• Back

Forgiveness of sins.... Infallibility.... Routine actions....

The alleged act of forgiveness of sins is only the symbol of what the Lord taught on earth. It is not at all necessary to fulfil a formality because the forgiveness of sin depends entirely on how guilty the human being feels before God and on confessing this to Him in heartfelt prayer by appealing for His mercy and forgiveness of his guilt. Formality is once again only a danger to the soul because an act will be mechanised which is, or should be, far too intimate to be made outwardly identifiable. The act of public confession of sins can lead to superficiality, in as much as the person more or less follows a routine act without being so internally united with God that he has a need to confess his guilt of sin to Him. Everything you do for the sake of your soul’s salvation should be alive, and a ceremony like that can easily result in a lifeless act because not all people are infused by God at the same time in order to reveal themselves to Him in all their weakness and guilt of sin. But this is a prerequisite for the forgiveness of sin, all external acts are mere symbols of what corresponds to God’s will but not the accomplishment of divine will.

When the spirit of God draws your attention to the danger you place yourselves in, you should not oppose it but be grateful to your Heavenly Father with all your heart for guiding you correctly, because you waste a lot of strength by fulfilling external formalities, which you should use for your inner progress. A heartfelt thought of devoted love will bring you infinitely more blessings than the eager fulfilment of ecclesiastical commandments, which were given to people without God’s approval. The representatives of these teachings once again took refuge behind a humanly evolved doctrine about the infallibility of the head of the Church in regards to spiritual laws.

Everything given to people from above is purest truth; however, through His messages from above, God is only expressing His will but He will never want to control or use coercive measures to make people obey. Because this would be in complete contradiction to divine love and wisdom’s emanated law of the beings’ voluntary deliverance. A humanly decreed commandment is an interference with divine ordinances.... commandments which impel people to commit actions, although officially their own will is prerequisite, will never be considered right by God. The human being’s will cannot routinely carry out its activity, in that case it is no longer free but already bound by the will of the person who, as a result of such commandments, allocates a specific time for people to perform their duty.

This is an immense human error which threatens to stifle the developing delicate seed of inner longing for God, unless a human being’s loving actions become particularly dynamic and spiritual enlightenment suddenly makes him realise God’s true will. Only then will he be able to liberate himself from a teaching which, due to human contribution, already deviates considerably from the teaching given to people by Jesus Himself on earth. The human being usually strives to fulfil his obligation, and this is the greatest danger for the soul.... For it does not consciously strive for perfection since it is effectively given a plan which it aims to implement, and by following the groundwork done by other people it is neglecting its own psychological task but is convinced that it is living a life which is pleasing to God, the Lord....

Amen

OPRAŠTANJE GRIJEHA.... APSOLUTNA POUZDANOST POGLAVARA RIMOKATOLIČKE CRKVE.... RUTINSKE AKCIJE

Navodnim činom opraštanja grijeha se samo simbolizira/predstavlja ono što je Gospodin naučavao na Zemlji [[= taj čin je samo simbol onog što je Gospodin naučavao na Zemlji]]. Ni u kojem slučaju nije nužno ispuniti formalnost pošto opraštanje grijeha u potpunosti ovisi o tome ka/koli-ko se čovjek osjeća krivim pred Bogom i o tome da on to prizna pred Njime u iskrenoj molitvi apelirajući za Njegovu milost i opraštanje od svoje krivnje. Formalnost je još jednom opasnost za dušu pošto će jedan čin biti automatiziran koji je, ili bi trebao biti, previše intiman da bi se učinio izvanjski prepoznatljvim. Čin javnog priznavanja grijeha može voditi do površnosti, do te mjere da osoba više ili manje slijedi rutinski čin bez da je ta/toli-ko iznutra ujedinjena sa Bogom da osjeća potrebu priznati Mu svoju krivnju grijeha. Sve što činite zbog spasenja vaše duše treba biti živo, a ceremonija poput te može lako rezultirati u beživotnom činu pošto nisu svi ljudi istovremeno ispunjeni sa Bogom kako bi Mu sebe otkrili u svim njihovim slabostima i krivnji grijeha. Ali to je preduvjet za opraštanje grijeha, sva vanjska djela su samo simboli onog [[ili ‘samo predstavljaju ono’]] što korespondira Božjoj volji ali ne [[i]] ostvarenje Božanske volje.

Kada vam duh Božji privuče/skrene pažnju na opasnost u koju se postavljate, vi mu se ne bi trebali suprotstavljati već bi sa cijelim svojim srcem trebali biti zahvalni vašem nebeskom Ocu na ispravnom (ruko)vođenju, pošto gubite jako puno snage ispunjavajući vanjske formalnosti, koju bi trebali iskoristiti za vaš unutarnji napredak. Iskrena misao pre/o-dane ljubavi će vam donijeti beskrajno više blagoslova nego gorljivo ispunjavanje crkvenih zapovijedi, koje su bile dane ljudima bez Božjeg odobravanja. Predstavnici ovih učenja su se još jednom sklonili [[ili ‘još jednom su pribjegli’]] iza od strane ljudi razvijene doktrine o apsolutnoj pouzdanosti poglavara Crkve u vezi s duhovnim zakonima.

Sve što je ljudima dano od gore je najčišća istina; međutim, kroz Njegove objave odgore, Bog jedino izražava Svoju volju ali On nikad neće htjeti kontrolirati ili koristiti prisilne mjere kako bi ljude učinio poslušnima. Jer to bi potpuno proturječilo zakonu o dobrovoljnom izbavljenju bića koji potjekao iz Božanske ljubavi i mudrosti. Zapovijedi koje su proglasili ljudi su uplitanje u Božanske odredbe.... zapovijedi koje prisiljavaju ljude na izvršavanje akcija, iako je službeno njihova vlastita volja preduvjet, od strane Boga nikad neće biti smatrane ispravnim. Volja ljudskog bića ne može rutinski sprovoditi svoju aktivnost, u tom slučaju više nije slobodna nego je već zavezana od strane volje osobe koja, kao rezultat takvih zapovijedi, dodjeljuje ljudima specifično vrijeme za vršenje njihove dužnosti.

Ovo je ogromna ljudska pogreška/zabluda koja prijeti uništiti/prigušiti razvijajuće osjetljivo/nježno/delikatno sjeme unutrašnje čežnje za Bogom, osim ako blagonaklone akcije ljudskog bića ne postanu posebice dinamične i duhovno prosvjetljenje učini da on iznenada shvati istinsku Božju volju. Jedino onda će on biti u stanju osloboditi sebe od učenja koje, zahvaljujući ljudskom doprinosu, već značajno zastranjuje/odstupa od učenja kojeg je Isus Osobno dao ljudima na Zemlji. Čovjek obično teži ispuniti svoju obavezu [[ili ‘svoje moranje’]], a to je najveća opasnost za dušu.... Jer on ne teži samosvjesno ka savršenstvu pošto mu je u stvarnosti dan plan kojeg nastoji sprovesti, a time što slijedi osnove koje su postavili drugi ljudi on zanemaruje svoj vlastiti psihološki zadatak a ipak je uvjeren kako živi život koji je ugodan Gospodinu Bogu.

AMEN