• Back

SAMOUBOJSTVO.... SUDBINA U ONOSTRANOM

Staza tijela se mora odhodati do kraja, to jest, svako biće također mora iskusiti utjelovljenje kao čovjek. Zemaljska staza koja tome prethodi se ne može promišljeno/namjerno skratiti ili prekinuti. Međutim, u stadiju slobodne volje čovjek je sposoban iskoristiti svoju slobodnu volju i prema tome također promišljeno/namjerno okončati svoj zemaljski ljudski život bez da bude spriječen. Ali posljedice takvog miješanja u Božansku volju su strašne. Takva osoba je i dalje nezrela, to jest, ona je bez spoznaje ili ne bi poduzela takav korak koji ju lišava velikog blagoslova.... biti u stanju poboljšati svoj karakter dok Bog Osobno ne okonča njezin život. Pri svemu tom, ona će u onostranom postati svjesna svoje bijedne/nesretne akcije i njezina grižnja savjesti će biti neopisiva.

Ako je Božja volja okončati život, nezavisno o tome da li je osoba još mlada i nespremna za vječnost, onda Bog prepoznaje nužnost toga i kraj zemaljskog života je čin milosti, ili da bi se spriječila pogibelj za dušu ili da bi se toj duši ponudila mogućnost u onostranom koja će uzdignuti njezino stanje zrelosti u kratkom vremenskom periodu. Nasilno završavanje života je, međutim, duhovno veliki korak unazad, jer biće je iznenada bez snage da sebe poboljša/unaprijedi i ovisi o milosti svjetlosnih bića ili ljudi, što znači, ako joj oni ne pomognu ona će zauvijek ostati na istom nivou nesavršenstva. Duša u onostranom najprije mora ovo shvatiti što će inicirati neopisivo stanje žalosti. Ali ako je duša voljna ona će iskoristiti svaku mogućnost da bude od pomoći, pa ipak će njezinu borbu riječima biti isuviše teško opisati. Na neki način, ona u onostranom mora nastaviti trpjeti zemaljske patnje koje je htjela izbjeći; iste stvari koje je htjela odbaciti su i dalje priljepljene uz nju i muče je užasno.

Pa ipak Bog nije nemilostiv čak prema duši koja je zanemarila/omalovažila Njegovu volju, pod uvjetom da duša nije u potpunosti tvrdoglava. Nakon određenog vremena, za kojeg se duši čini da traje vječno, bit će joj također dani zadaci u onostranom koji će olakšati njezinu situaciju. I onda će ponovno morati iskoristiti svoju volju. Ako se složi sa time da pomogne dušama koje pate u onostranom ona će uskoro primjetiti očigledno poboljšanje svojih okolnosti. Ali lako se može dogoditi da to bude nakon vremena kojeg je Bog odredio njezinom stvarnom zemaljskom životu, tako ispada da ona naposlijetku ne bi samovoljno skratila svoj zemaljski put i morala bi i dalje otezati u stanju patnje u onostranom, koje je na Zemlji smatrala nepodnošljivim, dok se Bog ne sažali na dušu.

Iz tog razloga je njezino miješanje u Božju volju bilo u potpunosti besmisleno; ona je sebe lišila milosti da u potpunosti sazrije na Zemlji ali na nikoji način nije okončala kušnje/mučenja zemaljskog postojanja. Posljedično tome, takve su duše žaljenja vrijedne, jer će uzeti jako dugo vrijeme dok ne budu iskupljene a svjesnost da je Božji blagoslov bio odbačen je tako bolna za dušu da se u onostranom nalazi u žalosnom/bijednom stanju. Takvim dušama su ljudske molitve posebno potrebne. Jedino ljudska ljubav na Zemlji može olakšati njihove muke i dodijeliti im snagu da poboljšaju svoju sudbinu tako što će koristiti svoju volju, ukoliko je duša u onostranom spremna biti od koristi i na taj način, nakon prividno beskrajno dugog vremena, će biti u stanju promijeniti svoje mračno prebivalište koje je, razumljivo, njezina sudbina dok nije spašena Božjom ljubavlju i milošću.

AMEN

Suicide.... Fate in the beyond....

The path of the flesh has to be taken until the end, that is, every being also has to experience the embodiment as a human being. The earthly path prior to this cannot be deliberately shortened or interrupted. However, in the stage of free will the human being is able to use his free will and therefore also end his earthly life as a human being arbitrarily without being prevented. But the consequences of such interference in divine will are awful. A person like that is still immature, that is, he is without recognition or he would not take this step which deprives him of a great blessing.... to be able to improve his character until God Himself ends his life. Nevertheless, he will become aware of his wretched action in the beyond and his remorse will be beyond description.

If it is God's will to end a life, irrespective of whether the person is still young and not ready for eternity, then God recognises the necessity of it and terminating the earthly life is an act of grace, either to avert peril from the soul or to offer this soul an opportunity in the beyond that will raise its state of maturity within a short period of time. The forcible termination of life is, however, spiritually a great step backwards, for the being is suddenly without strength to improve itself and depends on the mercy of the beings of light or people, that is to say, if they don't help it will forever remain on the same level of imperfection. The soul first has to come to realise this in the beyond which will trigger an indescribable state of remorse. But if the soul is willing it will use every opportunity to be helpful, yet its struggle will be too difficult for words. In a manner of speaking, it has to carry on bearing the earthly suffering in the beyond, which it had wanted to escape; the same things it had thrown away are still clinging to it and torment it dreadfully.

Yet God is not without mercy even towards a soul which had disregarded His will, providing the soul is not entirely obstinate. After some time, which to the soul seems to last forever, it will also be given tasks in the beyond which will ease its situation. And then it will have to use its will again. If it agrees to help suffering souls in the beyond it will soon notice an obvious improvement in its circumstances. But this may well be after the time God had designated for its actual earthly life, thus it will not have arbitrarily shortened its earthly path after all and will still have to linger in the state of suffering in the beyond, that it thought unbearable on earth, until God takes pity on the soul.

Hence its intervention in divine will was entirely pointless; it deprived it of the grace to mature fully on earth but by no means ended the ordeal of earthly existence. Consequently, such souls are pitiable, for it will take a long time until they are redeemed and the awareness to have thrown God's blessing away is so agonising for the soul that it is in a sorry state in the beyond. Such souls are especially in need of people's prayers. Only people's love on earth can relieve their torments and impart the strength to improve their fate by using their will, in as much as the soul in the beyond is prepared to be of service and thereby, after an apparently endless time, will be able to change its lightless abode which, understandably, is its share (fate?) until it is saved by God's love and mercy....

Amen