Sve što ima veze sa Bogom [[ili ‘sve što se odnosi prema Bogu’]] mora čovjeku donijeti uspjeh [[ili ‘rezultirati uspjehom’]] pod uvjetom da on tome udovoljava ili to iskoristi.... To će [[ga]] morati voditi/dovesti do Boga.... ali jedino ako se udovolji svim postavljenim uvjetima. Formalnosti, međutim, neće voditi/dovesti do uspjeha. Jednoj osobi je jednostavno lakše a drugoj teže ostvariti cilj, ukoliko je potonja odabrala hodati izuzetno teškim putem, dok je drugi put lakši ali može također biti radosno služenje Bogu. Ljudsko biće dakle sebe potčinjava uvjetima koje Bog nije od njega zahtjevao. Stoga je od pomoći ako čovjek postane svjestan o [[= ako dozna o/ako se upozna sa]] pojedinim učenjima koja su od strane ljudi bila dodana Kristovom učenju. Prije svega, posjećivanje crkve je nametnuto kao obaveza, što nije uvijek duhovno blagotvorno/korisno [[ili ‘od dobrobiti’]] već može također biti uništavajuće za dušu.
Ideja kako će se čovjek odlaženjem u crkvu okrenuti više ka Bogu je krajnje obmanjujuća; umjesto toga on daleko više riskira da se ono što bi trebalo biti duboko unutrašnje iskustvo pretvori u naviknut čin. Istinski aspirant će Boga tražiti svugdje, njegov odlazak u crkvu mu zasigurno neće naškoditi ali on može pronaći kontakt sa Bogom uvijek i svugdje i neće za to trebati specifično mjesto. Prema tome, jedino bi nužno bilo čuti Božju Riječ ako ona osobi nije dostupna nigdje drugdje, i Bog će se sa time u potpunosti složiti jedino ako je svrha posjećivanja crkve [[= u smislu, ‘Bog će dati puno odobrenjeo odlasku u crkvu ako je njegov smisao’]] upravo spomenuto priopćavanje Božanske Riječi. Sve druge ceremonijalne aktivnosti su ukrasi koji su više ili manje bili nadodani od strane ljudi te u današnje vrijeme motiviraju koncept služenja Bogu, iako služenje Bogu predstavlja nešto potpuno drugačije od služenja takvim praksama [[= njegovanja takvih običaja]], koje nemaju ništa zajedničko sa stvarnim radom za dušu.
Potpuno je beznačajno i nevažno da li i do koje mjere će ljudsko biće udovoljiti zahtjevima koji su uvjet pripadnosti Rimo-Katoličkoj crkvi. Crkva koju je na Zemlji utemeljio Isus Krist nema ništa zajedničko sa izvanjskim pojavama/nastupima. Njezini se vrlo duboki principi mogu zasigurno prepoznati usprkos njezinim vanjskim manifestacijama, i time oni ne moraju biti prepreka prepoznavanju istinskog učenja Isusa Krista i sukladnom životu. Alternativno međutim, te izvanjske manifestacije nisu nužno potrebne da bi se bilo istinskim Kršćaninom u skladu sa Božjom voljom. Nije teško vidjeti da su ljudi odbijeni baš zbog mnogo formalnosti, a Isus Krist zasigurno nije smatrao da postignuće vječnog blaženstva ovisi o ispunjenju zapovijedi koje su odredili ljudi, poput redovitog posjećivanja crkve, sudjelovanja u akciji koja je također od strane ljudi smišljena kazališna igra a koja nije od nikakve dobrobiti za i nema nikakav utjecaj na ljudsku dušu.
Ljudi trebaju uzeti u obzir kako je Gospodin na Zemlji prigovarao vanjskim pojavama/nastupima, da On nije učinio ništa da bi Svoju Riječ u stvarnosti/efektivno istaknuo, izuzev čuda, čija je namjera bila dokazati ljudima Njegovo Božanstvo. On međutim nikad nije učinio ništa što bi moglo opravdati ili na neki način danas potkrijepiti gore spomenute akcije već su one prosto od strane ljudi uvedene formalnosti koje nemaju drugo dublje značenje od onog kojeg su mu dodijelili ljudi. I to nikad ne može korespondirati sa Božanskom voljom, stoga od ljudi ne može biti potraživano kao svjedočanstvo udovoljavanja Kristovom učenju.
AMEN
TranslatorTout ce qui rappelle Dieu doit procurer du succès à l'homme s'il l'exécute ou s’il l'emploie. Cela doit mener à Dieu, mais seulement sous la condition que tout ce qui est exigé soit exécuté de façon vivante, mais chaque manière de faire ne mène pas au succès. Un homme arrivera au but plus facilement, un autre avec plus de difficultés par le fait que ce dernier choisit une voie qui est très difficile à parcourir, alors qu'une autre est facile, et peut être aussi un service joyeux de Dieu. L'homme se soumet donc à des conditions qui ne lui ont pas été posées par Dieu. Il est instructif de prendre connaissance des enseignements spécifiques qui ont été joints en tant qu’œuvre humaine ajoutée à la Doctrine du Christ. En premier la fréquentation de l'église a été rendue obligatoire, ce qui n'est pas toujours à l'avantage du spirituel, mais peut agir comme un abrutissement de l'esprit. C’est une opinion extraordinairement erronée que l'homme avec cela se tournerait davantage vers Dieu, il y a plutôt le danger que, quelque chose qui doit être une très profonde expérience intérieure, devienne une action mécanique. Pour celui qui cherche Dieu vraiment partout, la visite dans une église ne sera pas nuisible, mais il peut trouver en tout temps et partout le contact avec Dieu et pour cela il n'y a besoin d'aucun lieu particulier. Ainsi l’église serait nécessaire seulement pour l’écoute de la Parole de Dieu si elle n'est pas accessible autrement à l'homme, et cela aura lieu avec le très plein Assentiment de Dieu tant que la transmission de la Parole divine est bien le but de la visite dans l'église. Toutes les autres actions cérémoniales sont plus ou moins des œuvres ajoutées par des hommes et pour motiver le concept de service divin, bien que servir Dieu soit à entendre d’une façon entièrement différente que d'assister à de telles actions, qui n'ont rien à faire avec le vrai travail sur l'âme. Il est entièrement insignifiant et sans importance si et jusqu'où l'homme suit la prescription qui est exigée pour l'appartenance à l'église Catholique-romaine. L'Église que Jésus Christ a fondée sur la Terre, n'a en soi rien à faire avec l'extériorité. Elle doit pouvoir être reconnue sans l'extériorité dans ses plus profonds Fondements et donc cette extériorité ne doit pas nécessairement être un obstacle pour reconnaître l'authentique Doctrine du Christ et vivre en conséquence, mais vice versa cette extériorité n'en fait pas partie nécessairement pour être un vrai chrétien selon la Volonté de Dieu. Il n'est pas difficile de reconnaître que vraiment beaucoup de formalités repoussent les hommes, et Jésus Christ n'a pas vraiment conditionné l'entrée dans l'éternelle Béatitude au respect de ces commandements délivrés par des hommes comme : la visite régulière de l'église, l'assistance à une action qui est purement un spectacle théâtral construit par des hommes sans aucune valeur ni influence sur l'âme humaine. Les hommes doivent penser que le Seigneur sur la Terre est un Adversaire de l'extériorité, qu'Il n'a rien fait pour renforcer avec efficacité Sa Parole, à l'exception des Actes de Miracles qui devaient montrer aux hommes Sa Divinité. Mais Il n'a jamais accompli quelque chose qui pourrait justifier ou motiver de quelque façon ces formalités introduites par des hommes sans aucun sens plus profond que justement celui soutenu par des hommes. Cela ne pourra jamais correspondre à la Volonté divine, donc être exigé des hommes comme preuve de leur obéissance à la Doctrine du Christ.
Amen
Translator