Beskrajno dugo vrijeme je bilo potrebno palom duhovnom za njegov razvoj prema gore, i beskrajno dugo vrijeme je bilo potrebno Mojim pojedinačnim kreacijama, koje su se istovremeno sa u njima fiksiranim duhovnim elementima morale razviti, kako bi u sebe primile sve zrelije duhovno. Uvijek su iznova bile stvarane nove forme i uvijek nanovo je tim formama bilo dano određenje.
Dakle, zemaljsko stvaranje nije nastalo u trenu, već su prošli beskrajno dugi vremenski periodi, dok duhovno u svim stupnjevima zrelosti nije pronašlo sebi odgovarajuću formu, jer je sve više rastuća zrelost zahtjevala uvijek nove kreacije koje bi ga mogle prihvatiti. Ali sve dok je duhovno bilo pod zakonom prisile, Moja stvaralačka djelatnost se sastojala u stvaranju Zemlje kao stanice za sazrijevanje jako nisko palog duhovnog, koje je time trebalo dostići zrelost, i koja bi vezanom duhovnom vratila slobodnu volju, koju je nekoć zloupotrijebilo.
Tako da je onda morala biti stvorena i jedna vanjska forma za to sazrelo duhovno, kako bi u toj formi ponovo moglo isprobati svoju slobodnu volju. To djelo stvaranja je bio čovjek, koji se od svih ranije stvorenih kreacija razlikovao utoliko što je pored slobodne volje bio obdaren razumom i racionalnošću.... sposobnošću razmišljanja, svjesnošću o svome Ja i sposobnošću jezične razmjene sa svojim bližnjima, jer je suživot pružao nužne preduslove za ispit volje.
Vanjska forma čovjeka je bila prisutna već u zadnjim stupnjevima prisilnog stanja i bila je određena za prijem bezbrojnih sazrelih duševnih supstanci, međutim ta bića su još djelovala u stanju prisile, kao što je to zahtijevao prirodni zakon i time nisu bila odgovorna za svoje postupke.... ona su u manjoj mjeri bila sposobna razmišljati, međutim kao djela stvaranaja su služila poput posuda za skupljanje onog kroz beskrajno dugo razvojno vrijeme sazrelog duhovnog, koje je za to duhovno bilo oblikovano od strane Moje mudrosti i ljubavi.
Ali ljudima mogu biti nazvana samo ona živa bića koja su bila u posjedu slobodne volje, razuma i Ja-svjesnosti.... i tek tada je započeo plan produhovljavanja tih bića.... koji je zahtjevao da ta bića.... ljudi.... budu naučavani od Mene.... koji svoju sposobnost razmišljanja, svoj razum i slobodnu volju trebaju koristiti s obzirom na Moje podučavanje i koja uz pomoć svoje slobodne volje mogu živjeti i stvarati na zemlji.... koja se mogu oblikovati u Bogove, ali koja mogu postupati i skroz nasuprotno Mojim poukama i Mojoj volji vraćajući se u dubinu iz koje su se bili izdigli.
Stvorio sam čovjeka.... duhovnom koje se nalazilo na određenom stupnju zrelosti sam dao sam vanjski kalup, koji je opet odgovarao Mojoj mudrosti i Mojoj ljubavi kao i zadatku koji je čovjek sada imao za ispuniti. Kalup je tek onda postao živim bićem kada se u njemu nastanilo duhovno.... kompozicija bezbrojnih duševnih čestica, koja je sada kao 'duša' oživljavala kalup. Jer duhovno je neprestano djelujuća sila i bila je prilikom ranijih stadija, tokom beskrajno dugog razvojnog procesa fiksirana i nesposobna za neometanu aktivnost; ali u zadnjoj vanjskoj formi, u čovjeku, ponovo može biti aktivna. Može razviti svoju vlastitu snagu i može je uz pomoć sjedinjenja sa Mnom beskrajno umnožavati.
Prvim ljudima je Moja sila bila dana neograničeno; bili su opremljeni na neobičan način, jer im je njihov probni život na Zemlji trebao služiti tome da kao potpuno produhovljeni napuste svoj zemaljski omotač i vrate se kao prâva djeca u očinsku kuću. Međutim, morao im je biti postavljen ispit volje, koji sam zahtjevao od svakog stvorenog bića; prolazak prvih ljudi na ovom ispitu svim sljedećim ljudima bi omogućio lakše postizavanje cilja.... (1.11.1953.)
U prvim ljudima sam Si stvorio bića koja su i pored svoje nedostatnosti.... znači nesavršenosti, kao posljedice otpadništva od Mene.... mogla doći do spoznaje Mene, koja su se sâma kao stvorenja spoznavala.... koja su dakle svojom mogućnošću razmišljanja i svojom slobodnom voljom mogla prepoznati i vršiti Moju volju. Stvorio sam Si stvorenja/bića kojima sam i pored rastojanja od Mene mogao biti razumljiv, koja su mogla pojmiti Moju Riječ i na koja je ona mogla djelovati, što je prije, u stanju fiksirane volje bilo nemoguće.
Dakle čovjek je bio prvo zemaljsko djelo stvaranja koje je u sebi nosilo palog pra-duha i koje je tome pra-duhu trebalo pomoći i da se vrati u svoje izvorno stanje, kako bi opet kao slobodno duhovno u vječnom jedinstvu sa Mnom moglo stvarati i djelovati. To je bio zadatak prvog stvorenog čovjeka, i to će do kraja i ostati zadaća svih ljudi, do potpunog produhovljenja svega pâloga.
Bio je to ne pre-teški ispit volje, koji je prvi čovjek imao za proći. Ali pri ovom ispitu je i Mome protivniku morala biti pružena prilika da na njega utječe.... i tom utjecaju je čovjek podlegao.... po drugi put se odmetnuo od Mene, i to je bio prvi grijeh na ovoj zemlji.... grijeh s kojim je čovječanstvo upoznato, iako o nekadašnjem otpadanju duhovnog od Mene ništa ne zna.... a tek to razjašnjava sve.... jer prvi čovjek ne bi mogao pasti, da je bio prvo stvorenje iz Mene koje bi moralo biti u punom posjedu snage i svjetla, pošto iz Mene može proizaći samo savršeno. Jer tada na njega ne bi mogla utjecati nasuprotna sila.
Razlog njegovog pada je u prijašnjem otpadanju duhova i time u nepotpunoj zrelosti čovječje duše, koja se mogla, ali ne i morala pokazati. Čovjek je doduše imao razum i slobodnu volju i zbog toga je morao i snositi odgovornost za svoju dušu.... i tako je čovjek morao ispaštati za svoju krivicu.
Moj protivnik je zadržao vlast nad -u kao čovjeku utjelovljenim- duhovnim, a to za svakog čovjeka znači mukotrpan, uz borbu i muku vezan životni put sa ciljem svoga oslobađanja iz njegove vlasti.... cilj koji čovjek i može dostići, jer je Isus Krist ljudskom rodu oslabljenom Adamovim padom pritekao u pomoć, čime je oslobađanje omogućeno svakome tko Ga spozna kao Božjeg Sina i Spasitelja svijeta i tko Ga voljno slijedi.
Prvi čovjek je mogao izgraditi most kojim bi svi njegovi potomci mogli dospjeti k Meni.... ali kako je pao, čovječanstvo je moralo ostati još dugo u Satanovom ropstvu, sve dok nije došao Izbavitelj, dok Isus Krist nije sišao na zemlju, kako bi izgradio most prema duhovnom carstvu Svojom patnjom i umiranjem.... Svojom smrću na križu.... (2.11.1953.)
Odluka volje koja je bila zahtjevana od Moga prvostvorenoga bića.... Lucifera.... nikako se ne može smatrati zapovjeđu, više je stvorenju bilo potpuno slobodno ostavljeno da svoju volju okrene na jednu stranu, i smjer njegove volje je bio utemeljen jedino u njegovoj potrebi za vlašću i samovladom. Ono je bilo svjesno da je proizašlo iz Mene, ali je i vjerovalo kako bi moglo sâmo vladati, jer Me nije vidjelo. Spoznavalo Me je kao svoj izvor, ali Me nije htjelo priznati.... a tu volju nisam Ja usadio u biće, nego je ono samo svoju od Mene mu poklonjenu volju tako izokrenilo.
To je bila razlika između prvog Luciferovog pada i prvog grijeha prvog čovjeka.... koji je u sebi još nosio izvrnutu volju, i zbog toga sam mu Ja i dao zapovijed, koju nije trebao prekršiti.... zapovijed, koju je lako mogao (p)održati, samo da na njega nije djelovao suprotni duh, koji je na njega imao snažan utjecaj, jer je ovaj u stvari još bio njegov udio.... jer još uvijek nije bio povratio savršenstvo, koje bi onemogućilo pad.
Savršen čovjek ne bi mogao pasti, što će reći, ne bi bio sposoban pogaziti tu zapovijed, jer bi savršeno duhovno u čovjeku njega spriječilo od bilo kakvog Bogu-suprotnog djelovanja.... ali stvaranje čovjeka je bila tek posljedica pada Lucifera i njegove pratnje, jer inače Ja uistinu ne bi imao potrebu, onome od Mene u život pozvanom duhovnom davati izvanjsku formu kao omotač. Ali ljudska forma je već sadržavala palo duhovno, i time je čovjek Adam već bio opterećen prijašnjim grijehom, koji je mogao odbiti, samo da je ispoštovao Moju zapovjed.
Bilo bi mu moguće iskorijeniti nasljednu krivicu.... ali njegov pad je opet usporio povratak palog duhovnog nazad k Meni i to za beskrajno vrijeme, što je međutim omogućeno putem djela spasenja čovjeka Isusa, Koji je bez ijedne zapovijedi od Moje strane učinio ono što je čovjek Adam trebao učiniti.... potpuno 'ući u Moju volju' i putem života ljubavi ponovo se na zemlji spojiti sa Mnom kako bi dospio u potpuni posjed moći i svjetla.
AMEN
TranslatorLo spirituale caduto ha impiegato un tempo infinitamente lungo per il suo sviluppo verso l’alto, un tempo infinitamente lungo hanno impiegato anche le Mie singole Creazioni che, contemporaneamente allo spirituale legato in loro, dovevano ospitare anche dello spirituale sempre più maturo. Sempre nuove forme vennero create, sempre di nuovo veniva assegnata una nuova destinazione a queste forme. Quindi la Creazione terrena non si è creata in un attimo, ma sono passati spazi di tempo infinitamente lunghi, finché lo spirituale in tutte le gradazioni di maturità non ha trovato la necessaria forma esteriore, perché la maturità sempre crescente richiedeva ripetutamente nuove Creazioni. Mentre lo spirituale camminava nella “legge dell’obbligo”, la Mia Attività creativa significava che la creazione della Terra come stazione di maturazione per lo spirituale caduto più in basso, doveva raggiungere una maturazione che restituiva allo spirituale legato la libera volontà di cui una volta aveva abusato.
Ma ora doveva essere creata anche una forma esteriore per questo spirituale maturato, affinché potesse di nuovo esercitare la libera volontà in questa forma. Questa Opera di Creazione era l’uomo, che si differenziava da tutte le creazioni precedentemente venute all’esistenza in quanto, oltre alla libera volontà, era dotato anche di intelletto e raziocinio, di una capacità di pensare, con l’auto consapevolezza e con la facoltà di poter avere degli scambi con il suo prossimo tramite il linguaggio, perché forniva la necessaria premessa tramite la convivenza per l’esercizio della volontà. La forma esteriore dell’uomo esisteva già negli ultimi stadi dello stato d’obbligo ed era destinato all’accoglimento di innumerevoli sostanze maturate dell’anima, ma questi esseri agivano ancora come esseri viventi nello stato dell’obbligo, come lo richiedeva la legge della natura e perciò non erano nemmeno responsabili per il loro agire. Erano capaci di pensare soltanto in minima misura, un bacino di raccolta per lo spirituale maturato in un tempo di sviluppo infinitamente lungo, erano pure delle Opere di Creazione che la Mia Sapienza ed Amore avevano formato per questo spirituale. Ma come uomini si potevano considerare solo quegli esseri viventi che erano in possesso della libera volontà, dell’intelletto e dell’auto consapevolezza.
E soltanto ora iniziò il Piano della spiritualizzazione di queste creature che richiedeva che questi esseri, gli uomini, venissero da Me ammaestrati e che dovessero esercitare la loro capacità di pensare, il loro intelletto e la loro libera volontà, secondo i Miei Insegnamenti, in modo che grazie alla loro libera volontà, potevano ora creare e vivere sulla Terra, potevano divenire degli déi, ma anche agire in modo completamente contrario ai Miei Insegnamenti e alla Mia Volontà ed in questo caso sprofondare di nuovo nell’abisso da cui erano saliti. Io creai l’uomo, diedi allo spirituale che si trovava in un certo grado di maturazione, una forma esteriore che di nuovo corrispondeva al Mio Amore e Saggezza ed anche al compito che l’uomo ora aveva da adempiere.
La forma esteriore divenne un essere vivente soltanto, quando lo spirituale vi prese dimora, l’assemblaggio delle innumerevoli particelle che ora davano la vita alla forma come “anima”. Lo spirituale è la Forza che agisce continuamente, che era bensì legato durante il percorso di sviluppo infinitamente lungo e per questo incapace di una libera attività, ma nell’ultima forma esteriore, nell’uomo, può di nuovo diventare attivo. Esso può di nuovo dischiudere la sua propria forza ed aumentare illimitatamente nel collegamento con Me. Ai primi uomini la Mia Forza era a loro disposizione senza misura. Erano provvisti in maniera insolita, perché la loro vita di prova doveva portarli al fatto che dovevano, completamente spiritualizzati, deporre il loro involucro terreno e di nuovo ritornare come veri figli nella loro Casa Paterna. Ma dovevano sostenere la prova della volontà che Io esigevo da ogni essere creato e la riuscita di questa prova avrebbe fatto raggiungere più facilmente la meta a tutti gli uomini seguenti.
Nei primi uomini avevo creato per Me degli esseri i quali potevano giungere lo stesso alla conoscenza di Me Stesso, malgrado la loro imperfezione, cioè della loro mancata perfezione in conseguenza della caduta da Me, dato che riconoscevano se stessi come creature ed anche attraverso la loro capacità di pensare e la loro libera volontà potevano riconoscere ed adempiere anche la Mia Volontà. Io avevo creato per Me degli esseri ai quali Mi potevo rendere comprensibile, malgrado la loro distanza da Me, che potevano sentire la Mia Parola e lasciala agire su di sé, che prima era impossibile nello stato della volontà legata. L’uomo era quindi la prima Opera terrena di Creazione che portava in sé uno spirito primordiale caduto e che doveva di nuovo aiutare questo a ritornare al suo stato primordiale, per poter di nuovo creare ed agire come spirituale libero in eterna unione con Me. Questo era il compito dell’uomo primo creato e rimane il compito di tutti gli uomini fino alla fine, fino alla totale spiritualizzazione di tutto ciò che è caduto.
Era una prova non troppo difficile che il primo uomo aveva da sostenere. Ma per questa prova doveva venire concesso anche al Mio avversario il diritto di agire su di lui. E l’uomo ha fallito in questa influenza, egli Mi è divenuto apostata una seconda volta e questo era il primo peccato su questa Terra, la caduta nel peccato di cui l’umanità ha conoscenza, anche se non sà nulla della caduta di una volta dello spirituale da Me. Ma soltanto questa prima caduta spiega tutto, perché il primo uomo non avrebbe potuto cadere, se fosse stata la Mia prima Opera di Creatura d’un essere che avrebbe dovuto trovarsi in pieno possesso della Forza e della Luce, perché da Me può procedere soltanto qualcosa di perfetto, perché allora non avrebbe potuto ancora agire su di lui nessuna forza avversa. La motivazione della sua caduta però è da ricercarsi in quella prima caduta dello spirituale, cioè dell’anima dell’uomo non ancora maturata, che ora poteva bensì affermarsi, ma non lo doveva obbligatoriamente. L’uomo aveva bensì l’intelletto e la libera volontà, e perciò da portare anche una responsabilità per la sua anima, quindi doveva espiare la sua colpa.
Il Mio avversario conservò il potere sullo spirituale incorporato come uomo, e questo significava per ogni uomo una penosa lotta e sofferenze legate al cammino di vita terrena e cioè con la meta di divincolarsi dal suo potere, una meta che l’uomo può anche raggiungere,perché Gesù Cristo E’ venuto in Aiuto alla razza umana indebolita a causa del peccato originale di Adamo e perciò la Salvezza è garantita ad ognuno che Lo riconosce Quale Figlio di Dio e Salvatore del mondo e Lo segue volontariamente. Il primo uomo avrebbe potuto edificare il ponte sul quale poi tutti i suoi discendenti potevano giungere a Me, ma dato che cadde, l’umanità dovette attendere ancora per molto nella schiavitù di Lucifero, finché non venne il Salvatore, finché Gesù Cristo non discese sulla Terra per creare un ponte verso il Regno spirituale, attraverso la Sua sofferenza e morire, attraverso la Sua Morte sulla Croce.
La decisione di volontà che veniva pretesa dal Mio essere primo creato, da Lucifero, non era da considerare per nulla come un comandamento, era piuttosto lasciato liberamente al primo essere di rivolgere la sua volontà in una certa direzione, e la direzione della sua volontà era motivata unicamente nel suo desiderio di potere ed unico dominio. Era ben consapevole di essere proceduto da Me, ma credeva di poter essere il solo regnante, perché non Mi vedeva. Esso Mi riconosceva bene quale sua Origine, ma esso non Mi voleva riconoscere. E non Io avevo posto nell’essere questa volontà, ma l’essere stesso aveva mutato la libera volontà donatagli da Me.
Questa era la differenza tra la prima caduta di Satana ed il peccato originale del primo uomo, perché quest’ultimo aveva in sé ancora la volontà errata. E perciò Io gli diedi un Comandamento che non doveva infrangere, un Comandamento che avrebbe anche potuto osservare facilmente, se lo spirito contrario non avesse agito su di lui e che aveva perciò una forte influenza sull’uomo, perché in fondo costui era ancora una sua parte, perché l’anima non aveva ancora raggiunto la perfezione che rendeva impossibile una caduta. Un uomo creato perfettamente non avrebbe potuto cadere, cioè non sarebbe stato in grado di infrangere questo Comandamento, perché lo spirituale perfetto nell’uomo lo avrebbe trattenuto dal commettere ogni azione contraria a Dio.
La Creazione dell’uomo però era soltanto la conseguenza della caduta di Satana e del suo seguito, perché Io non avrei certamente avuto bisogno delle forme esteriori come involucro di dare allo spirituale chiamato in vita da Me. La forma dell’uomo però ospitava lo spirituale caduto. Con ciò l’uomo Adamo era già aggravato con quel peccato di una volta, che lui però poteva rigettare, se avesse osservato il Mio Comandamento, gli sarebbe stato perciò possibile eliminare la colpa ereditaria, la sua caduta ha ritardato il ritorno a Me dello spirituale caduto di nuovo per tempi infiniti, ma è stato reso possibile attraverso l’Opera di Salvezza dell’Uomo Gesù il Quale,, senza un Comandamento da parte Mia, ha fatto ciò che doveva fare l’uomo Adamo, entrare totalmente nella Mia Volontà e di unirsi di nuovo con Me tramite una vita d’amore e di ottenere di nuovo il pieno possesso di Luce e Forza.
Amen
Translator