Compare proclamation with translation

Other translations:

BOŽIĆ

Sa zahvalnošću i radošću se trebate sjećati Mog rođenja na Zemlji, jer to je bilo djelo neizmjerne ljubavi i [[sa]]milosti za vas, time je za vas upaljeno svjetlo koje vam je trebalo osvjetliti put iz mračne duhovne noći.... time se za vas ljude ispunio/završio period najdublje beznadežnosti i počeo novi razvojni period.... Bio vam je pripremljen put koji je ponovo vraćao k Meni.... I taj put vam je Svojim životnim primjerom pokazao čovjek Isus, Koji je tu misiju preuzeo iz ljubavi prema Meni i prema vama, Njegovoj paloj braći.... Jer On Mi je želio vratiti Moju djecu, koja su već vječnostima bila udaljena od Mene i koja su ginula u najdubljoj nesreći.

Ljudski omotač Isus[[a]] nastanjivala je duša svjetla, biće koje je jednom bilo emitirano iz Mene, biće koje Mi je bilo predano u ljubavi, i koje je ostalo uz Mene kada se mnoštvo pra-stvorenih duhova odmetnulo od Mene.... Ta se duša krila u djetetu Isusu, i čudo za čudom svjedočilo je već za vrijeme Njegovog rođenja o Božanskom duhu koji je nastanjivao to djetešce.... Međutim, i Isus je morao započeti Svoj zemaljski život isto kao i svaki drugi čovjek, bio je rođen iz Marije, djevice, koja je bila sasvim čista tako da je na svijet mogla donijeti Božansko djetešce bez da se ogriješila.... A Isusova duša se morala nastaniti u čistom tijelu, jer sam se Ja Sâm htio nastaniti u Njegovoj ljudskom vanjskom omotaču, i zbog toga je Njegovo tijelo bilo i ostalo čisto i bezgrešno, jer iako je neprestano bio napadan od bića tame koja su Ga htjela navesti na pad, On im se suprotstavljao, i sve nečisto što je prianjalo uz Njegovu dušu kroz svoju ogromnu ljubav je na taj način izbavio; On se odupro svim kušnjama i sve neduhovno, što mu je tlačilo tijelo -jer živio je u ovom materijalnom svijetu-, je 'produhovio', On ga je učinio podatnim željama Svoje duše, jer bio je pun ljubavi, a ljubav pobjeđuje sve, i najvećeg neprijatelja. Čovjek Isus morao je prije toga dovesti do sazrijevanja sve još nezrele supstance koje su prianjale uz tijelo, tek tada sam se Ja Osobno, Vječna Ljubav, mog-ao/-la nastaniti u Njemu, i tek tada je veliko djelo milosti moglo biti privedeno kraju, djelo koje je On želio izvršiti zbog grijeha cijelog čovječanstva....

Kad sam se Ja spustio na Zemlju rođenjem Isusa, Moj duh bio je u Njemu, jer je materijalno tijelo u sebi sadržavalo potpunu/savršenu dušu, koja je time bila iskreno sljubljena [[= u savezu]] sa Mnom, i Ja Osobno sam Se kroz Njega mogao izražavati.... I prilikom Njegovog rođenja su se događale stvari koje vi želite uvrstiti u područje legendi, ali koje su se uistinu dogodile, jer potpunom/savršenom duhu je sve moguće.... Ali malo je onih koji su doživjeli ta čuda 'na' djetetu Isusu, oni čija su srca bila puna ljubavi i koji su u djetetu Isusu prepoznali obećanog Mesiju i koji su Ga obožavali.... Isto kao što su i ljudi koji su dolazili u Njegovu blizinu, ljudi čija srca su bila nečista, u Isusu gledali/vidjeli samo jedno dijete ne različito od ostale dijece.... Međutim, najčešće su u Njegovu blizinu dolazili ljudi koje Mu je dovodio njihov duh, koji su osjećali čudo koje se dogodilo te noći, i koji su Ga obožavali, jer su u Njemu vidjeli/prepoznali obećanog Mesiju.

A to je bilo najveće čudo svih vremena, koje se nikad neće ponoviti, da Sâm Bog dolazi na Zemlju i da se nastanjuje u [[jednom]] djetetu. Jer, ljubav je došla na Zemlju, djete Isus je bilo puno ljubavi, jer velika ljubav prema nekada palome, nesretnome, ponukala Ga je na to da obuče tijelo i da napokon izbriše [[= otplati]] pra-grijeh, koji je baš od strane ljubavi jedino i mogao biti izbrisan, jer se sastojao baš u grijehu protiv ljubavi. I to djelo je izvršio čovjek Isus time što je iz Svoje ljubavi dao Svoj život, time što je prinio najveću žrtvu koju je ijedan čovjek na ovoj Zemlji ikada prinio i koju će ikada prinijeti.... da se On Sâm odrekao sveg svjetla i sve snage/moći, koja je bila Njegova svojina kroz ljubav koja je boravila/bila.... da je On usred mračnog svijeta kao samo čovjek patio i umro najmučnijom mukom na križu....

(25 Prosinac 1963) Isus.... biće iz sfere svjetla.... dobrovoljno se ponudio za tu misiju, da kao čovjek prođe ovom zemljom i da izvrši djelo okajanja, neshvatljive patnje i boli, kako bi pomogao paloj braći.

Ljubav je ispunila sva bića koja su proizišla iz, i ostala uz Mene, nakon što se Lucifer okrenuo od Mene sunovraćujući time sa sobom u ponor bezbroj duhovnih bića.... I Isusova ljubav je bila tako jaka, da Mi je željela 'izvršiti okajanje' zbog neizmjernog prekršaja protiv Mene, njihovog Boga i Tvorca, protiv Same Vječne Ljubavi. I tu Ljubav, koju Mi je Isus prinio, Ja sam primio kao Njegovu žrtvu, jer ju je prinijela ljubav i jer je jedino putem ljubavi pra-grijeh mogao biti otplaćen/obrisan.... I tako je biće svjetla koje je uzelo tijelo poput ostalih ljudi, hodalo zemljom, opterećeno teškim zemaljskim tijelom, koje je za to biće koje se nalazilo u svjetlu i slobodi, predstavljalo okove, koje je duša doživljavala kao izuzetno mučne/tegobne. Ali On je kao čovjek morao prevaliti zemaljski put, jer je Svojim bližnjima trebao poslužiti kao primjer, kako bi Ga slijedili. Morao se boriti sa istim slabostima i opiranjima koji prirodno opterećuju svakog čovjeka, jer se trebalo osloboditi svih slabosti i mana kroz vlastiti rad na duši.... Čovjek Isus nalazio se usred zemaljskog/materijalnog svijeta, na području koje je pripadalo Mome protivniku, i za dušu iz carstva svjetla bilo je duplo teže postići svoj cilj u ovom mračnom području, oduprijeti se svim sotonskim kušnjama koje su Ga trebale navesti na pad, i djelovati na sve neduhovno u tijelu i u okolini, jer i Njegovo tijelo je bilo žestoko pritiskano [[= u neprilici]] od ne[[sa]]zrelog duhovnog, kome se Isusova duša nije odupirala, jer je On u Svojoj mudrosti spoznao da je i to duhovno željelo biti oslobođeno, i Njegova ljubav je neprestano bila spremna pomoći svemu što je još bilo nesretno. Njegova duša je neizrecivo patila kroz svoju okolinu, ona je bila naviknuta na slobodu, svjetlo i ljubav i time i najviše blaženstvo/sreću, a ovdje se nalazila u tami, sputana tijelom, i u okolini lišenoj/bez ljubavi. I tako je i Njegov životni put još od djetinjstva bio stanje patnje, kroz koje je On otplatio/okajao vrlo mnogo krivice/duga Svojih bližnjih.... sve dok na koncu nije prinio veliku 'žrtvu-pokajnicu’, dajući Sâm Sebe za pra-krivicu svih ljudi sadašnjice, prošlosti i budućnosti....

Nikada vi ljudi nećete moći shvatiti/obuhvatiti ovo djelo milosti, jer niti jedan čovjek svjestan završetka ne bi bio u stanju na sebe uzeti takvu mjeru/količinu muke, jer Njegov kraj Mu je neprestano bio pred očima i spriječavao Mu je radost; On je osjećao kao čovjek i proživljavao je i sve strahove koje su Mu prouzrokovale misli o onome što predstoji. I On je izdržao do kraja, ljubav u Njemu, prema Meni i prema svemu neotkupljenom/nespašenom neprestano se povećavala i davala Mu snagu za sprovođenje Njegovog djela milosti.... Ja Sâm sam Ga na taj način mogao skroz prožeti/prosvjetliti, Ja Sâm sam u Mome pra-biću bio prisutan u Njemu, i Ja sam dakle bio Onaj Koji je otplatio sagrešenje ljudi, jer ljubav je bila ona koja je Isusu dala snagu da pati i da umre na križu, kako bi ljudi bili spašeni, kako bi bila izmirena velika pra-krivica, koja je jedino putem djela ljubavi mogla naći pravedno izmirenje, kakvo je na križu izvršio čovjek Isus.

AMEN

Translator
Translated by: Lorens Novosel

Natale 1963

Con gratitudine e gioia dovete pensare alla Mia Discesa sulla Terra, perché per voi questo era un Atto dell’incommensurabile Amore e Misericordia, per voi sorse una Luce, che vi doveva illuminare la via dall’oscura notte dello spirito, per voi uomini si compiva una spanna di tempo della più profonda assenza di speranza, per voi cominciava un nuovo periodo di sviluppo. Vi veniva preparata la via che conduceva nuovamente a Me e l’Uomo Gesù ha vissuto d’esempio questa via per voi, Suoi fratelli caduti, perché Mi voleva riportare i Miei figli che già da delle Eternità erano lontani da Me e languivano nella più profonda infelicità. Nell’involucro umano di Gesù entrava un’Anima di Luce, un Essere una volta irradiato da Me, Che Mi era dedito nell’Amore ed è rimasto con Me, quando l’esercito di spiriti creati ur (primordialmente) erano decaduti da Me. Quest’Anima Si celava nel Bambinello Gesù, e Miracoli su Miracoli testimoniavano già alla Sua Nascita dello Spirito divino Che dimorava in questo Bambinello. Ma l’Uomo Gesù doveva, come ogni altro uomo, iniziare la Sua Vita terrena, venne partorito da Maria, la Vergine, che era oltremodo pura e quindi poteva anche mettere al mondo il Bambinello divino senza aver mai peccato. Quest’Anima Gesù doveva entrare in un corpo puro, perché Io Stesso volevo prendere Dimora nel Suo Involucro umano esteriore e quindi anche il Suo corpo era puro e senza peccato e lo è rimasto, perché benché Egli venisse costantemente oppresso dagli esseri dell’oscurità che volevano farLo cadere, Egli ha comunque resistito loro ed ha redento tutta l’impurità che si aggrappava alla Sua Anima, attraverso il Suo ultragrande Amore, ha prestato resistenza a tutte le tentazioni ed ha spiritualizzato tutto lo spirituale immondo che opprimeva il Suo Corpo perché Egli viveva in questo mondo materiale, ha reso adeguato il Corpo ai Desideri della Sua Anima, perché Egli era colmo d’Amore e l’Amore ha vinto tutto, anche il nemico più grande. L’Uomo Gesù doveva dapprima portare alla maturazione tutte le sostanze immature che erano ancora attaccate al Corpo, soltanto allora Io Stesso come l’Eterno Amore, potevo prendere dimora in Lui, e soltanto allora poteva essere compiuta la grande Opera di Redenzione, che Egli voleva compiere per la colpa di peccato dell’intera umanità. Quando discesi sulla Terra, nacqui come il Bambinello Gesù, il Mio Spirito era in Lui, perché il corpo terreno celava in sé un’Anima perfetta, quindi era intimamente unita con Me ed Io Stesso potevo manifestarMi attraverso Lui. E così avvennero delle cose alla Sua Nascita, che voi vorreste trasferire nel reame della leggenda, che però sono avvenute in Verità, perché ad uno Spirito perfetto tutto è possibile. Ma soltanto pochi sperimentavano questi Miracoli nel Bambino Gesù, i cui cuori erano colmi d’amore e che riconoscevano nel Bambinello Gesù il Messia promesso e Lo adoravano. Appena Gli venivano vicino degli uomini i cui cuori non erano puri, costoro vedevano soltanto un Bambino, come era fatto ogni altro bambino. Ma Gli venivano vicino quasi soltanto degli uomini che erano spinti a Lui dal loro spirito, che sentivano il Miracolo che si svolgeva in questa notte, e che ora Gli tributavano l’adorazione, perché vedevano in Lui il Messia promesso. Ma era il più grande Miracolo di tutti i tempi che non si ripeterà mai più, che Dio Stesso veniva sulla Terra ed ha preso dimora in un Bambinello, perché l’Amore veniva sulla Terra, il Bambino Gesù Era colmo d’Amore, perché il grande Amore per lo spirituale una volta caduto, per gli infelici, Lo ha indotto a rivestirSi della carne e per estinguere ora la colpa ur, che poteva venir estinta appunto soltanto dall’Amore, perché consisteva nel fatto che era stato peccato contro l’Amore. E l’Uomo Gesù Stesso ha compiuto quest’Opera, che Egli Stesso ha dato la Sua Vita per Amore, che Egli ha compiuto il Sacrificio più grande, che mai un Uomo su questa Terra abbia compiuto e compirà, che Egli Stesso ha rinunciato a tutta la Luce e ad ogni Potere, Che erano Suoi Propri attraverso l’Amore dimorante in Lui, che in mezzo al mondo oscuro Egli ha sofferto solo come Uomo ed ha subito la morte più atroce sulla Croce. Gesù, un Essere dal Regno di Luce, Si è offerto liberamente per questa Missione, di camminare sulla Terra come Uomo e di compiere un’Opera d’Espiazione d’inafferrabili sofferenze e dolori, per aiutare i fratelli caduti. Tutti gli esseri che erano proceduti da Me e che sono rimasti con Me erano colmi d’amore, quando Lucifero si è allontanato da Me ed ha tirato giù nell’abisso innumerevoli esseri spirituali. L’more di Gesù era così grande, che voleva prestare a Me l’Espiazione per l’incommensurabile peccato contro di Me, loro Dio e Creatore, contro l’Eterno Amore Stesso. Ed Io ho accettato quest’Amore, che Gesù Mi ha portato, e così anche il Suo Sacrificio, perché lo ha portato l’Amore e soltanto attraverso l’Amore il peccato ur poteva essere estinto. E così l’Essere di Luce ha assunto la Carne e camminava sulla Terra come tutti gli altri uomini, aggravato con un pesante corpo terreno, che era una catena per l’Essere stando nella Libertà e nella Luce, che l’Anima percepiva oltremodo il tormento. Ma doveva percorrere la via terrena come Uomo, perché voleva servire d’Esempio per i prossimi, affinché Lo seguissero. Egli doveva combattere con le stesse debolezze e resistenze, che aggravano per natura ogni uomo, perché si trattava di privarsi di tutte le debolezze ed errori attraverso il proprio lavoro sull’anima. L’Uomo Gesù stava in mezzo al mondo terreno, nella regione che apparteneva al Mio avversario, e per l’Anima proveniente dal Regno di Luce era doppiamente difficile di affermarSi in questa regione oscura, di resistere a tutte le tentazioni sataniche per farLo cadere, e di agire con Amore su tutto lo spirituale immondo nella carne e nell’ambiente, perché anche il Suo Corpo veniva duramente oppresso dallo spirituale immaturo, che l’Anima di Gesù non ostacolava, perché nella Sua Sapienza ha riconosciuto che anche questo spirituale voleva essere redento ed il Suo Amore era sempre disposto a portare l’Aiuto a tutto ciò che era ancora infelice. La Sua Anima soffriva indicibilmente attraverso l’ambiente, Lei era abituata alla Libertà, alla Luce ed all’Amore e quindi alla più sublime Beatitudine ed ora si trovava nell’oscurità, legata da un Corpo e nell’ambiente più disamorevole. Così anche il Suo percorso terreno sin dall’Infanzia era uno stato di sofferenza, attraverso il quale espiava moltissima colpa dei Suoi prossimi, finché Egli compiva il grande Sacrificio d’Espiazione, che Egli Stesso Si è dato per la colpa ur di tutti gli uomini del presente, del passato e del futuro. Voi uomini non potrete mai afferrare quest’Opera della Misericordia, perché nessun uomo sarebbe in grado di prendere su di sé una tale misura di sofferenze consapevole dell’origine, perché Gli stava costantemente davanti agli Occhi la Sua Fine e non lasciava sorgere in Lui nessuna allegrezza; Egli percepiva come Uomo e viveva anche fino in fondo tutti gli stati di paura, che scaturiva da ogni pensiero di ciò che era davanti a Lui. Egli resistette fino alla fine, l’Amore in Lui per Me e per tutto lo spirituale non redento aumentava costantemente e Gli dava anche la Forza per l’esecuzione della Sua Opera di Redenzione. Io Stesso potevo totalmente irradiarLo, Io Stesso Ero in Lui nel Mio Essere Ur, e così Ero Io Che estinguevo la colpa di peccato per gli uomini, perché era l’Amore, che dava all’Uomo Gesù la Forza di soffrire e morire sulla Croce, per redimere l’umanità, per espiare la grande colpa ur, che trovava la giusta Espiazione attraverso un’Opera d’Amore, come l’ha compiuta l’Uomo Gesù sulla Croce.

Amen

Translator
Translated by: Ingrid Wunderlich