Poticaj za Moje vladanje i djelovanje u cijeloj beskonačnosti da[[(va)]]la je Moja neprestana stvaralačka volja, Moja nepromjenjivo jaka snaga, kao i Moja ogromna Ljubav, koja se morala aktivirati, a koja je tek onda nalazila jednu vrstu ispunjenja kada si je stvorila bića koja su tu Ljubav mogla primiti i uzvratiti. Jer Moja Ljubav trebala je jednu posudu koja bi joj se otvorila i koja bi primila Moju Ljubav i koja bi ju Meni opet vraćala, pri čemu bi se događao nezamislivi čin sreće, koji ni jednom stvorenom biću nikada neće moći biti razumljiv.
Nakon beskrajno dugog vremena samoće, potreba za međusobnom razmjenom postala je sve jača, iako sam se Ja već prije mogao obilato radovati duhovnim stvaranjima izvedenim iz Mene, jer sam Ja snagom Moje volje svaku misao vidio kao završeno djelo a tih Mojih misli bilo je bezbroj, tako da sam neprestano mogao stvarati a opet nisam osjećao umanjenje stvaralačke snage, naprotiv, ona je neprestano rasla, što više sam ju koristio....
No kad Me je onda pokrenula misao da Si stvorim jednu posudu za Ljubav-nu snagu, koja je trebala biti oblikovana isto kao Ja, koju sam htio urediti sa svim karakteristikama tako da je dakle mogla biti kao Moja slika i prilika izvedena iz Mene, i tada je već bila dovoljna pomisao na to da je to djelo Moje volje preda Mnom stajalo u svoj slavi i divoti, tako da sam Ja Sebe u njemu prepoznao i radovao sam se tome što sam stvorio....
Zajedništvo sa tim bićem usrećilo Me je u izobilju, jer bilo je odraz Mene, Koji međutim tom biću nisam mogao biti vidljiv, pošto bi prestalo postojati s obzirom na pra-vatru, koja doduše jeste bila i izvorna supstanca toga duha, no ono.... kao stvoreno.... ne bi moglo izdržati puninu Moje Ljubavi, moći i snage. Jer to biće uvijek je bilo samo jedna isijana iskra, koja je.... iako neizmjerno blažena.... uvijek bila samo jedno stvorenje od Mene, koje nije moglo istrpjeti gledati Vječno Svjetlo.
I pored toga je to stvorenje za Mene bilo posuda, u koju sam Ja mogao uliti Moju snagu Ljubavi, koje je tu snagu Ljubavi opet koristilo kako bi isto tako stvaralački bilo aktivno.... a kako je njegova žudnja bila ista.... Da opet skupa sa Mnom čini da nastaju ista bića pa je blaženost koju je čin stvaranja za nas značio bila neizmjerno velika.... Uvijek nova bića proizlazila su iz Ljubav-ne volje nas dvoje, jer prostor je bio neograničen, nije bilo ograničenja niti stvaralačke moći niti Ljubavi, niti naše volje, koja je bila istog usmjerenja....
Jer Moju volju Ja sam objavljivao njemu kao i tim bićima koja su proizašla iz nas dvoje, putem Riječi, koja im je davala dokaz za to da su oni svi u Meni prepoznavali svoj Izvor; oni su Me mogli neprestano čuti i Meni isto tako da[[(va]])ti odgovor.... mogli su Mi postavljati pitanja, koja bi im Ja kroz Moju Riječ odgovarao, a pošto sam im istovremeno bio dao i sposobnost razmišljanja, koju su oni u slobodnoj volji.... značajki Božanskog bića.... mogli koristiti, oni nisu niti bili prisiljeni Riječ tumačiti samo u jednom određenom pravcu, nego su oni Moju Riječ u sebi mogli pokretati u svim pravcima, i time je bila dana mogućnost da su je mogli krivo protumačiti, već s obzirom na svoju volju....
No početno sva bića nisu bila suprotna Mojoj volji, ona su bila bezgranično blažena, razumijevala su Moju Riječ na ispravan način, i to stanje nije moralo završiti, da je to prvo iz Mene isijano biće moglo izaći na kraj sa jednom mišlju: da Me nije moglo vidjeti.... te je samo sebi dalo objašnjenje, da Mi je nedostajalo moći.... Doduše ono je samo sebe prepoznavalo kao od Mene stvoreno, znalo je da je imalo početak, dok sam međutim Ja bio od vječnosti.... No ono je počelo dvojiti i nije Mi izložilo tu dvojbu da bi ju Ja ispravio....
I ono je vjerovalo da preda Mnom može skriti svoje misli, pošto one nisu uvijek bile u njemu, nego su samo s vremena na vrijeme u njemu izdizale, no ono bi se uvijek iznova predavalo Mojoj Ljubavi i nepodijeljeno bi ju i primalo.... Ali pošto je jednom Moju njemu nepodijeljeno pritječuću Ljubav zadvojbio i nije se izrazilo, dvojba se uvijek iznova vraćala, i ono je na taj način stvorilo stanje nepovjerenja koga između stvorenog bića i Mene vječno nije smjelo biti....
I u tom prvostvorenom praduhu nepovjerenje je postajalo sve jače, tim više što se ono smatralo stvoriteljem bezbrojnih bića, koja su mogla njega vidjeti u svoj slavi, a kojima Ja nisam mogao biti vidljiv. A pošto je raspolagalo i sposobnošću razmišljanja, izvuklo je krive zaključke u svome nepovjerenju.... I pored toga priznavalo Me je kao svoje izvorište, no nadalo se da će isto tako sva druga stvorena bića moći uvjeriti u to da je ono bilo stvoritelj, pošto Me ova nisu mogla vidjeti.... Uzdiglo se dakle iznad Mene i time odbilo Moju snagu Ljubavi, u vjeri da samo posjeduje toliko puno snage da Moju snagu više ne treba i to je bio njegov grijeh kao i grijeh svih palih bića, koja su ga slijedila....
[[(16 Svibnja 1965)]] Onda je takoreći stvoren jedan drugi svijet, svijet u kojemu je sve bilo krivo usmjereno, ali koji je tada bio pod vladavinom Moga sada već protivnika. No kako je sve stvoreno svoj uzrok imalo u Meni, i taj svijet bio je podložan Mojoj volji i Mojoj moći, i sve pozitivne sile borile su se protiv negativnih, uvijek sa ciljem da se sve negativno opet zadobije.... Jer iako sam Ja prvostvorenog duha opremio istom stvaralačkom silom i moći, on je nju ipak izgubio kroz njegovo otpadanje od Mene....
No njemu samome Ja sam pustio njegovu slobodu, dok sam sve palo uzeo pod Moju skrb i tako mu ga izmakao i oblikovao u tvorevine svakakvih vrsta. Jer sažalio sam se nad njegovim stanjem, koje je bilo nesretno i vječno bi moralo ostati nesretno da Moja Ljubav nije pronašla izlaz kako bi ga opet privela k Meni. No proces povratka od tako je beskrajnog vremenskog trajanja, da se može govoriti o vječnostima.... tijekom kojih Moj protivnik uvijek samo privremeno može ispoljiti svoje pravo na to njemu pripadajuće duhovno.... kad se ono u stanju čovjeka nalazi na Zemlji....
A tada on koristi sve kako bi stvorenje opet dobio u svoj posjed.... ako si ovo ne da pomoći.... ako ne prihvaća otkupljenje putem Isusa Krista i bude oslobođeno iz vlasti protivnika.... Njegova moć je u to vrijeme ogromna, i potrebna je snažna volja za oslobađanje od nje, no i Moja milost je neizmjerna i njegovoj moći uvijek može biti suprotstavljena.... Tako da je itekako moguće Meni se dragovoljno predati, a tada je njegovo nesretno stanje završeno....
No još će proći vječna vremena, dok negdašnji otpad od Mene konačno ne bude iskupljen, i proći će još vječna vremena dok se na povratak ne odluči i on, koji je nekoć iz Mene proizašao kao najveći svjetlosni duh, dok se ne vrati u očinsku kuću, jer beskrajno je stado palih duhova, a oni još i trebaju beskrajno vrijeme dok se nisu oslobodili iz lanaca, koji su im od strane njega stavljeni, kako bi iskupljeni mogli ući u kraljevstvo svjetla i blaženosti.... No Moja Ljubav je beskrajna, Moja moć ne zna za granice, i Moja mudrost uvijek je usmjerena na postizanje cilja, koji sam si Ja pri stvaranju duhovnog svijeta postavio....
AMEN
TranslatorLa raison de Mon Action et de Mon Œuvre dans tout l'Infini a été donnée par Ma persévérante Volonté de Former, par Ma grande Force constante comme par Mon ultra grand Amour qui devait l’activer, qui trouvait une sorte de Satisfaction seulement quand Il créait des êtres qui pouvaient accueillir et rendre cet Amour. Parce que Mon Amour nécessitait qu’un vase s'ouvre et accueille Mon Amour et qu’il Me le rayonne de nouveau, tandis qu’avait lieu un inimaginable Acte de Félicité qui ne sera jamais compréhensible par aucun être créé. Après un temps infiniment long durant lequel l'Être était Seul, le Désir d'un échange mutuel devint de plus en plus fort, bien que Je pouvais déjà Me réjouir en surabondance dans les Créations spirituelles manifestées par Moi, parce que grâce à Ma Volonté Je pouvais voir chaque Pensée comme une Œuvre achevée, et Mes Pensées étaient incalculables de sorte que Je pouvais constamment créer et malgré cela Je ne percevais aucune diminution de Ma Force Créatrice, au contraire, Celle-ci augmentait toujours plus, plus Je l'utilisais. Mais ensuite la Pensée de Me créer par Ma Force d'Amour un vase qui devait être formé comme Moi grandit en Moi, et Je voulais le pourvoir avec toutes Mes Caractéristiques, il devait donc être externalisé comme Mon Image avec la même Puissance Créatrice et la Force, alors il Me suffit seulement d’y penser pour que cette œuvre de Ma Volonté soit devant Moi dans toute la Magnificence, de sorte que Je Me reconnus Moi-même et Je Me réjouis de ce que J'avais créé. La communion avec cet être Me rendit heureux au-delà de toute mesure, étant donné que c’était Mon Image, mais Je ne pouvais pas être visible à cet être, parce qu’il se serait évanoui en raison du Feu dont il provenait, et qui était donc aussi la substance originelle de son esprit, mais étant un être créé, il ne pouvait pas supporter cette Plénitude de Mon Amour, de Ma Puissance et de Ma Force. Parce que cet être était seulement une étincelle rayonnée, et bien qu’incommensurablement bienheureux il était toujours seulement Ma créature qui ne pouvait pas contempler la Lumière Eternelle. Néanmoins cette créature était pour Moi le vase dans lequel Je pouvais laisser couler Ma Force d'Amour, et celui-ci employait cette Force d'Amour à son tour pour être actif en créant. Et étant donné que son désir était le même, il fit se lever avec Moi des êtres semblables, et la béatitude qui pour nous provenait de l’Acte de créer était incommensurablement grande. Toujours de nouveaux êtres procédaient de la Volonté d'Amour de nous Deux, parce que l'espace était illimité, il n’existait pas de limites, ni à la Force Créatrice, ni à l'Amour, ni à notre Volonté qui était la même. Parce qu’à lui Je révélai Ma Volonté, comme aussi aux êtres qui étaient procédés de Nous Deux, car au moyen de la Parole il leur était donné la confirmation qu'eux tous devaient reconnaitre en Moi leur origine ; ils pouvaient continuellement M’entendre et aussi Me rendre la réponse, ils pouvaient Me formuler des questions auxquelles Je répondais par Ma Parole, et puisque que Je leur avais donné en même temps aussi la faculté de penser qu'ils pouvaient employer dans la volonté libre comme signe qu’ils étaient des êtres divins, ils n’étaient donc pas contraints d’interpréter la Parole seulement dans une direction déterminée, mais ils pouvaient remuer en eux Ma Parole dans toutes les directions, et ainsi ils avaient la possibilité de pouvoir L’interpréter aussi de façon erronée selon leur volonté. Mais au début tous les êtres n’étaient pas en opposition avec Ma Volonté, ils étaient infiniment bienheureux, ils comprenaient bien Ma Parole, et cet état n'aurait jamais dû avoir de fin, mais le premier être rayonné par Moi n’était pas venu à bout d’une pensée : il n'était pas apte à Me contempler, et il s’était donné lui-même la réponse, c’est que pour cela il lui manquait le Pouvoir. Il est vrai qu'il se reconnut lui-même comme ayant été créé par Moi, il savait qu'il avait eu un début, tandis que J'Étais d’Éternité. Mais il commença à douter et il ne présenta pas ces doutes à Moi qui aurais pu les corriger. Et il croyait pouvoir cacher devant Moi ses pensées parce qu’elles n’étaient pas toujours en lui, mais seulement de temps en temps elles se levaient en lui, il se consacrait toujours de nouveau à Mon Amour et recevait Celui-ci entièrement. Mais étant donné que parfois il doutait de Mon Amour qui lui affluait entièrement et qu’il ne se l’expliquait pas, le doute revenait toujours de nouveau, et ainsi il créait un état de méfiance qui n'aurait jamais dû être entre l'être créé et Moi. Dans cet esprit originel premier créé la méfiance devint de plus en plus forte, surtout que maintenant il se vit comme créateur des êtres innombrables qui pouvaient le voir dans toute sa splendeur, mais auxquels Je ne pouvais pas être visible. Et étant donné que la faculté de penser en propre existait aussi chez eux, il tira des conclusions erronées dans sa méfiance, et cela malgré le fait qu’il Me reconnut comme étant son Origine, mais il espérait pouvoir convaincre aussi tous les autres êtres créés qu’il était leur créateur, étant donné qu’ils n’étaient pas aptes à Me contempler. Il s'éleva donc au-dessus de Moi et maintenant il refusa Ma Force d'Amour dans la croyance de posséder lui-même beaucoup de force et ne plus avoir besoin de Ma Force, et ceci fut son péché, comme aussi le péché de tous les êtres tombés qui le suivirent. (16.05.1965) Maintenant il a été créé pour ainsi dire un second monde, un monde qui était orienté de façon erroné, qui maintenant était dominé par celui qui était aussi devenu Mon adversaire actuel. Mais étant donné que toute la création a eu son Origine en Moi, ce monde était subordonné à Ma Volonté et à Mon Pouvoir, et toutes les Forces positives luttent contre les négatives, toujours avec la destination de reconquérir tout le négatif de nouveau. Parce que bien que J'eusse équipé le premier esprit créé avec la même Puissance créatrice et la même Force, il avait perdu celles-ci par sa chute de Moi. Mais à lui-même Je lui ai laissé sa liberté tandis que J'ai pris tout le spirituel créé sous Ma Protection et le lui enlevai, et Je le formai en Créations de toutes sortes parce que J'avais Miséricorde de son état qui était malheureux et qui aurait dû rester toujours malheureux si Mon Amour n'avait pas trouvé une voie de sortie pour le reconduire un jour de nouveau à Moi. Mais le processus de Rapatriement est d’une duré infinie de temps de sorte qu'on peut parler d'Éternité pendant laquelle Mon adversaire peut faire temporairement valoir son droit sur le seul spirituel qui lui appartient, lorsqu’il passe au stade d'homme sur la Terre. Alors il essaie tout pour ramener l'être de nouveau en sa possession, si celui-ci ne se fait pas aider par ailleurs, s'il n'accepte pas le Salut par Jésus Christ pour se libérer de son pouvoir. Son pouvoir en ce temps est énorme, et il exige de nous une forte volonté pour se détacher de lui, mais aussi Ma Grâce est démesurée et Elle peut être mise toujours devant son pouvoir. De sorte qu’il est possible vraiment de se consacrer à Moi librement et alors l’état malheureux est fini. Mais il se passera des temps éternels tant que la chute de Moi de cette époque n’est pas expiée définitivement, et il se passera encore des temps infinis tant que lui aussi ne se décidera pas pour le retour, jusqu’à ce qu’un jour celui qui a été procédé de Moi comme étant le plus grand esprit de Lumière, revienne dans sa Maison Paternelle, parce que le groupe des esprits tombés est infini, et ceux-ci ont besoin d’un temps infini jusqu'à ce qu’ils se soient libérés des chaînes qui leurs ont été mises par lui, pour pouvoir entrer libérés dans le Royaume de la Lumière et de la Béatitude. Mais Mon Amour est infini, Mon Pouvoir ne connaît pas de limites et Ma Sagesse est constamment déterminée à atteindre le but que J'ai mis dans la Création du monde des esprits.
Amen
Translator