All spiritual coercion has to be condemned because the human being’s action resulting from it cannot be valued by God.
Only complete freedom of will determines the value of people’s actions. Therefore they should be informed of Christ’s teaching, but they should not be duty bound to lead a specific lifestyle as a result of rules and regulations, which they will then dutifully and habitually observe. People should certainly be educated to think and behave correctly, but they should only ever be shown the rights or wrongs of their actions. They have to be advised to practise love but they should never be urged into actions by rules which do not match their inner will. Only the commandment of love should be observed and therefore also taught.... because anyone who fulfils the commandment of love shapes his heart such that it will want to carry out of its own accord those things which correspond to God’s will. However, commandments which oblige a person to conduct his life in a certain way, even though a failure to comply with them does not demonstrate heartlessness towards other people, are not given by God, i.e. they are outside of Christ’s teaching, because this teaching only preaches love which, however, does not aim to achieve the fulfilment of divine commandments by means of external force.
The human being has to be able to shape himself in utmost freedom of will if this transformation of thought is to be of value for eternity. Freedom of will, however, is restricted as soon as a dutiful transformation is demanded. Every good deed which does not arise from the heart, i.e. which is not accomplished by the inner urge to carry out an action of love, will only be valued for what it is in reality.... an implementation of duty without warmth of heart. And there is great danger that the human being will give too little account to himself about his thoughts and actions because he believes to have done what he was meant to do on earth, and this belief has its foundation in the commandments which people had added to the teaching of Christ. Only the divine teaching of love is to be understood as the teaching of Christ, but never humanly decreed commandments which aim to achieve something else than just true actions of love....
Where love is taught love also has to be practised, and actions of love should be understood to be everything that is beneficial to other people. Thus the human being is merely expected to do good to his fellow human being, and therefore the divine teaching of love will only expect people to fulfil those requirements which protect their fellow human beings from damage or are of benefit to him. When the human being considers the wellbeing of his fellow human being he is living within love, because it is urging him to help other people. This is the true activity of love which is required from people by God and which was constantly practised by Jesus Christ on earth. However, if people are demanded to do something, even though failing to comply by no means damages or injures other people, then this is due to humanly decreed laws which should not be confused with the teaching of Christ.
Nevertheless, there is great danger that the commandments of love will be ignored in favour of these humanly added commandments and that the significance of Christ’s teaching of love will not be recognised, which is evidenced by the fact that humanity, ignorant of its true value, wants to replace Christ’s teaching of love completely. Because it pays more attention to commandments which more or less enslave the human being because they represent spiritual coercion to him.
The world takes offence to this and is now attempting to fight against and replace everything, including the pure teaching of Christ, which is only preaching love. Everything added by people to the divine teaching of love was only done to infiltrate the pure teaching of Christ with error, because it is deviating from what Jesus Christ has left to people as His Work. However, only what is of God will remain.... but human work will pass away....
Amen
TranslatorSvu/svaku duhovnu prisilu treba osuditi pošto akcija/aktivnost ljudskog bića koja rezultira iz nje ne može biti cijenjena/vrednovana od strane Boga. Jedino potpuna sloboda volje određuje/odlučuje vrijednost ljudskih akcija/aktivnosti. Prema tome oni trebaju biti obaviješteni o Kristovom učenju, ali ih se ne smije oba(vezom)-vezati (= prisiliti) da vode određeni način života kao rezultat pravila i propisa/naređenja, kojeg će se oni onda poslušno i habitualno pridržavati. Ljudi zasigurno trebaju biti odgojeni/poučeni ispravnom razmišljanju i ponašanju, ali njima uvijek jedino treba biti ukazana pravednost ili nepravednost njihovih akcija. Treba im savjetovati da prakticiraju ljubav ali oni nikad ne bi trebali biti natjerani/potsticani/podbadani na (te) akcije uz pomoć pravila koja nisu u skladu (ili ‘združena’) sa njihovom unutarnjom voljom. Jedino se zapovijed ljubavi treba vršiti i prema tome također podučavati.... jer svatko tko ispuni/izvrši zapovijed ljubavi oblikuje svoje srce tako da će ono samo od sebe htjeti vršiti one stvari koje korespondiraju sa Božjom voljom. Međutim, zapovijedi koje obavezuju/prisiljavaju čovjeka da se u svom životu ponaša (ili ‘da uredi svoj život’) na određeni način, čak ako i neuspjeh u njihovom izvršavanju ne demonstrira bezosjećajnost prema drugim ljudima, nisu dane od strane Boga, tj. one su izvan Kristovog učenja, pošto ovo učenje jedino propovijeda ljubav koja, međutim, nema za cilj ostvariti ispunjenje Božanskih zapovijedi uz pomoć izvanjske sile.
Ljudsko biće mora biti u mogućnosti sebe oblikovati u najvećoj slobodi volje ako će ova transformacija razmišljanja vrijediti za vječnost. Međutim, sloboda volje je ograničena čim se zahtjeva poslušna/podložna/pokorna transformacija. Svako dobro djelo koje ne proizlazi iz srca, tj. koje nije ostvareno uz pomoć unutarnjeg poriva/podstreka da se vrši djelo ljubavi, će jedino biti cijenjeno/vrednovano kao ono što je u stvarnosti.... jedna implementacija/sprovođenje obaveze bez topline srca. I postoji velika opasnost da će ljudsko biće premalo pažnje obraćati na sebe, na svoje misli i akcije, pošto on vjeruje da je učino sve što je trebao učiniti na Zemlji, i ovo vjerovanje ima svoje temelje u zapovijedima koje su ljudi dodali Kristovom učenju. Jedino Božansko učenje ljubavi treba biti shvaćeno kao Kristovo učenje, ali nikad od ljudi određene zapovijedi koje za svoj cilj imaju ostvariti nešto drugo osim upravo/samo istinskih akcija ljubavi....
Gdje se podučava ljubav, ljubav također treba biti i prakticirana, a akcije ljubavi trebaju biti shvaćene kao sve ono što je od dobrobiti za druge ljude. Tako se od ljudskog bića jedino očekuje da čini dobro svojem bližnjemu, i prema tome Božansko učenje ljubavi će od ljudi jedino očekivati ispunjenje onih zahtjeva koji štite njihove bližje od povrede ili koji im donose dobrobit. Kada ljudsko biće uzme u obzir dobrobit svojeg bližnjega on živi unutar ljubavi, pošto ga ona potstiče da pomogne drugim ljudima. Ovo je istinska aktivnost ljubavi koju od ljudi zahtjeva Bog i koju je Isus Krist neprestano prakticirao na Zemlji. Međutim, ako se od ljudi zahtjeva da čine nešto, čak ako i neuspjeh/pogreška u udovoljavanju na nikoji način ne šteti ili povređuje druge ljude, onda je to zbog zakona koje su odredili ljudi koji ne trebaju piti pobrkani sa Kristovim učenjem.
Ipak, postoji velika opasnost da će zapovijed ljubavi biti ignorirana i da će se prednost davati ovim od strane ljudi dodanim zapovijedima i da smisao/vrijednost Kristovog učenja ljubavi neće biti prepoznat(a), o čemu svjedoči činjenica da čovječanstvo, neupućeno u njegovu istinsku vrijednost, želi u potpunosti zamijeniti Kristovo učenje ljubavi.... Pošto ono više pažnje pridaje zapovijedima koje više ili manje porobljavaju ljudsko biće zato što one za njega predstavljaju duhovnu prisilu. Ovo smeta svijetu (ili 'ovime je svijet uvrijeđen/pogođen') i sada se namjerava boriti protiv i zamijeniti sve, uključujući čisto Kristovo učenje, koje jedino propovijeda ljubav. Sve što je od strane ljudi bilo dodano Božanskom učenju ljubavi je bilo učinjeno jedino da bi se u čisto Kristovo učenje ubacila greška/zabluda, pošto je to odstupanje od onog što je Isus Krist ostavio ljudima kao Njegovo Djelo. Međutim, jedino što je od Božje volje će ostati.... ali ljudsko djelo će proći.
AMEN
Translator