Compare proclamation with translation

Other translations:

AGONIJA BIĆA BEZ SAMO-SVJESNOSTI.... - RIMLJANIMA 9:19-22....

Vi ste bili stvoreni za vječnost.... Time vi nikada zanavijeke ne možete prestati postojati premda ste imali početak. Ali vi ste bili sposobni promijeniti vašu prirodu i to i jeste i kao rezultat ste privremeno sebe lišili samo-svjesnosti. Vi ste zasigurno nastavili postojati ali više niste bili svjesni vašeg postojanja. Unatoč tome, to nije bilo stanje sreće, to nije bilo blaženo prelaženje u prazninu nego stanje mučenja budući je ono predstavljalo ograničenje za duhovno biće koje je jednom bilo stvoreno kao slobodno biće, koje je također doživljavalo ovo ograničenje kao agoniju. Ali budući ćete vi nastaviti postojati zauvijek vi bi također trebali biti sposobni uživati vaše postojanje, vi bi trebali živjeti u blaženom stanju, to jest, vi bi trebali biti aktivni za vaše vlastito zadovoljstvo u snazi i svjetlu. To je vaš cilj, cilj svakog bića koje je jednom bilo stvoreno od strane Mene je da živi i bude aktivno u Mojoj volji, da bude blaženo sretno u punom svjetlu i snazi poput Mene i sposobno stvarati i oblikovati za njegovo vlastito zadovoljstvo. Ipak bezbrojna bića koja Sam isijao u svjetlu i slobodi su izgubila njihovu samo-svjesnost zbog njihove vlastite pogreške. Oni su se sami odrekli njihove slobode, svjetla i snage i odabrali za sebe užasnu sudbinu.... Ali oni su bili nesposobni uništiti sebe same i isto tako to neće nikada biti sposobni učiniti. Kada bi ovo dobrovoljno odabrano stanje bez samo-svjesnosti bilo lišeno sve agonije, ni jedno biće ne bi nikada stremilo za životom u blaženstvu, jer onda bi ono, do izvjesnog opsega, bilo nestalo i jedino bilo prepoznato kao biće od strane Mene Samoga. Međutim, agonije prognanog bića su nezamislive, i vi ljudi ne bi trebali ostati ravnodušni pred prijetnjom obnovljenog prognanstva, jer čak ako vam nedostaje samo-svjesnosti vi ćete unatoč tome biti izloženi agonijama koje ćete biti sposobni pojmiti jednog dana u retrospektivi kada ste ušli u život. Jer to je duhovna suština koja pati, ne ljudsko biće za kojeg vi smatrate kako je umrlo. I duhovna suština se sasvim izvjesno mogla ukrutiti u sebi ali ona nije izbrisana, ona nije neosjetljiva i pati iznimnu bol čak u njezinoj najsitnijoj supstanci, prema tome cijelo Stvaranje.... duhovna supstanca zavezana u materiji.... kao opreka kraljevstvu svjetla sa njegovim stanovnicima.... je ‘neiskupljena’ ili ‘nesretna’, tj. zavezana u boli, i u njezinoj boli ona čezne za iskupljenjem....

Bol doživljen od strane duhovne supstance je neshvatljiv vama ljudima jer ono što vam je bilo dano vašoj duši kao pokrov.... vaše zemaljsko tijelo.... je jedino sposobno osjetiti i otrpjeti bol do izvjesnog stupnja koji, međutim, nije moguće porediti sa agonijama koje duša mora otrpjeti u njezinom neiskupljenom stanju i koje su također osjećane od i dalje zavezanih duhovnih supstanci izvanjske čahure. Ali pošto je jedino duša samo-svjesno biće ona prema tome može jedino u stanju ljudskog bića svjesno stremiti spram promjene njezine prirode, pretvorbe u njezinu temeljnu prirodu. Shvaćanje da ona nikada ne može izumrijeti, da će postojati zauvijek, će ju onda također motivirati da ozbiljno stremi spram sretnog vječnog života, da stremi spram ‘života u blaženstvu’ i da stekne opet snagu i svjetlo kako bi bila aktivna u skladu sa zakonom Božanskog reda. Ali sve dok mu nedostaje shvaćanja život ljudskog bića na Zemlji će biti od nikakve koristi i duša će ostati zavezana i također će napustiti njezino tijelo u zavezanom stanju.... I onda se stanje agonije nanovo pojavljuje kojeg ona nije toliko puno osjećala na Zemlji. Ona je mrtva premda postoji.... Ona nije stekla blaženo stanje na Zemlji, stanje prognanstva joj također iznova prijeti ako ona ne uspije u zadobijanju shvaćanja u kraljevstvu onostranog da nije i ne može prestati postojati premda ona više ne živi na Zemlji.... Jedino ovo shvaćanje ju može nagnati u kraljevstvu onostranog da napokon stremi spram ‘života’, i onda će ona također primiti pomoć za to napraviti. Ali užasno je za već samo-svjesnu dušu ako ona mora iznova doživjeti sudbinu novog prognanstva.... ako joj je njezina samo-svjesnost oduzeta i ona se mora zaputiti stazom kroz stvaranja razložena na bezbrojne sićušne čestice i iznova otrpjeti agonije, koje svaka izvanjska čahura predstavlja za duhovno biće. Jer jedino posredstvom boli može duhovno biće postati tako pročišćeno da će ono sazrijeti iznova u samo-svjesno biće koje će jednog dana živjeti i onda više nikada zanavijeke neće opet izgubiti svoj život.

AMEN

Translator
Translated by: Lorens Novosel

Qualen des Wesens ohne Ichbewußtsein.... Römer 8, 19-22....

Für die Ewigkeit seid ihr erschaffen worden.... Ihr könnt also ewiglich nicht mehr vergehen, wenngleich ihr einen Anfang hattet. Aber ihr konntet euch verändern in eurem Wesen, und ihr hattet dies auch getan und euch dadurch zeitweilig des Ichbewußtseins beraubt. Ihr bestandet wohl weiter, es war euch aber euer Sein nicht mehr bewußt. Dennoch war dieser Zustand keine Seligkeit, es war kein seliges Vergehen in ein Nichts, sondern es war ein Qualzustand, weil es Gebundenheit bedeutete für das einst frei geschaffene Geistige, das diese Gebundenheit auch als Qual empfand. Da ihr nun aber ewiglich bestehenbleibt, sollt ihr euch auch eures Seins erfreuen können, ihr sollt in einem seligen Zustand leben, d.h. wirken können euch zur Freude in Kraft und Licht. Das ist euer Ziel, das Ziel alles von Mir einst Geschaffenen, daß es lebet und tätig ist in Meinem Willen, daß es voller Licht und Kraft selig ist gleich Mir und sich schaffend und gestaltend betätigen kann zur eigenen Beglückung. Doch unzählige von Mir in Licht und Freiheit ausgestrahlte Wesen haben das Ichbewußtsein verloren aus eigener Schuld. Sie gaben die Freiheit, das Licht und die Kraft hin und wählten sich selbst ein entsetzliches Los.... Aber sie konnten sich nicht selbst vernichten und werden es auch ewig nicht können. Wäre nun dieser freiwillig gewählte Zustand ohne Ichbewußtsein frei von aller Qual, dann würde kein Wesen jemals ein Leben in Seligkeit anstreben, denn es würde dann auch gleichsam vergangen sein, nur von Mir Selbst noch als Wesen erkannt.... Die Qualen eines gebannten Wesens aber sind unvorstellbar, und es soll euch Menschen die Androhung einer Neubannung nicht unberührt lassen, denn ob euch auch das Ichbewußtsein fehlt, so werdet ihr doch Qualen ausgesetzt sein, die ihr einmal rückschauend werdet erfassen können, wenn ihr zum Leben werdet eingegangen sein. Denn es leidet das Geistige, nicht der Mensch, den ihr vergangen wähnet. Und das Geistige kann wohl in sich erstarrt sein, aber es ist nicht ausgelöscht, es ist nicht empfindungslos, und es leidet die größten Qualen, auch in seiner winzigsten Substanz, weshalb auch die gesamte Schöpfung.... das in der Materie gebundene Geistige.... gegensätzlich zum Lichtreich und dessen Bewohnern.... als "unerlöst" auch "unselig", d.h. schmerz- gebunden, ist und in seiner Pein nach Erlösung schmachtet. Die Pein, die das Geistige empfindet, ist für euch Menschen unverständlich, weil das, was eurer Seele als Hülle gegeben wurde.... euer irdischer Leib.... nur Schmerzen bis zu einem gewissen Grade empfinden und aushalten kann, die aber kein Vergleich sind zu den Qualen, welche die Seele erdulden muß in unerlöstem Zustand und welche auch das noch gebundene Geistige empfindet in seiner Außenform. Doch weil erst die Seele ein ichbewußtes Wesen ist, kann sie auch erst in dem Stadium als Mensch eine Änderung ihres Wesens, eine Umwandlung zu ihrem Urwesen, bewußt anstreben. Die Erkenntnis, daß sie niemals vergehen kann, daß sie ewiglich bestehenbleibt, wird sie dann auch zu ernstem Streben veranlassen, sich die Ewigkeit glücklich zu gestalten, ein "Leben in Seligkeit" anzustreben und Kraft und Licht sich wieder zu erwerben, um tätig sein zu können nach dem Gesetz göttlicher Ordnung. Aber solange ihr diese Erkenntnis fehlt, lebt der Mensch nutzlos auf Erden, und die Seele bleibt gebunden und verläßt auch ihren Körper noch gebunden.... Und es tritt nun wieder der qualvolle Zustand hervor, den sie auf Erden nicht so empfunden hat. Sie ist tot, wenngleich sie besteht.... Das beglückende Leben hat sie sich nicht erworben auf Erden, der Zustand der Bannung droht ihr auch nun wieder, wenn es ihr nicht gelingt, im jenseitigen Reich zu der Erkenntnis zu gelangen, daß sie nicht vergangen ist und nicht vergehen kann, wenngleich sie nicht mehr auf Erden lebt.... Nur diese Erkenntnis kann sie im jenseitigen Reich dazu veranlassen, nun doch noch das "Leben" anzustreben, und es wird ihr auch dabei geholfen werden. Aber entsetzlich ist es für eine schon ichbewußte Seele, wenn sie wieder das Schicksal der Neubannung erfährt.... wenn ihr das Ichbewußtsein genommen wird und sie in unzähligen Partikelchen den Gang durch die Schöpfung gehen muß und die endlosen Qualen wieder erdulden muß, die eine jegliche Außenform für das Geistige bedeutet. Denn nur durch Qualen kann das Geistige so weit geläutert werden, daß es wieder zu einem ichbewußten Wesen heranreift, das einmal leben soll und sein Leben nun ewiglich nicht mehr verlieren wird....

Amen

Translator
This is an original publication by Bertha Dudde