Možete biti sigurni kako ćete živjeti čak ako vaše tijelo i podlegne kao žrtva smrti.... Ali stanje vašeg života nakon fizičke smrti ovisi o vama samima, da li će vaš život biti sretan i može se doista nazvati životom, ili ćete sebe pronaći u tami i nemoći koji su usporedivi sa smrću, iako ćete ostati svjesni vašeg postojanja i prema tome ćete morati trpjeti agonije. No slučaj nikad neće biti takav da ćete u potpunosti prestati postojati, da više nećete biti samo-svjesni i da će vaše postojanje biti izbrisano. I baš zbog toga što nastavljate živjeti vi se trebate pobrinuti da za sebe stvorite sretnu situaciju dok i dalje živite na Zemlji. Vaša buduća sudbina u kraljevstvu onostranog je stvar vaše vlastite volje, budući ju vi sami stvarate vašim načinom života na Zemlji. Ako je to život nesebične ljubavi za druge ljude možete također biti sigurni da će vas očekivati blažena sudbina.... Ali ako jedino živite da bi udovoljili sebi, ako vam nedostaje ta ljubav spram vašeg bližnjeg i prema tome spram Boga, možete zbilja očekivati bolnu sudbinu. Onda ćete biti jadni i bijedni pošto će vam nedostajati sve.... svjetlo, snaga i sloboda, i doživjet ćete neopisivu patnju.
Činjenica da vi ljudi na Zemlji imate toliko malo vjere u život nakon smrti također uvjetuje vaše ponašanje, jer vi ste neodgovorni spram vaše duše pošto ne vjerujete kako će ona nastaviti živjeti nakon što vaše tijelo umre. I ne vjerujete kako je duša, naposlijetku, vaše stvarno Ja. Ona će osjećati potpuno isto kao i za vrijeme zemaljskog života, žudjet će za srećom i svjetlom i gorko žaliti jednom kad je stekla tek bljesak svjetla pomoću kojeg prepoznaje svoj stvarni zadatak na Zemlji i gledajući unatrag sebe stravično krivi zbog toga što ga nije ispunila.... Dok će duše koje mogu ući u svjetlosne sfere pjevati hvalospjeve i zahvaljivati te će biti u stanju zaokupiti sebe u punoj snazi i slobodi za njihovu vlastitu sreću.
Duša neće nikad biti uništena/nestati, ali kako će doživjeti svoje nastavljeno postojanje je odlučeno od strane samih ljudi dok su i dalje na Zemlji. Jer ovo vrijeme vam je bilo podareno kako bi poboljšali stanje vaše duše koje je, na početku vašeg utjelovljenja, i dalje prilično nesavršeno. Otud, rad ljudske duše se treba sastojati o priskrbljivanju za sebe istinskog, besmrtnog ‘života’, tako da jednog dana može u slobodi i svjetlu ući u kraljevstvo gdje može biti aktivna u skladu sa svojim stanjem zrelosti, što je u stvari moguće na različitim stupnjevima ali koji se može nazvati ‘životom’ jedino kada joj je dozvoljeno ući u kraljevstvo svjetla. Ali također je moguće da će duša na kraju svojeg zemaljskog života i dalje biti nesavršena kakva je bila i na početku. Doista, ona čak može postati mračnija, i onda će njezino stanje biti usporedivo sa stanjem smrti, budući je zloupotrebila njezin zemaljski život, ona neće iskoristiti milost utjelovljenja, a ipak, neće umrijeti.... To je vrlo tužna, žalosna situacija a ipak, to je njezina vlastita greška, pošto jedino volja ljudskog bića odlučuje sudbinu duše, a ta je volja slobodna. Kada bi ljudi samo vjerovali da će nastaviti živjeti nakon smrti njihovog tijela.... oni bi živjeli odgovornije na Zemlji te bi se nastojali uzdignuti iz najdubljeg ponora.... Ali ni jedan čovjek ne može biti prisiljen na vjeru, pa ipak svatko će biti potpomognut kako bi postao vjernik.
AMEN
TranslatorMa di una cosa potete essere certi, che voi vivete, anche quando il vostro corpo cade morto. Però dipende da voi stessi, in quale stato vivete dopo la morte del vostro corpo, se la vostra vita è beata, perciò può essere veramente chiamata Vita, oppure se vi trovate nell’assenza di Luce nell’impotenza, che è uguale alla morte, ma conservate comunque la consapevolezza della vostra esistenza e perciò dovete subire dei tormenti. Ma non succederà mai che voi svaniate totalmente, che non sappiate più nulla di voi stessi e che la vostra esistenza venga cancellata. E proprio perché rimanete esistenti, dovrebbe essere la vostra preoccupazione quella di crearvi uno stato felice, finché soggiornate come uomo su questa Terra. Perché la vostra futura sorte nel Regno dell’aldilà è la faccenda della vostra propria volontà, e voi stessi vi formate secondo il vostro cammino di vita che conducete sulla Terra. Se è un cammino nell’amore disinteressato per il prossimo, allora potete anche essere certi, che vi attende una sorte felice e beata. Ma se vivete soltanto per il vostro proprio io, se vi manca quell’amore per il prossimo e quindi anche per Dio, allora potete aspettarvi anche con sicurezza uno stato tormentoso, perché allora siete poveri e da chiamare infelici, perché vi manca tutto, la Luce, la Forza e la Libertà, ma voi tutti lo percepite come un tormento innominabile.
Che voi uomini sulla Terra crediate così poco ad una continuazione della vita, è anche determinante per la conduzione della vostra vita, perché siete irresponsabili verso la vostra anima, perché non credete che essa rimanga esistente, anche se il vostro corpo passa. E non credete, che l’anima è il vostro vero Io, che sente proprio come nella vita terrena, che ha nostalgia di felicità e chiarezza e che si pente amaramente, se soltanto ha conquistato una volta un barlume di Luce di conoscenza, in cui riconosce il suo vero compito terreno e in retrospezione si fa i più amari rimproveri, di non averlo compiuto, mentre le anime cantano lode di ringraziamento, che possono entrare in sfere luminose, e che possono essere attive piene di forza e libertà per la loro felicità.
Non esiste uno svanire, ma in quale predisposizione d’animo si trova un anima nella sua esistenza, lo decide l’uomo stesso ancora sulla Terra, perché vi è stato dato questo tempo, affinché miglioriate lo stato dell’anima, che all’inizio dell’incorporazione è ancora molto imperfetto, e quindi deve essere il lavoro dell’uomo sull’anima, quello di dare a sé stesso una giusta “vita” imperitura, affinché possa una volta entrare in libertà e Luce in quel Regno, dove ora possa agire secondo lo stato di maturità, che è ben possibile in differenti gradi, ma può sempre essere chiamata vita, quando l’anima può entrare una volta nel Regno di Luce. Ma l’anima può essere formata ugualmente difettosa alla fine della vita terrena, anzi può essersi ancora oscurata di più, ed allora il suo stato è uguale allo stato di morte, allora ha abusato della vita terrena, non ha sfruttato i Doni dell’incorporazione, e ciononostante non passerà. Questo è uno stato molto triste, degno di compassione e comunque è la propria colpa, perché soltanto la volontà dell’uomo decide la sorte dell’anima, e questa volontà è libera. Se soltanto gli uomini volessero credere, che esiste una continuazione dopo la morte del corpo, allora vivrebbero più responsabili sulla Terra e si sforzerebbero, di risalire dall’abisso. Ma nessun uomo può essere costretto alla fede però ognuno verrà aiutato per giungere ad essa.
Amen
Translator