Es trägt die Welt unzählige Geschöpfe, die sich auf dem Wege zur Höhe befinden und die alle ihrem Reifezustand entsprechend die verschiedensten Schöpfungen benötigen.... Die irdisch-materiellen Schöpfungen nun sind der Aufenthalt unzähliger Seelensubstanzen, die einem einst gefallenen Urgeist angehören, die aber sich in so verschiedenen Außenformen befinden, daß gewissermaßen jegliches Schöpfungswerk ein Partikelchen einer gefallenen Urseele in sich trägt, die sich alle einmal wieder vereinigen.... dann aber in dieser Urseele alles enthalten ist, was sich in der gesamten Schöpfung befindet. Diese Urseele verkörpert sich als letzte Station des Ausreifungsprozeßes nun im Menschen, in der irdischen Außenform, die so beschaffen ist, daß die Seele nun ihre letzte Willensprobe bestehen kann, um dann als Lichtgeist wieder einzugehen in das geistige Reich, um dann wieder in ihrem anfänglichen Zustand licht- und kraftvoll und unvorstellbar selig zu sein.... Da nun die Seele alles Geschöpfliche in sich trägt, ist sie gleichsam auch in ihrer Vollkommenheit interessiert an allen diesen Schöpfungen, weil nun ihr auch die Rückerinnerung gegeben wird, so daß sie ihren Entwicklungsgang rückschauend erleben kann und dem in gleichen Formen noch ringenden Geistigen behilflich ist, sich zu befreien durch Erfüllung des göttlichen Willens, weil dieses Geistige im Mußgesetz die ihm zugewiesene Tätigkeit verrichtet. Die vollkommene Seele ist ungemein glücklich in der Betrachtung der unzähligen Bestandteile ihrer selbst, weil sie die gesamte Schöpfung erschaut und sich gleichsam an deren Entstehen und Erhalten beteiligen kann. Es vergehen aber endlose Zeiten, bis eine Urseele zu dieser Vollkommenheit gelangt ist, und doch weiß sie um die zahllosen Verformungen zuvor, und bei der Selbstbetrachtung erfüllt sie eine ungeahnte Seligkeit, sich selbst als Schöpfer unendlich vieler Verformungen zu wissen, die sie wieder nach dem Vorbild in ihr selbst entstehen lassen darf, um wieder den noch unerlösten Partikelchen anderer Urseelen zur Höhe zu verhelfen.... Sie muß dazu selbst im hellsten Licht stehen und ungemessen Kraft empfangen können, um diese schöpferische Tätigkeit ausführen zu können, aber die Seligkeit des Erschaffens nach göttlichem Willen lässet eine vollkommene Seele unentwegt tätig sein, und Gott überträgt dieses Amt auf solche Seelen, um sie zu beglücken. Aber immer muß in ihr selbst das vorhanden sein, was zu schaffen sie sich vornimmt.... Die Unzahl der gefallenen Urgeister benötigt noch Ewigkeiten hindurch Schöpfungen irdischer und geistiger Art, und der Wille, allen diesen Gefallenen zur Seligkeit zu verhelfen, beseelt jedes vollkommene Wesen und regt es an zur Tätigkeit, die so vielseitig ist, wie die Schöpfung vielseitige Werke aufzuweisen hat.... weil alles, was besteht im Universum, in jener Seele vorhanden ist. Sie kann darum nicht anders, als sich immer wieder in die einzelnen Entwicklungsphasen rückschauend zu versetzen, um mit erhöhter Seligkeit nun schöpferisch tätig zu sein. Und was qualvoll und unerträglich einst gewesen ist, das erkennt sie als förderlich und notwendig, und wenngleich sie unreifes Geistiges nun in solche Schöpfungen hineinversetzt, so tut sie es doch in heißer Liebe zu Gott und zu dem noch unerlösten Urgeist, und sie nimmt sich der einzelnen Partikelchen in unermüdlicher Geduld und Liebe an und führt sie Schritt für Schritt zur Höhe.... Es ist dies der Plan Gottes, an dem sich alles Vollkommene beteiligt.... (24.3.1956) Kein Wesen entzieht sich dieser Aufgabe, weil die Liebe zu Gott und zu dem noch Unerlösten jedes Wesen erfüllt und weil Liebe immer Seligkeit bereiten will, sowohl dem noch Unerlösten als auch Gott, Der in der Rückkehr alles Geistigen zu Sich Seine Seligkeit sieht.... Dennoch gehören Ewigkeiten dazu und immer wieder sich erneuernde Schöpfungen. Und alle diese Schöpfungen sind der von den Lichtwesen ausgeführte Wille Gottes, den sie deshalb ausführen können, weil sie nun alles wissen, weil jedes Lichtwesen in sich eine vollendete Schöpfung ist, weil alle Ideen Gottes sich genau so wiederfinden in jeder zum Licht gelangten Seele.... und weil sie in Gott-gleichem Willen nun auch schöpferisch befähigt ist, denn ihr steht die Kraft vollauf zur Verfügung. Unzählige Sternenwelten werden in dieser Weise von den Lichtwesen schöpferisch bedacht, denen diese Welten zur Betreuung übergeben sind, doch immer nach göttlichem Willen, weshalb auch ein jedes Schöpfungswerk andere Lebewesen aufzuweisen hat, je nach dem Reifegrad des Geistigen, aber es gibt nichts in der gesamten Schöpfung, was eine vollkommene Seele nicht in sich hätte. Und so ist wahrlich der Mensch schon eine Miniaturschöpfung des gesamten Schöpfungsmenschen, ein unvergleichliches Wunder für die geistig schauende Seele, die kein Ende finden wird, sich selbst zu betrachten.... Die aber darum auch unaufhörlich schaffen und wirken wird in der Ewigkeit, weil sie in allen Formen, die sie in sich selbst erschaut, auch wieder Anregung findet, solche neu erstehen lässet, um sie zu beleben mit den unzähligen Partikelchen, die noch zu erlösen sind.... Diese Erlösungsarbeit kann aber nur ein vollkommenes Wesen leisten, aber sie ist so unvergleichlich beseligend, daß schon darum auch eine gänzliche Erlösung alles einst Gefallenen stattfinden wird, weil sich stets mehr erlösende Kräfte ergeben, je weiter der Erlösungsprozeß vorgeschritten ist. Dennoch gehören noch Ewigkeiten dazu.... denn die Zahl der gefallenen Urgeister und die oft endlos lange Dauer ihres Widerstandes erklärt dies, da immer wieder der freie Wille der große Faktor ist, der nicht vergessen werden darf. Für die seligen Wesen aber ist die Zeit kein Begriff mehr, vor Gott sind tausend Jahre wie ein Tag.... nur für das unvollkommene Geistige sind es endlose Zeiten, doch einmal kommt auch dieses Geistige in den Zustand des Lichtes und der Seligkeit.... Und dann ist die Rückschau auf seinen Entwicklungsweg nur ein seliges Erstaunen, ein Bewundern alles dessen, was die Seele durchwandern mußte.... Dann kennt sie kein Leid und keine Qual mehr, dann ist nur Lob und Dank in ihr ob der Macht und Liebe und Herrlichkeit Gottes, ihres Schöpfers und Vaters von Ewigkeit....
Amen
ÜbersetzerSvijet nosi bezbrojna živa stvorenja koja su sva na stazi uspona i trebaju najrazličitije tvorevine koje odgovaraju njihovom stanju zrelosti.... Otud su zemaljsko materijalne tvorevine prebivalište bezbrojnih duševnih supstanci koje pripadaju nekoć palom prvobitnom duhu ali koje postoje u takvoj raznolikosti izvanjskih oblika da učinkovito svako djelo stvaranja nosi sićušnu česticu nekoć pale prvobitne duše a koja će se iznova sakupiti jednog dana.... ali onda ova prvobitna duša utjelovljuje sve što postoji u cijelom stvaranju. U konačnom stadiju njezinog razvojnog procesa ova prvobitna duša utjelovljuje sebe u ljudskom biću, u zemaljskom izvanjskom obliku koji je prikladan da omogući duši proći njezin konačni ispit volje, kako bi onda ušla u duhovnu oblast iznova kao svjetlosni duh i da bude nezamislivo sretna u njezinom izvornom stanju puna svjetla i snage....
Međutim, pošto duša nosi sva stvorenja unutar sebe ona je, u stanju savršenstva, prirodno također zainteresirana za sve ove tvorevine, budući ona sada ima pamćenje (uspomenu) i može doživjeti njezin proces razvoja retrospektivno i pomagati duhovnim supstancama koje se i dalje muče i naprežu unutar istih formi da sebe oslobode ispunjavajući Božansku volju, budući ove duhovne supstance ostvaruju njihovu dodijeljenu im aktivnost u zakonu prisile. Savršena duša je izvanredno sretna pri kontemplaciji njezinih bezbrojnih sastavnica, budući ona promatra cijelo stvaranje i može, takorekuć, sudjelovati u njegovom nastajanju i očuvanju. Međutim, potrebno je beskrajno dugo vrijeme dok jedna prvobitna duša nije postigla ovo savršenstvo a ipak, ona je svjesna njezinih bezbrojnih prethodnih oblika, i u procesu kontempliranja sebe ona je ispunjena sa nezamislivim blaženstvom poznavanja sebe kao stvoritelja bezbrojnih oblika, koje je njoj dozvoljeno nanovo stvoriti po slici unutar sebe kako bi pomogla i dalje neiskupljenim sićušnim česticama drugih prvobitnih duša da se zapute stazom uspona....
Kako bi bila sposobna vršiti ovu stvaralačku aktivnost ona mora biti blistavo prosvijetljena i primiti neograničenu snagu, ali blaženstvo stvaranja u usklađenosti sa Božanskom voljom pokreće usavršenu dušu na neprestanu aktivnost, i Bog dodjeljuje ovaj zadatak takvim dušama kako bi ih usrećio. Međutim, ona uvijek mora imati unutar sebe štogod namjerava stvoriti.... Ogroman broj palih prvobitnih duhova će i dalje potrebovati zemaljske i duhovne tvorevine cijelim vječnostima, i volja da se pomogne svim ovim palim duhovima postići blaženstvo pruža užitak i oduševljenje svakom savršenom biću i nadahnjuje ga na takvu raznovrsnu aktivnost koliko postoji djela stvaranja.... budući je sve što postoji u svemiru također prisutno u svakoj duši. Prema tome ona ne može drugačije nego gledati unazad na pojedinačne faze razvoja, kako bi onda, sa uvijek rastućom srećom, bila stvaralački aktivna. I što je jednom bilo prepuno agonije i nepodnošljivo (Rimljanima 8:19-22) sada je prepoznato od strane duše kao blagotvorno i nužno, i predma ona sada postavlja nezrele duhovne supstance u takve tvorevine ona to čini sa vrlodubokom Ljubavlju za Boga i za još neiskupljenog prvobitnog duha, brinući se za pojedinačne sićušne čestice sa neumornim strpljenjem i Ljubavlju i vodeći ih korak po korak na stazi uspona....
Ovo je Božji plan u kojem savršena bića sudjeluju.... Ni jedno biće ne izbjegava ovaj zadatak budući je svako biće prožeto od strane Ljubavi za Boga i još neiskupljenih duhova i budući Ljubav uvijek želi podijeliti zadovoljstvo, i dalje neiskupljenom baš kao i Bogu, Čija blaženstva počivaju u povratku svih duhova k Njemu.... Unatoč tome, to će uzeti vječnosti te opet i iznova nove tvorevine. I sve ove tvorevine su Božja volja sprovedena od strane svjetlosnih bića koja su to sposobna učiniti budući znaju sve, budući je svako svjetlosno biće usavršena tvorevina, budući su sve Božje ideje prisutne u svakoj prosvijetljenoj duši.... i budući je ona u njezinoj Bogu naklonjenoj volji također sposobna biti stvaralački aktivna zahvaljujući izobilnoj snazi na njezinu raspolaganju. Bezbrojni nebeski svjetovi su tako stvaralački podupirani od strane svjetlosnih bića kojima su ovi svjetovi povjereni, ali uvijek u skladu sa Božanskom voljom, naračun čega različite životne forme postoje na svakom djelu stvaranja, zavisno o stanju zrelosti duhova, ali ništa ne postoji u cijelom Stvaranju što nije prisutno unutar usavršene duše. I stoga je ljudsko biće u stvari već minijaturna tvorevina velikog univerzalnog čovjeka (svemira); ona je neuporedivo čudo za dušu sa duhovnom vizijom, koja neće nikada prestati kontemplirati sebe....
Prema tome ona će također neprestano raditi i stvarati u vječnosti, budući je nadahnuta od strane oblika koje promatra unutar sebe da ih iznova stvara kako bi ih oživjela sa bezbrojnim sićušnim česticama koje i dalje trebaju biti iskupljene.... Međutim, ovaj iskupiteljski rad može biti ostvaren jedino od strane savršenog bića, ali je toliko neuporedivo prepun uživanja da se jedino iz ovog razloga kompletno iskupljenje jednom palih duhova hoće dogoditi, jer što dalje proces iskupljenja napreduje to će više duša sprovoditi ovaj iskupiteljski rad. Pa ipak, to će i dalje uzeti vječnosti.... što je objašnjeno brojem palih prvobitnih duhova i njihovom često beskrajno dugom otporu, pošto je opet i iznova slobodna volja odlučujući čimbenik, koja ne smije biti zaboravljena. Međutim, za blažena bića vrijeme više nije bit-no, sa Gospodom je tisuću godina kao jedan dan.... to je jedino beskonačno dugo vrijeme za nesavršeno duhovno biće, ali čak ova duša će doseći stanje svjetlosti i blaženstva jednog dana.... I onda će retrospekcija njezine staze razvoja biti ništa osim predivno iznenađenje, jedna zadivljenost svime kroz što je duša morala proći.... Onda ona više neće poznavati patnju i agoniju nego jedino slavljenje i zahvalnost za moć i Ljubav i slavu Boga, njezina Stvoritelja i Oca od vječnosti.
Amen
Übersetzer