• Back

The soul.... The spiritual spark in the human being....

The human soul is the unification of countless soul-substances which are assembly points for spiritual strength, i.e. which are receptacles for the spirit of God. Each one of these countless substances was previously embodied somewhere else, that is, enclosed in an outer form for the purpose of the spirit’s higher development and for the prospect of later unification with an equal substance. Hence each single substance of the human soul has passed though every work of creation and has, so to speak, matured for its last embodiment on earth. The soul always assumes the same shape as its surrounding outer shape.... If a person with spiritual vision would contemplate the human soul in its composition he would be presented with an incredibly charming and varied picture. This work of God’s creation, invisible to human beings, is beyond description, both in its structure as well as in its usefulness. But a description of the formation of the soul would only confuse human thought for he cannot understand the countless miracles within the human body. What human beings understand to be ‘soul’ is all of creation in miniature. The soul is the innermost part of the human being and includes the whole of creation.... intended to become enlightened during its life on earth and in glorification of God to enjoy the delights of heaven.

The soul has the divine spirit within itself. Although the original substance of the soul is also spirit in all its phases of evolution.... the divine spark of spirit is placed into the incarnating soul of the human being by God Himself.... He instils His breath into the human being.... He places the divine into him and gives the soul the task to chose between the divine and the human during its last existence on earth. If the soul.... the spirit out of God which at one time had opposed God.... is now willing to unite with the divine spirit, the transformation of what was once far away from God begins and the human soul becomes enlightened. The unity of the human soul with the divine spirit occurs when the soul steadfastly overcomes all human desires, which, for the purpose of testing and for strengthening of the will, cling to the human body as temptation.... when it resists all that the body as such requires and willingly submits to the requirements of the divine spirit.

Then the soul finally surrenders its former resistance to God. It chooses God, it is no longer in conscious opposition to the divine and accepts the emission of love, the strength, to increase the spirit within itself, to bring about the unity of the spirit within itself with the spirit outside of itself, and thus consciously strives to draw closer to God. If, however, the body’s desire dominates then the divine spark of spirit stays dormant and completely buried deep within the human being, it cannot emit light and the soul dwells in utter darkness. Its earthly life goes by without the smallest accomplishment; the spirit within is condemned to stagnate, its earthly process is not a path towards higher development but a time of standstill or even regression. The divine spark of spirit in the human being had been ignored and therefore could not manifest itself. The strength of divine love could not flow into the being and, as a result, the unity with the spirit of the eternal Father could not take place either. The soul takes this lightless state, which it had chosen for itself on earth, across into eternity and there, with endless pain of regret, contemplates the wasted time on earth and now has to struggle far more strenuously to improve its situation....

Amen

DUŠA I DUHOVNA ISKRA U ČOVJEKU

Čovjekova duša je skup bezbrojnih duševnih supstanci, koje su ujedinjujuće/skupljajuće-točke duhovnih sila i tako spremnici/spremišta duhovnog od/iz Boga. Svaka od tih bezbrojnih supstanci je ranije bila negdje utjelovljena, tj. okružena/opasana sa izvanjskom formom u svrhu razvoja duhovnog prema gore i za mogućnost kasnijeg sjedinjenja sa istovjetnom supstancom. Čovjekova duša je u svojim pojedinačnim supstancama prošla kroz cijelo djelo stvaranja i, tako reći je sazrela za svoje posljednje utjelovljenje na Zemlji.

Duša uvijek (pre)uzima isti oblik kao i izvanjski omotač koji ju obuhvaća/zatvara. Kada bi nekome bilo moguće kontemplirati sa duhovnim okom čovjekovu dušu u njezinom sastavu, on bi vidio nevjerojatno krasnu i šaroliku/raznovrsnu sliku. To Božje stvaralačko djelo, čovjeku nevidljivo, je nemoguće opisati (is beyond description), i u njezinoj strukturi i također u njezinoj prikladnosti. Ali čovjekovo razmišljanje bi samo bilo zbunjeno opisom duševne formacije, je on ne bi razumio bezbrojna čuda koja se nalaze u ljudskom tijelu [[= u smislu, ‘koje ljudsko tijelo sadržava’]].

Ono što je ljudima poznato kao ‘duša’ je cijelo djelo stvaranja u minijaturi.  Duša je najunutarnije u čovjeku i uključuje cijelo stvaranje. Ona je bila određena da sebe preobrazi za vrijeme zemaljskog života, i da uživa nebeske užitke slaveći Boga. Duša u sebi ima Božanski Duh. Pra-supstanca duše je u stvari isto tako duhovna u svim svojim stupnjevima evolucije, ali Božanska duhovna iskra postavlja Boga Osobno u dušu, utjelovljujući Se u čovjeku. On ulijeva u čovjeka Svoj dah. On postavlja u njega Božansko i pušta da se duša odluči, za vrijeme posljednjeg postojanja na Zemlji, ili za Božansko ili za ljudsko.

Ako se duša, duhovno iz Boga, koje se nekada/jednom bilo suprotstavilo Bogu, sada voljna sjediniti sa Božanskim Duhom, time započinjući preobrazbu onog što je jednom bilo daleko od Njega, u ljudskoj duši će biti svjetlo. A ljudska duša se onda sjedinjuje sa Božanskim Duhom kada su sve ljudske želje koje prianjaju uz ljudsko tijelo kao kušnja zbog iskušavanja i očvrsnuća volje nepokolebljivo prevladane – kada ona odbija sve što tijelo kao takvo zahtjeva od nje, i dobrovoljno se podređuje onome što Božanski Duh želi. Onda duša konačno odustaje od svog nekadašnjeg otpora protiv Boga, sa ciljem da bi povećala duhovno u sebi – pokušavajući ujediniti duhovno unutra, sa duhovnim izvan sebe, i tako svjesno teži pristupanju k Bogu.

Ali ako tjelesna žudnja dominira, onda Božanska duhovna iskra drijema u najdubljem omotu u čovjeku. Nikakvo svjetlo iz njega ne može zračiti i duša ostaje u potpunom mraku. Njezin zemaljski život prolazi bez najmanjeg uspjeha; zemaljski put ne vodi do višeg razvoja/usavršavanja, umjesto toga je to vrijeme zastoja/prekida ili čak regresije. Božanska duhovna iskra u čovjeku je bila zanemarena i prema tome se nije mogla manifestirati. Za silu Božanske ljubavi nije bilo moguće dotjecati prema biću i tako se sjedinjenje sa Ocem Duhom od vječnosti nije dogodilo.

I stanje lišeno svjetla, koje je duša odabrala za sebe, je prenijeto na drugu stranu u vječnost, gdje u beskrajnom bolu pokajanja ona pamti neiskorišteno vrijeme na Zemlji. I sada mora voditi puno naporniju bitku sa ciljem da promijeni svoje stanje u ono koje ima više svjetla.

AMEN