Poticaj za Moje vladanje i djelovanje u cijeloj beskonačnosti da[[(va)]]la je Moja neprestana stvaralačka volja, Moja nepromjenjivo jaka snaga, kao i Moja ogromna Ljubav, koja se morala aktivirati, a koja je tek onda nalazila jednu vrstu ispunjenja kada si je stvorila bića koja su tu Ljubav mogla primiti i uzvratiti. Jer Moja Ljubav trebala je jednu posudu koja bi joj se otvorila i koja bi primila Moju Ljubav i koja bi ju Meni opet vraćala, pri čemu bi se događao nezamislivi čin sreće, koji ni jednom stvorenom biću nikada neće moći biti razumljiv.
Nakon beskrajno dugog vremena samoće, potreba za međusobnom razmjenom postala je sve jača, iako sam se Ja već prije mogao obilato radovati duhovnim stvaranjima izvedenim iz Mene, jer sam Ja snagom Moje volje svaku misao vidio kao završeno djelo a tih Mojih misli bilo je bezbroj, tako da sam neprestano mogao stvarati a opet nisam osjećao umanjenje stvaralačke snage, naprotiv, ona je neprestano rasla, što više sam ju koristio....
No kad Me je onda pokrenula misao da Si stvorim jednu posudu za Ljubav-nu snagu, koja je trebala biti oblikovana isto kao Ja, koju sam htio urediti sa svim karakteristikama tako da je dakle mogla biti kao Moja slika i prilika izvedena iz Mene, i tada je već bila dovoljna pomisao na to da je to djelo Moje volje preda Mnom stajalo u svoj slavi i divoti, tako da sam Ja Sebe u njemu prepoznao i radovao sam se tome što sam stvorio....
Zajedništvo sa tim bićem usrećilo Me je u izobilju, jer bilo je odraz Mene, Koji međutim tom biću nisam mogao biti vidljiv, pošto bi prestalo postojati s obzirom na pra-vatru, koja doduše jeste bila i izvorna supstanca toga duha, no ono.... kao stvoreno.... ne bi moglo izdržati puninu Moje Ljubavi, moći i snage. Jer to biće uvijek je bilo samo jedna isijana iskra, koja je.... iako neizmjerno blažena.... uvijek bila samo jedno stvorenje od Mene, koje nije moglo istrpjeti gledati Vječno Svjetlo.
I pored toga je to stvorenje za Mene bilo posuda, u koju sam Ja mogao uliti Moju snagu Ljubavi, koje je tu snagu Ljubavi opet koristilo kako bi isto tako stvaralački bilo aktivno.... a kako je njegova žudnja bila ista.... Da opet skupa sa Mnom čini da nastaju ista bića pa je blaženost koju je čin stvaranja za nas značio bila neizmjerno velika.... Uvijek nova bića proizlazila su iz Ljubav-ne volje nas dvoje, jer prostor je bio neograničen, nije bilo ograničenja niti stvaralačke moći niti Ljubavi, niti naše volje, koja je bila istog usmjerenja....
Jer Moju volju Ja sam objavljivao njemu kao i tim bićima koja su proizašla iz nas dvoje, putem Riječi, koja im je davala dokaz za to da su oni svi u Meni prepoznavali svoj Izvor; oni su Me mogli neprestano čuti i Meni isto tako da[[(va]])ti odgovor.... mogli su Mi postavljati pitanja, koja bi im Ja kroz Moju Riječ odgovarao, a pošto sam im istovremeno bio dao i sposobnost razmišljanja, koju su oni u slobodnoj volji.... značajki Božanskog bića.... mogli koristiti, oni nisu niti bili prisiljeni Riječ tumačiti samo u jednom određenom pravcu, nego su oni Moju Riječ u sebi mogli pokretati u svim pravcima, i time je bila dana mogućnost da su je mogli krivo protumačiti, već s obzirom na svoju volju....
No početno sva bića nisu bila suprotna Mojoj volji, ona su bila bezgranično blažena, razumijevala su Moju Riječ na ispravan način, i to stanje nije moralo završiti, da je to prvo iz Mene isijano biće moglo izaći na kraj sa jednom mišlju: da Me nije moglo vidjeti.... te je samo sebi dalo objašnjenje, da Mi je nedostajalo moći.... Doduše ono je samo sebe prepoznavalo kao od Mene stvoreno, znalo je da je imalo početak, dok sam međutim Ja bio od vječnosti.... No ono je počelo dvojiti i nije Mi izložilo tu dvojbu da bi ju Ja ispravio....
I ono je vjerovalo da preda Mnom može skriti svoje misli, pošto one nisu uvijek bile u njemu, nego su samo s vremena na vrijeme u njemu izdizale, no ono bi se uvijek iznova predavalo Mojoj Ljubavi i nepodijeljeno bi ju i primalo.... Ali pošto je jednom Moju njemu nepodijeljeno pritječuću Ljubav zadvojbio i nije se izrazilo, dvojba se uvijek iznova vraćala, i ono je na taj način stvorilo stanje nepovjerenja koga između stvorenog bića i Mene vječno nije smjelo biti....
I u tom prvostvorenom praduhu nepovjerenje je postajalo sve jače, tim više što se ono smatralo stvoriteljem bezbrojnih bića, koja su mogla njega vidjeti u svoj slavi, a kojima Ja nisam mogao biti vidljiv. A pošto je raspolagalo i sposobnošću razmišljanja, izvuklo je krive zaključke u svome nepovjerenju.... I pored toga priznavalo Me je kao svoje izvorište, no nadalo se da će isto tako sva druga stvorena bića moći uvjeriti u to da je ono bilo stvoritelj, pošto Me ova nisu mogla vidjeti.... Uzdiglo se dakle iznad Mene i time odbilo Moju snagu Ljubavi, u vjeri da samo posjeduje toliko puno snage da Moju snagu više ne treba i to je bio njegov grijeh kao i grijeh svih palih bića, koja su ga slijedila....
[[(16 Svibnja 1965)]] Onda je takoreći stvoren jedan drugi svijet, svijet u kojemu je sve bilo krivo usmjereno, ali koji je tada bio pod vladavinom Moga sada već protivnika. No kako je sve stvoreno svoj uzrok imalo u Meni, i taj svijet bio je podložan Mojoj volji i Mojoj moći, i sve pozitivne sile borile su se protiv negativnih, uvijek sa ciljem da se sve negativno opet zadobije.... Jer iako sam Ja prvostvorenog duha opremio istom stvaralačkom silom i moći, on je nju ipak izgubio kroz njegovo otpadanje od Mene....
No njemu samome Ja sam pustio njegovu slobodu, dok sam sve palo uzeo pod Moju skrb i tako mu ga izmakao i oblikovao u tvorevine svakakvih vrsta. Jer sažalio sam se nad njegovim stanjem, koje je bilo nesretno i vječno bi moralo ostati nesretno da Moja Ljubav nije pronašla izlaz kako bi ga opet privela k Meni. No proces povratka od tako je beskrajnog vremenskog trajanja, da se može govoriti o vječnostima.... tijekom kojih Moj protivnik uvijek samo privremeno može ispoljiti svoje pravo na to njemu pripadajuće duhovno.... kad se ono u stanju čovjeka nalazi na Zemlji....
A tada on koristi sve kako bi stvorenje opet dobio u svoj posjed.... ako si ovo ne da pomoći.... ako ne prihvaća otkupljenje putem Isusa Krista i bude oslobođeno iz vlasti protivnika.... Njegova moć je u to vrijeme ogromna, i potrebna je snažna volja za oslobađanje od nje, no i Moja milost je neizmjerna i njegovoj moći uvijek može biti suprotstavljena.... Tako da je itekako moguće Meni se dragovoljno predati, a tada je njegovo nesretno stanje završeno....
No još će proći vječna vremena, dok negdašnji otpad od Mene konačno ne bude iskupljen, i proći će još vječna vremena dok se na povratak ne odluči i on, koji je nekoć iz Mene proizašao kao najveći svjetlosni duh, dok se ne vrati u očinsku kuću, jer beskrajno je stado palih duhova, a oni još i trebaju beskrajno vrijeme dok se nisu oslobodili iz lanaca, koji su im od strane njega stavljeni, kako bi iskupljeni mogli ući u kraljevstvo svjetla i blaženosti.... No Moja Ljubav je beskrajna, Moja moć ne zna za granice, i Moja mudrost uvijek je usmjerena na postizanje cilja, koji sam si Ja pri stvaranju duhovnog svijeta postavio....
AMEN
TranslatorDen Anlaß zu Meinem Walten und Wirken in der ganzen Unendlichkeit gab Mein unentwegter Gestaltungswille, Meine unveränderlich starke Kraft sowie Meine übergroße Liebe, die sich betätigen mußte, die aber erst dann eine Art der Erfüllung fand, als sie sich Wesen schuf, die diese Liebe auffangen und zurückgeben konnten. Denn Meine Liebe brauchte ein Gefäß, das sich ihr öffnete und Meine Liebe in Empfang nahm und sie Mir dann wieder zurückstrahlte, wobei ein unvorstellbarer Beglückungsakt stattfand, der keinem der geschaffenen Wesen je verständlich sein wird. Nach endlos langer Zeit des Allein-Seins wurde das Verlangen nach einem gegenseitigen Austausch immer stärker, obgleich Ich Mich zuvor schon an den von Mir herausgestellten geistigen Schöpfungen im Übermaß erfreuen konnte, weil Ich kraft Meines Willens jeden Gedanken als ein vollbrachtes Werk ersah und dieser Meiner Gedanken unzählige gewesen sind, so daß Ich unentwegt schaffen konnte und doch keine Verringerung der Schaffenskraft spürte, im Gegenteil, diese nahm ständig zu, je mehr Ich sie nützte.... Doch als Mich dann der Gedanke bewegte, Mir ein Gefäß zu schaffen für die Liebekraft, das also gleich Mir gestaltet sein sollte, das Ich ausstatten wollte mit allen Eigenschaften, das also als Mein Ebenbild mit gleicher Schöpfermacht und Kraft hinausgestellt werden sollte, dann genügte auch schon der Gedanke daran, daß dieses Werk Meines Willens vor Mir stand in aller Herrlichkeit, so daß Ich in ihm Mich Selbst erkannte und Mich dessen erfreute, was Ich geschaffen hatte.... Die Gemeinschaft mit diesem Wesen beglückte Mich im Übermaß, war es doch ein Abbild von Mir, Der Ich aber diesem Wesen nicht schaubar sein konnte, weil es vergangen wäre angesichts des Urfeuers, das wohl auch die Ursubstanz jenes Geistes war, das aber.... als geschaffen.... nicht die Fülle Meiner Liebe, Macht und Kraft hätte ertragen können. Denn es war jenes Wesen immer nur ein ausgestrahlter Funke, der.... obwohl unermeßlich selig.... immer nur ein Geschöpf von Mir war, das das Ewige Licht nicht erschauen konnte. Dennoch war dieses Geschöpf für Mich das Gefäß, in das Ich Meine Liebekraft verströmen lassen konnte, das diese Liebekraft wieder anwandte um gleichfalls schöpferisch tätig zu sein.... und da sein Verlangen das gleiche war.... es wieder zusammen mit Mir gleiche Wesen entstehen ließ und die Seligkeit unermeßlich groß war, die der Erschaffungsakt für uns bedeutete.... Immer neue Wesen gingen aus unser beider Liebewille hervor, denn es war der Raum unbegrenzt, es gab keine Begrenzung, weder der Schaffenskraft noch der Liebe, noch unseres Willens, der gleich gerichtet war.... Denn Meinen Willen offenbarte Ich ihm sowohl als auch den Wesen, die aus uns beiden hervorgegangen waren, durch das Wort, das ihnen den Beweis gab, daß sie alle in Mir ihren Ursprung erkannten (hatten); sie konnten Mich ständig vernehmen und Mir auch die Antwort zurückgeben.... sie konnten Mir Fragen stellen, die Ich ihnen durch Mein Wort beantwortete, und da Ich ihnen gleichzeitig auch die Denkfähigkeit gegeben hatte, die sie im freien Willen.... dem Zeichen eines göttliche Wesens.... anwenden konnten, waren sie also nicht gezwungen, das Wort nur in einer bestimmten Richtung auszulegen, sondern sie konnten Mein Wort nach allen Richtungen hin in sich bewegen, und es war dadurch die Möglichkeit gegeben, daß sie es auch falsch auslegen konnten, je nach ihrem Willen.... Doch anfangs standen alle Wesen mit Meinem Willen nicht im Widerspruch, sie waren unbegrenzt selig, verstanden Mein Wort recht, und es hätte dieser Zustand kein Ende zu nehmen brauchen, wenn nicht das erste aus Mir ausgestrahlte Wesen mit einem Gedanken nicht zurechtkommen konnte: daß es Mich nicht zu schauen vermochte.... und es sich selbst die Erklärung gegeben hatte, daß es Mir also dazu an Macht gebrach.... Zwar erkannte es sich selbst als von Mir geschaffen, es wußte, daß es einen Anfang hatte, während Ich von Ewigkeit war.... Aber es begann zu zweifeln und legte Mir diese Zweifel nicht vor, daß Ich sie hätte berichtigen können.... Und es glaubte, seine Gedanken vor Mir verbergen zu können, weil sie nicht immer in ihm waren, sondern nur von Zeit zu Zeit in ihm auftauchten, es aber sich immer wieder Meiner Liebe hingab und ungeteilt diese auch empfing.... Doch da es einmal an Meiner ihm ungeteilt zuströmenden Liebe zweifelte und sich nicht entäußerte, kehrte der Zweifel immer wieder zurück, und er schuf so den Zustand des Mißtrauens, der ewig nicht zwischen dem geschaffenen Wesen und Mir hätte sein dürfen.... In diesem erstgeschaffenen Urgeist aber wurde das Mißtrauen immer stärker, zumal er sich nun als Schöpfer der zahllosen Wesen ansah, die ihn schauen konnten in aller Herrlichkeit, denen Ich aber nicht schaubar sein konnte. Und da ihm die Denkfähigkeit genauso eigen war, zog er verkehrte Schlüsse in seinem Mißtrauen.... dennoch erkannte er Mich als seinen Ausgang, aber er hoffte, auch alle anderen geschaffenen Wesen davon überzeugen zu können, daß er ihr Schöpfer war, da sie Mich nicht zu schauen vermochten.... Er überhob sich also über Mich und wies nun Meine Liebekraft zurück, im Glauben, selbst so viel Kraft zu besitzen, daß er Meine Kraft nicht mehr benötigte und das war seine Sünde wie auch die Sünde aller gefallenen Wesen, die ihm folgten....
(16.5.1965) Es wurde nun gleichsam eine zweite Welt erschaffen, eine Welt, in der alles verkehrt gerichtet war, die nun aber auch von Meinem nunmehrigen Gegner beherrscht wurde. Doch da alles Erschaffene in Mir seinen Ursprung hatte, unterstand auch diese Welt Meinem Willen und Meiner Macht, und alle positiven Kräfte kämpfen gegen die negativen, immer mit dem Ziel, alles Negative wieder zurückzugewinnen.... Denn obgleich Ich den erstgeschaffenen Geist ausgestattet hatte mit der gleichen Schöpfermacht und Kraft, so hatte er diese doch verloren durch seinen Abfall von Mir.... Doch ihm selbst ließ Ich seine Freiheit, während Ich alles Gefallene in Meine Obhut nahm und es ihm also entwand und es zu Schöpfungen aller Art formte. Denn es erbarmte Mich sein Zustand, der unglückselig war und ewig hätte unglückselig bleiben müssen, wenn Meine Liebe nicht einen Ausweg fand, um es einmal wieder zurückzuführen zu Mir. Der Prozeß der Rückführung ist aber von so endloser Zeitdauer, daß von Ewigkeiten gesprochen werden kann.... während welcher Mein Gegner immer nur vorübergehend sein Anrecht an das ihm gehörende Geistige geltend machen kann.... wenn es im Stadium als Mensch über die Erde geht.... Dann aber setzet er alles daran, das Wesen wieder in seinen Besitz zu bekommen.... wenn sich dieses nicht anderweitig helfen läßt.... wenn es nicht die Erlösung durch Jesus Christus annimmt und frei wird aus seiner Gewalt.... Seine Macht ist in dieser Zeit gewaltig, und es bedarf eines starken Willens sich von ihr zu lösen, doch auch Meine Gnade ist ungemessen und kann seiner Macht stets entgegengehalten werden.... so daß es wohl möglich ist, sich Mir freiwillig zu ergeben, und dann sein unglückseliger Zustand beendet ist.... Doch es werden noch ewige Zeiten vergehen, bis der einstige Abfall von Mir endgültig gesühnt worden ist, und es werden noch ewige Zeiten vergehen, bis auch er sich zur Rückkehr entschließen wird, der einst als größter Lichtgeist aus Mir hervorgegangen ist, bis er in sein Vaterhaus zurückkehrt, denn endlos ist die Schar der gefallenen Geister, und diese benötigen auch noch endlose Zeiten, bis sie sich aus den Ketten befreit haben, die ihnen von seiner Seite angelegt wurden, um als erlöst eingehen zu können in das Reich des Lichtes und der Seligkeit.... Doch Meine Liebe ist endlos, Meine Macht kennt keine Grenzen, und Meine Weisheit ist unentwegt darauf bedacht, das Ziel zu erreichen, das Ich Mir bei der Erschaffung der Geisterwelt gesetzt habe....
Amen
Translator