Pogledajte zvijezde na nebu, promotrite nebeski svod, i pustite da vaše misli kruže u beskrajnom svemiru, koji sklanja djela Stvaranja u neshvatljivom broju.... Čovjek je naspram ovog djela Stvaranja, tek jedno sićušno stvorenje.... To zaista tako izgleda, a ipak je cijelo Stvaranje određeno za to da biće najprije pripremi za boravak na Zemlji kao čovjek, tako je za ljude cijelo Stvaranje na neki način sredstvo do cilja. Djela Stvaranja najprije moraju dovesti duhovno do jedne određene zrelosti, tako da bi potom ono moglo uzeti boravište u tijelu, i sa ovim stadijem moglo završiti svoj zemaljski hod. Ovo je bio beskrajno dug put na Zemlji, koji međutim, sada nalazisvoj kraj, bez obzira kako se razvilo uređenje duše, da li se na kraju zemaljskog života ona nalazi u visokom ili niskom stupnju zrelosti. Biće je ostvarilo svoj zemaljski zadatak, ali s kojim uspjehom, ne mijenja ništa više na činjenici, da je zemaljski put sada konačno prevaljen, kada tjelesna smrt odvoji dušu od tijela. Sada duša ulazi u onostrano kraljevstvo, koje za nju sada može biti kraljevstvo svjetla, ali također i boravište bez svjetla, ako zemaljski život nije bio iskorišten. Sada bi to bio jedan čin beskrajne okrutnosti, ako bi duša kroz vječnosti bila ostavljena u njenom stanju bez svjetla, ako joj dakle, ne bi bila ponuđena više nijedna prilika da može nadoknaditi propušteno na Zemlji, ako je slobodne volje odlučila zamijeniti boravište bez svjetla sa onim svjetlijih predjela. Istoga će duši biti ponuđena prilika i u onostranom, da samu sebe oslobodi. To je njoj na volju, da sebi potraži krug djelovanja, koji joj pruža jednake mogućnosti za viši razvoj duše, kao na Zemlji, ili sada također može odbaciti svaku takvu mogućnost, te ustrajati u stanju bez svjetla. Bog je dopustio da nastanu bezbrojne tvorevine baš u svrhu daljnje izobrazbe takvih nesavršenih duša, daleko od ljudskog znanja, a ovo također razumski nije nikada dokučivo. I stoga, ako se govori o reinkarnaciji, onda je to sasvim ispravno, ali ona se nikada neće događati na istoj Zemlji, koju je duša čovjeka jednom napustila. Božje tvorevine sklanjaju sva bića koja još teže naviše.... Jedino savršena bića, bića svjetla, više ne zahtijevaju djela Stvaranja za njihov zadatak ili aktivnost koja usrećuje. Samo dok je biće još vezano, odnosno, još se nije odvojilo (oslobodilo) od materije, njegovo je prebivalište od Boga-vidljivo-u-svemir-postavljeno-stvaranje, prema njegovom stanju zrelosti, ali uvijek izvan Zemlje, jer je boravak na njoj sa tjelesnom smrću završen. Božanske tvorevine su nastale u tako nezamislivo mnogo raznolikosti, da sve nesavršeno postojanje,u skladu sa njegovim stanjem zrelosti, ima mogućnost stalno raditi na sebi, i da djelo samo iskupljenja koje je otpočelo ili je bilo zanemareno na Zemlji, nastavi ili poduzme. Uvijek će ovisiti jedino o tome koliko snažna je volja ovih bića za svjetlom, koliku stoga biće nosi žudnju da pobjegne od trenutnog stanja ili okruženja, kako bi pristiglo u svjetlije sfere. Samo, neiskorišteno vrijeme na Zemlji nije više nadoknadivo, utoliko što jedino boravak na Zemlji u ispravno korištenoj volji, donosi biću stupanj dijeteštva Božjeg, što drugačije više nije moguće, iako je izbavljenje iz tame i ulazak u svjetlosne sfere, za biće također nezamislivo stanje sreće, jedino su zadaci ovih bića drugačiji nego oni od istinske Božje djece.... Ako sada ljudi kroz duhovno viđenje steknu uvid u djelovanje bića koja se bore, kao i izbavljenih (iskupljenih, oslobođenih) bića, oni ipak nisu u stanju prosuditi stupanj svjetla, a još manje raspoznati prebivalište, u kojem se duše sada kreću. Duše su dakle u aktivnosti, ako žude za visinom, a ova aktivnost se pogrešno drži za zemaljsku aktivnost, tako da se iz toga izvodi zaključak da se ova bića iznova nalaze na Zemlji. Nema nikakvih suštinskih obilježja, koja karakteriziraju sadašnje prebivalište; duhovni vidjelac radije vidi vlastitu aktivnost bića kao njegovo okruženje, a to okruženje je vidjeocu tek nejasno raspoznatljivo; ono također odgovara svjetlosnom stanju bića, i stoga je sasvim raznoliko, ali uvijek primjereno stanju zrelosti i žudnji bića. Ako je dakle biće još jako vezano za Zemlju, odnosno, još svim osjetilima priljubljeno za Zemlju i njena dobra, također će i okruženje preuzeti takve oblike, jer biće samo stvara ovo okruženje, primjereno njegovim žudnjama. I otuda duša može doduše prebivati u zemaljskim predjelima, no bez da je više povezana sa Zemljom. Okruženje će se prilagoditi njegovim žudnjama i stupnju zrelosti, ali uvijek samo u njegovoj mašti, što međutim duhovni vidjelac drži za stvarnost, i otuda dospijeva u obmanuto mišljenje, da se ova bića vraćaju na Zemlju i tako se opet mogu utjeloviti na Zemlji. Nesavršena bića se nikada ne mogu svojevoljno vratiti na Zemlju, kada su oni prevalili zemaljski put kroz nezamislivo dugo vremena, i sada su kao čovjek tjelesnom smrću zaključili zemaljsko postojanje. Ono što potom treba očekivati, bilo u zrelom, bilo u nezrelom stanju duše, je duhovno iskustvo sasvim izvan Zemlje, budući cijeli svemir sadržava tvorevine koje su iznova određene za to da oblikuju duhovno u svemiru, tako da se ono može osloboditi od svega što još opterećujuće okružuje duhovno. A ako zemaljski život biću nije donio ovo izbavljenje, ono mora proći kroz daljnje Božje tvorevine, tako da konačno prispije do svjetla, i u Božjoj blizini može uživati vječnu blaženu sreću.
AMEN
TranslatorGuardate le Stelle del Cielo, osservate il firmamento, e lasciate volteggiare i vostri pensieri nell’infinito Cosmo, che cela delle Opere di Creazione di un numero inafferrabile. L’uomo nei confronti di queste Opere di Erezione è soltanto una minuscola creatura. Così sembra e ciononostante l’intera Creazione è destinata, di preparare l’essere prima per il soggiorno sulla Terra come uomo, l’intera Creazione è in certo qual modo il mezzo allo scopo per l’uomo. Le Opere della Creazione dovevano dapprima portare lo spirituale ad una determinata maturità, affinché poi potesse prendere dimora nella carne e con questo possa terminare questo stadio del suo camino terreno. Questo era una via infinitamente lunga sulla Terra, che però ora trova la sua conclusione, non importa come si è sviluppata la formazione dell’anima, se si trova alla fine della vita terrena in uno stato di maturità alto o basso. L’essere ha compiuto il suo compito terreno, ma con quale successo, non cambia più nulla nel fatto, che il cammino terreno ora è stato trascorso definitivamente, quando la morte corporea separa l’anima dal corpo. Ora l’anima entra nel Regno dell’aldilà, che per lei può essere ora il Regno di Luce, ma anche un soggiorno privo di Luce, se la vita terrena non è stata utilizzata. Ora sarebbe un Atto di infinita Crudeltà, se l’anima attraverso delle Eternità fosse lasciata nel suo stato privo di Luce, se non le fosse offerta quindi nessuna occasione di poter recuperare quello che ha mancato di fare sulla Terra, se la libera volontà si è decisa di scambiare lo stato di assenza di Luce con delle regioni più luminose. E così all’anima viene offerta l’occasione anche nell’aldilà di liberare sé stessa. Lei è lasciata libera di cercarsi una cerchia d’azione, che le fornisce le stesse possibilità per lo sviluppo verso l’Alto dell’anima come sulla Terra, oppure ora può anche rifiutare ogni possibilità e rimanere nello stato privo di Luce. Dio ha fatto sorgere incalcolabili Creazioni appunto allo scopo dell’ulteriore istruzione di tali anime lontane dalla volontà umana e da questa comprensibilmente non sondabili. E se quindi si parla di una re-incarnazione, allora questo è bensì giusto, ma questa non si svolgerà mai sulla stessa Terra, la quale una volta ha lasciato libera l’anima dell’uomo. Le Creazioni di Dio ospitano tutti insieme degli esseri che tendono ancora verso l’Alto. Soltanto gli esseri perfetti, gli esseri di Luce, non necessitano più di Opere di Creazione per il loro compito o per l’attività che rende felice. Soltanto finché l’essere è ancora legato, cioè non si è ancora staccato dalla materia, il suo luogo di soggiorno sulla Creazione è situata da Dio visibilmente nel Cosmo, secondo il suo stato di maturità, ma sempre al di fuori dalla Terra, perché il soggiorno su questa finisce con la morte corporea. Le Creazioni divine sono sorte in così inimmaginabilmente tante variazioni, in modo che tutto l’essenziale imperfetto ha la possibilità secondo il suo rispettivo stato di maturità, di lavorare costantemente su di sé e di continuare o iniziare l’Opera di auto-redenzione iniziato o mancato sulla Terra. Dipenderà sempre soltanto dal fatto quanto è forte la volontà per la Luce di questi esseri, quanto l’essere porta il desiderio di sfuggire al suo stato ed all’ambiente, per giungere in sfere più luminose. Soltanto il tempo non utilizzato sulla Terra non è recuperabile in quanto che solo il soggiorno sulla Terra nella volontà utilizzata bene dall’essere procura il grado della figliolanza di Dio, cosa che diversamente non è più possibile, benché la redenzione dall’oscurità e l’entrata nelle sfere di Luce è per l’essere pure uno stato di inimmaginabile felicità, soltanto che i compiti di questi esseri sono differenti da quelli dei veri figli di Dio. Se ora gli uomini danno uno sguardo tramite la contemplazione spirituale nell’agire di esseri lottanti ed anche liberati, non sono comunque in grado di misurarne il grado di Luce ed ancora meno di riconoscere il luogo di soggiorno, in cui ora le anime si muovono. Le anime sono quindi nell’attività in cui desiderano giungere in Alto, e quest’attività viene considerata erroneamente come attività terrena, quindi ne viene tratta la conclusione, che questi esseri si ritrovano di nuovo sulla Terra. Non sono delle caratteristiche mondane che ora contrassegnano oramai il luogo di soggiorno; colui che contempla spiritualmente vede piuttosto la vera attività degli esseri come il loro ambiente, e questo ambiente è riconoscibile al contemplatore soltanto in modo offuscato; corrisponde anche allo stato di Luce dell’essere e perciò è del tutto diverso, però sempre adeguato allo stato di maturità ed al desiderio dell’essere. Se quindi l’essere è ancora molto legato alla Terra, cioè è ancora attaccato con tutti i sensi alla Terra ed ai suoi beni, anche l’ambiente assumerà tali forme, perché l’essere si crea da sé questo ambiente corrispondente alle sue brame. E così l’anima può ben dimorare in campi terreni, senza però essere ancora legata alla Terra. Si adeguerà l’ambiente al suo desiderio ed al suo stato di maturità, ma sempre soltanto nella sua immaginazione, che però il contemplatore considera come realtà e perciò arriva al pensare errato, che questi esseri ritornano di nuovo sulla Terra e quindi si possono di nuovo incarnare sulla Terra. Degli esseri imperfetti non si possono mai ritrasferire arbitrariamente sulla Terra, se hanno percorsa la via terrena attraverso dei tempi inimmaginabilmente lunghi ed ora come uomo hanno concluso l’esistenza terrena con la morte del corpo. Quello che si devono attendere dopo, se nello stato d’anima maturo oppure immaturo, lo sperimentare spirituale si svolge totalmente al di fuori dalla Terra, perché tutto il Cosmo ha da mostrare delle Creazioni che nuovamente sono destinati a formare lo spirituale nell’Universo, affinché si possa liberare da tutto ciò che circonda ancora lo spirituale aggravandolo. E se la Redenzione non viene portata all’essere nella vita terrena, allora deve passare attraverso ulteriori Creazioni di Dio, affinché giunga finalmente alla Luce e che possa godere l’eterna felicità beata nella Vicinanza di Dio.
Amen
Translator