen hat....

Amen

Translator
This is an original publication by Bertha Dudde