Veličina krivnje koju čovječanstvo svaljuje (natovaruje) na sebe, svakodnevno se povećava, i treba nazvati krivima sve ljude koji izvršavaju ili odobravaju postupke kojima je zanijekana svaka Ljubav prema bližnjemu. Gdje provaljuju mržnja i neljubavnost (nemilosrdnost), tamo ljudi griješe, jer oni krše Božji red, oni krše Zapovjedi Ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. I tako oni povećavaju krivnju svakim postupkom koji je loš, a sebe čini krivim i onaj koji se ne gnuša takvog postupka, nego pristaje na njega (odobrava ga). Ali ljudi ne promišljaju na posljedice, no oni ih moraju na sebe preuzeti na Zemlji ili u onostranom, a budući da se krivnja uzdiže u neizmjerno, ona se ne može iskupiti (namiriti) ni na Zemlji ni u onostranom, jer je zemaljsko vrijeme prekratko, a u onostranom se razvoj naviše može odvijati samo od određenog stupnja nadalje, a ovaj stupanj više ne dosežu ljudi, koji su se učinili krivima do te mjere da oni svakog dana i svakog sata počinjaju prijestup u novoj neljubavnosti. I zato oni moraju i dalje ostati na ovoj Zemlji, oni ne mogu nakon svoje smrti ući u duhovno kraljevstvo, nego njihova smrt znači jedino promjenu njihovog izvanjskog oblika, njihove duše će dobiti druge pokrivače, i kretati se i dalje na Zemlji, samo u potpuno neslobodnom stanju. Jer, kroz njihovu ogromnu krivnju, oni su proigrali svaku slobodu, i dospjeli u mučno zatočeništvo, iz kojeg se sami ne mogu osloboditi. No, veličina krivnje zahtijeva iskupljenje (naknadu), a budući da u duhovnom kraljevstvu oni moraju vječnostima čamiti i patiti, žele li se oni osloboditi svoje velike krivnje, Božje je Djelo milosrđa to da On stvara drugu mogućnost da se okaje ova krivnja i istodobno iznova teži slobodi, čak i ako je nakon beskrajno dugog vremena duši iznova odobrena obnovljena sloboda volje. Ipak će, u stanju prisile biti potaknuta na aktivnost, koja istovremeno znači viši razvoj, dok u onostranom, u duhovnom kraljevstvu suštini nedostaje svake snage, a također je i volja za aktivnošću potpuno paralizirana (onemogućena) vlastitom krivnjom. Stoga je naizgled najokrutnije djelo Božanskog Stvoritelja, ujedno djelo Ljubavi prema palom duhovnom, koje je svoju nekadašnju krivnju višestruko povećalo kroz Bogu-protivne postupke, koje ono u slobodnoj volji vrši na Zemlji. I dok god se ljudi ne vrate i ne promijene u Ljubav, oni na sebe nagomilavaju krivnju na krivnju, a posljedice su zastrašujuće, jer oni neizbježno privlače Božji Sud, i sebe same lišavaju svake slobode.... Jer, oni moraju ispaštati zbog Božanske Pravednosti, oni sve posljedice moraju preuzeti na sebe.... oni moraju još jednom proći hod kroz cijelo Stvaranje, dok im iznova nije dana slobodna volja, kako bi ju oni sada mogli iskoristiti za konačno oslobađanje iz forme.
AMEN
TranslatorLa grandeur de la faute dont l'humanité s'est chargée, croît de jour en jour, et tous les hommes qui exécutent ou approuvent des actions auxquelles il faut nier tout amour pour le prochain doivent être appelés coupables. Là où règne la haine et le désamour, là les hommes pèchent, parce qu'ils transgressent l’Ordre divin, parce qu’ils enfreignent les Commandements de l'amour pour Dieu et pour le prochain. Et ainsi avec chaque action mauvaise ils augmentent leur faute et se rendent coupables s’ils n'abhorrent pas une telle action, mais y consentent. Les hommes ne pensent pas aux conséquences, mais ils devront de toute façon les prendre sur eux, sur la Terre ou dans l'au-delà, et vu que la faute atteint l'incommensurable, elle ne peut pas être éteinte ni sur la Terre ni dans l'au-delà, parce que le temps terrestre est bref, et dans l'au-delà le développement vers le Haut peut se dérouler seulement à un degré déterminé, et ce degré ne peut plus être atteint par les hommes qui se rendent coupables dans la mesure où ils commettent quotidiennement et à tout instant de nouvelles actions dans le désamour. Et donc ils doivent continuer à rester sur cette Terre, ils ne peuvent pas entrer dans le Royaume spirituel après leur mort, mais leur mort signifiera seulement un changement de leur forme extérieure, leurs âmes recevront d’autres enveloppes et continueront à évoluer sur la Terre seulement dans un état totalement lié. Parce que par leur très grande faute ils ont mal utilisé leur liberté et sont arrivés dans une captivité atroce d’où ils ne peuvent pas se libérer eux-mêmes. Mais la grandeur de la faute demande une expiation et étant donné que dans le Royaume spirituel ils devraient languir et souffrir pendant l'Éternité s'ils voulaient devenir libre de leur grande faute, alors au travers d’une Œuvre de Miséricorde Dieu a créé une autre possibilité, pour expier cette faute et tendre en même temps à nouveau vers la liberté, à l'âme il est offert une liberté renouvelée de la volonté, même si cela arrive après un temps infiniment long. Mais dans l’état d'obligation elle sera de toute façon poussée à une activité qui signifie en même temps un développement vers le Haut, alors que dans l'au-delà, dans le Règne spirituel il manque toute Force à la substance animique et même la volonté pour l'activité est totalement paralysée du fait de sa faute. Donc même l'Œuvre apparemment la plus cruelle du divin Créateur est une Œuvre d'Amour pour le spirituel mort qui a agrandi sa faute de nombreuses fois au travers d’actions contre Dieu qu’il a exécutées sur la Terre dans la libre volonté. Tant que les hommes ne reviennent pas et ne se changent pas en amour, ils accumulent faute sur faute sur eux et les conséquences sont épouvantables, parce qu'elles attirent inévitablement le Jugement de Dieu et le privent aussi de toute liberté. Parce qu'ils doivent expier selon la Justice divine, ils doivent prendre sur eux toutes les conséquences, ils doivent répéter encore une fois le parcours à travers toute la Création, jusqu'à ce qu’il leur soit donné de nouveau la libre volonté, pour pouvoir l’utiliser pour la libération définitive de la forme.
Amen
Translator