• Back

LJUDSKE TRADICIJE.... OBAVEZNO POSJEĆIVANJE CRKVE

Sve što ima veze sa Bogom [[ili ‘sve što se odnosi prema Bogu’]] mora čovjeku donijeti uspjeh [[ili ‘rezultirati uspjehom’]] pod uvjetom da on tome udovoljava ili to iskoristi.... To će [[ga]] morati voditi/dovesti do Boga.... ali jedino ako se udovolji svim postavljenim uvjetima. Formalnosti, međutim, neće voditi/dovesti do uspjeha. Jednoj osobi je jednostavno lakše a drugoj teže ostvariti cilj, ukoliko je potonja odabrala hodati izuzetno teškim putem, dok je drugi put lakši ali može također biti radosno služenje Bogu. Ljudsko biće dakle sebe potčinjava uvjetima koje Bog nije od njega zahtjevao. Stoga je od pomoći ako čovjek postane svjestan o [[= ako dozna o/ako se upozna sa]] pojedinim učenjima koja su od strane ljudi bila dodana Kristovom učenju. Prije svega, posjećivanje crkve je nametnuto kao obaveza, što nije uvijek duhovno blagotvorno/korisno [[ili ‘od dobrobiti’]] već može također biti uništavajuće za dušu.

Ideja kako će se čovjek odlaženjem u crkvu okrenuti više ka Bogu je krajnje obmanjujuća; umjesto toga on daleko više riskira da se ono što bi trebalo biti duboko unutrašnje iskustvo pretvori u naviknut čin. Istinski aspirant će Boga tražiti svugdje, njegov odlazak u crkvu mu zasigurno neće naškoditi ali on može pronaći kontakt sa Bogom uvijek i svugdje i neće za to trebati specifično mjesto. Prema tome, jedino bi nužno bilo čuti Božju Riječ ako ona osobi nije dostupna nigdje drugdje, i Bog će se sa time u potpunosti složiti jedino ako je svrha posjećivanja crkve [[= u smislu, ‘Bog će dati puno odobrenjeo odlasku u crkvu ako je njegov smisao’]] upravo spomenuto priopćavanje Božanske Riječi. Sve druge ceremonijalne aktivnosti su ukrasi koji su više ili manje bili nadodani od strane ljudi te u današnje vrijeme motiviraju koncept služenja Bogu, iako služenje Bogu predstavlja nešto potpuno drugačije od služenja takvim praksama [[= njegovanja takvih običaja]], koje nemaju ništa zajedničko sa stvarnim radom za dušu.

Potpuno je beznačajno i nevažno da li i do koje mjere će ljudsko biće udovoljiti zahtjevima koji su uvjet pripadnosti Rimo-Katoličkoj crkvi. Crkva koju je na Zemlji utemeljio Isus Krist nema ništa zajedničko sa izvanjskim pojavama/nastupima. Njezini se vrlo duboki principi mogu zasigurno prepoznati usprkos njezinim vanjskim manifestacijama, i time oni ne moraju biti prepreka prepoznavanju istinskog učenja Isusa Krista i sukladnom životu. Alternativno međutim, te izvanjske manifestacije nisu nužno potrebne da bi se bilo istinskim Kršćaninom u skladu sa Božjom voljom. Nije teško vidjeti da su ljudi odbijeni baš zbog mnogo formalnosti, a Isus Krist zasigurno nije smatrao da postignuće vječnog blaženstva ovisi o ispunjenju zapovijedi koje su odredili ljudi, poput redovitog posjećivanja crkve, sudjelovanja u akciji koja je također od strane ljudi smišljena kazališna igra a koja nije od nikakve dobrobiti za i nema nikakav utjecaj na ljudsku dušu.

Ljudi trebaju uzeti u obzir kako je Gospodin na Zemlji prigovarao vanjskim pojavama/nastupima, da On nije učinio ništa da bi Svoju Riječ u stvarnosti/efektivno istaknuo, izuzev čuda, čija je namjera bila dokazati ljudima Njegovo Božanstvo. On međutim nikad nije učinio ništa što bi moglo opravdati ili na neki način danas potkrijepiti gore spomenute akcije već su one prosto od strane ljudi uvedene formalnosti koje nemaju drugo dublje značenje od onog kojeg su mu dodijelili ljudi. I to nikad ne može korespondirati sa Božanskom voljom, stoga od ljudi ne može biti potraživano kao svjedočanstvo udovoljavanja Kristovom učenju.

AMEN

Človeški dodatki.... Obiskovanje cerkve....

Vse, kar je povezano z Bogom, če to upošteva ali uporabi, mora človeku prinesti uspeh,.... Voditi morajo k Bogu.... a le pod pogojem, da bo živo upošteval zahtevano. Formalnost pa ne bo pripeljala do uspeha.

Za eno osebo je lažje, za drugo pa težje doseči cilj, v kolikor se je slednja odločila hoditi po izjemno težki poti, medtem ko je druga pot lažja, vendar lahko služi Bogu z enakim veseljem. Zato se človek podreja pogojem, ki mu jih je Bog postavil. Koristno je, če se zavemo posameznih naukov, ki so jih ljudje dodali Kristusovim naukom. Najprej so iz obiskovanja cerkve naredili dolžnost, ki ni vedno duhovno koristna, ampak ima na dušo lahko tudi uničujoč učinek. Zelo zmotno je mišljenje, da se človek s tem bolj obrača k Bogu; nasprotno, obstaja nevarnost, da tisto, kar bi moralo biti globoko notranje doživetje, postane mehanično delovanje. Resnično prizadeven človek išče Boga povsod; obiskovanje cerkve mu ne bo škodilo, vendar lahko najde stik z Bogom kadarkoli in kjerkoli in za to ne potrebuje posebnega prostora. Potrebno je le poslušati Božjo besedo, če človeku ni dostopna na kakršenkoli drug način, to pa je v popolnem Božjem soglasju samo, če je namen obiskovanja cerkve le posredovanje Božje besede. Vsa druga obredna dejanja so bolj ali manj dodali ljudje in danes spodbujajo koncept čaščenja, čeprav je treba služenje Bogu razumeti povsem drugače kot obiskovanje takšnih obredov, ki nimajo nobene zveze z dejanskim početjem (dobra dela) duše.

Povsem nepomembno in nebistveno je, ali in v kolikšni meri bo človek izpolnjeval predpise, ki so pogoj za pripadnost Rimskokatoliški cerkvi. Cerkev, ki jo je na Zemlji ustanovil Jezus Kristus, nima zveze z zunanjostjo. Res pa je, da je kljub zunanjemu videzu mogoče prepoznati njena najgloblja načela, zato ti zunanji pojavi niso ovira za prepoznavanje resničnega Kristusovega nauka in življenje v skladu z njim. Vendar pa te zunanje manifestacije niso nujno potrebne, da bi bili pravi kristjani v skladu z Božjo voljo.

Ni težko ugotoviti, da ljudi odvračajo prav številne formalnosti, in Jezus Kristus zagotovo ni menil, da je doseganje večne blaženosti odvisno od izpolnjevanja od človeka postavljenih zapovedi, kot so: redno obiskovanje cerkve, sodelovanje v dejavnosti, ki je prav tako človeško izmišljena gledališka igra, ki je brez kakršne koli vrednosti ali vpliva na človeško dušo. Naj se ljudje spomnijo, da je bil Gospod na Zemlji nasprotnik zunanjega videza, da razen z delanjem čudežev ni storil ničesar, da bi učinkovito potrdil svojo Besedo, da bi ljudem dokazal svojo božanskost. Nikoli pa On ni storil ničesar, kar bi lahko opravičilo ali kakorkoli utemeljilo ta današnja dejanja; to so le formalnosti, ki so jih ljudje uvedli brez kakršnega koli globljega pomena od tistega, ki so jim ga dali ljudje. To pa se nikoli ne more ujemati z božansko voljo, zato se tega od ljudi ne sme zahtevati kot dokaz za izpolnjevanje Kristusovega nauka....

Amen.