Niemals noch ist die Not auf Erden so groß gewesen, daß Sich die ewige Gottheit zu gewaltsamen Eingreifen veranlaßt sah in solchem Maß, daß unnennbares Elend in irdischer Beziehung der Menschheit beschieden ist. Je glaubensloser sie ihre Wege wandelt, desto härter wird sie von jenen Maßnahmen getroffen werden, denn nur allein diese Glaubenslosigkeit ist Ursache alles Leides, ist dies doch die letzte Möglichkeit, in gewisser Weise erzieherisch die Menschen noch zu beeinflussen. Wo man an allem Leid und Unglück auch dann noch mit geschlossenen Augen vorübergeht, ohne des Herrn zu gedenken, dort ist jede Hilfe für die Seele unmöglich. Tiefste Einsamkeit und Verlassenheit läßt erst den Menschen erkennen, daß irgendwelche andere Bestimmung Anlaß seines Erdendaseins ist, und es wird erst dann der Gedankengang recht gelenkt, wenn des Menschen Bestreben ist, seiner Bestimmung auf Erden nachzukommen. Was vordem sein Gemüt bewegt, ist irdisch und sonach völlig nutzlos.... Erst im Zustand des Erkennens ist die unmittelbare Einwirkung geistiger Kraft insofern erkennbar, daß nun alles Form und Leben gewinnt, was bisher nur schemenartig gedanklich den Menschen berührte. Zu Zeiten tiefsten Unglaubens aber ist der Menschen Sinn viel eher geneigt, an oberflächlichen, unwichtigen Dingen Gefallen zu finden, und immer bestrebt, die kurze Zeit auf Erden irdisch möglichst auszunutzen, alle geistigen Gedanken aber zu verwerfen, und es haben somit die geistigen Kräfte wenig Einfluß auf solche Menschen.... Wo nun alle Mühe dieser erfolglos bleibt, wo der Mensch völlig außerhalb geistigen Wirkens steht, ist es nun geboten, Mittel anzuwenden, die wohl unsagbares Elend nach sich ziehen, jedoch nicht ganz erfolglos sind, und so werden sich die Geschehnisse auf Erden mehren von Tag zu Tag, die sichtbar die Vergänglichkeit irdischer Güter sowie des Leibeslebens bezeigen.... Es wird unaufhörlich den Menschen der Weg gewiesen, den sie zu gehen haben, doch es wird dieser Weg ihnen nicht gangbar erscheinen, weil sie eben nicht glauben wollen. Sie werden jeder Naturkatastrophe und auch allen sonstigen Geschehnissen immer wieder ihre weisheitsvollen Begründungen und Einwände entgegensetzen, niemals aber die Mahnungen und Warnungen der ewigen Gottheit daran erkennen wollen. Und die sonderbarsten Ereignisse sind ihrer Ansicht nach ganz selbstverständliche, mit den Naturkräften erklärbare Erscheinungen, denen keine außergewöhnliche Bedeutung beizulegen sei. Eine öftere Wiederholung solcher Geschehnisse wird nur zuwege bringen, daß sich die Menschheit daran gewöhnt und immer teilnahmsloser ihnen gegenüber sich einstellt, und die unausbleibliche Folge davon ist, daß die ewige Gottheit nun entsprechend gewaltigere Zeichen Ihrer Allmacht und Ihres Wirkens den Menschen geben wird, auf daß noch die glaubensschwachen, nicht gänzlich verstockten Menschen dies als Sendung von oben erkennen und ihre Seelen retten, ehe es zu spät ist. Solche Zeichen müssen zwar immer im Rahmen des Naturmäßig-Möglichen dem Menschen zugehen, um nicht zwangsweise den Willen desselben zu beeinflussen, doch die gewaltigen Ausmaße dieser Zeichen werden doch so manchen Menschen zum Denken veranlassen. Und es werden sogar stutzig werden, die sich bis dahin rein wissenschaftlich betätigten, wenn sie erkennen werden, daß ihre Forschungen und Ergebnisse nicht standhalten und alle irdischen Berechnungen hinfällig werden angesichts solcher Ereignisse, die aufwühlend und vernichtend in das Erdenleben eingreifen. Denn es wird das Wirken des Herrn überall in Erscheinung treten.... es wird allen Menschen das Außergewöhnliche Seines Wirkens auffallen, nur nicht als solches anerkannt werden. Es werden die Menschen allzusehr nach einer Erklärung suchen, die ihrem Denken und Willen entspricht, und doch auch das Unzulängliche ihres Wissens erkennen.... Diesen wird wahrlich ihr Zweifeln zum Segen gereichen, da er Beginn ist zum Glauben, denn wer sich nicht scheut, einzugestehen, daß sein Wissen zur Erklärung nicht ausreicht, der sucht unwillkürlich, auf geistige Weise hinter eine Erklärung zu kommen, und wird dann nicht länger in Unwissenheit oder Zweifeln belassen bleiben, denn er sucht ja die Wahrheit und ist also schon sehr in die Nähe des rechten Weges geraten. So er dann nur der Regung seines Herzens achtet, wird er bald in die rechte Erkenntnis kommen, und dies wird seiner Seele zum Nutzen gereichen. Noch ist eine kurze Gnadenfrist gewährt den Menschen, und doch wird der Tag sehr bald anbrechen, da der Tod eine große Ernte halten wird, und selig, wer aller Anzeichen achtet und nicht träge wird, an seiner Seele zu arbeiten. Denn Gott suchet einen jeden auf, und auch das große kommende Ereignis ist wieder nur ein Beweis der unendlichen göttlichen Liebe, die allen Geschöpfen auf Erden gilt und darum nichts unversucht läßt, diese Geschöpfe zu erretten aus arger Not der Seele....
Amen
ÜbersetzerNikada prije nevolja na Zemlji nije bila tako velika da je vječno Božanstvo u toj mjeri bilo potaknuto na nasilno uplitanje tako da čovječanstvo zemaljski očekuje neiskaziva bijeda i jad. Što više ono ide svojim stazama u nevjeri, toliko žešće će biti pogođeno tim mjerama, jer sâmo odsustvo vjere uzrok je sve patnje, i to je zadnja mogućnost da se na ljude na izvjestan način još odgojno utječe. Tamo gdje se tada i pored sve patnje i nesreće prolazi zatvorenih očiju, bez da se misli na Gospodara, tamo je za dušu svaka pomoć nemoguća.
Tek najdublja usamljenost i napuštenost čini da čovjek spozna da je neka druga namjena (smisao) povod njegovog zemaljskog postojanja, i tek kad je čovjekovo nastojanje to da se uklopi u svoj smisao postojanja, njegov način razmišljanja ispravno je vođen. Ono što njegovu narav prije toga pokreće, zemaljski je i potpuno beskorisno.... tek u stanju spoznaje neposredno djelovanje duhovne snage dolazi do izražaja, tako da sve što je do tada čovjekove misli doticalo samo shematski, sad dobiva formu i život.
No u vrijeme najdublje nevjere čovjekov um daleko je skloniji zanimati se površnim, nebitnim stvarima, i uvijek teži k tome da (svoje) kratko vrijeme na Zemlji zemaljski što je moguće više iskoristi, a sve duhovne misli da odbaci; time duhovne snage imaju malo utjecaja na takve ljude.... gdje sav trud ovih ostane bezuspješan, gdje čovjek stoji potpuno izvan duhovnog djelovanja, potrebno je primijeniti sredstva koja doduše za sobom povlače neizrecivi jad, no koja nisu skroz bezuspješna, tako da će se na Zemlji iz dana u dan množiti događaji koji vidno ukazuju na prolaznost zemaljskih dobara kao i tjelesnog života....
Neprestano će ljudima biti ukazivan put kojim imaju ići, no taj put im se neće činiti stvarnim, baš zato što ne žele vjerovati. Oni će sve prirodne katastrofe kao i sve druge događaje uvijek iznova obrazlagati svojim mudrim argumentima i primjedbama, no nikada u tome neće htjeti prepoznati upozorenja vječnog Božanstva. I najčudnovatiji događaji po njihovom mišljenju su skroz podrazumljive pojave, objašnjive prirodnim silama, kojima ne treba pridavati posebnu važnost.
Češće ponavljanje takvih pojava samo će pokazati da se čovječanstvo na to navikava i u odnosu na njih postaje sve ravnodušnije, i neizbježna posljedica toga je da će vječno Božanstvo tad čovječanstvu dati odgovarajuće silnije znake Svoje svemoći i Svog djelovanja, kako bi još slabi u vjeri, ne skroz izgubljeni ljudi to prepoznali kao poruku odozgor i spasili svoje duše, prije nego je prekasno.
Takvi znaci čovjeku doduše uvijek moraju biti dani u okviru prirodno-mogućeg, kako ne bi prisilno utjecali na njegovu volju, no silni razmjeri tih znakova neke će pokrenuti na razmišljanje. I čudit’ će se čak i oni koji su do tada bili čisto znanstveno aktivni, jednom kad budu spoznali da njihova istraživanja i ishodi ne drže vodu i da svi zemaljski proračuni padaju u vodu pred takvim događajima koji dovode do kaosa i uništenja u zemaljskom životu. Jer, svugdje će postati vidno djelovanje Gospodara.... svi ljudi će zapaziti neobičnost Njegovog djelovanja, jedino što ono neće biti priznato kao to (što jest).
Ljudi će pretjerano tražiti objašnjenje koje odgovara njihovom razmišljanju i volji, pa opet, spoznati će i nedostatnost svoga znanja.... njihova dvojba uistinu će im biti na blagoslov pošto je ona početak vjere, jer tko se ne plaši priznati da njegovo znanje ne daje objašnjenje, taj instinktivno traži duhovnim putem doći do objašnjenja, i tada neće više ostati u neznanju i nedoumici, jer traži Istinu i tako je već dospio vrlo blizu pravog puta. Samo ako tad obrati pažnju na impulse svoga srca, uskoro će doći do prave spoznaje, i to će njegovoj duši biti od koristi.
Ljudima je dan još jedan kratak rok, pa opet, vrlo uskoro će doći dan gdje će smrt imati veliku žetvu, a blago onome koji obraća pažnju na sve znakove i ne postaje trom za rad na svojoj duši. Jer Bog traži i zove svakoga, i taj veliki nadolazeći događaj opet je samo potvrda beskrajne Ljubavi Božje, koja je usmjerena svim stvorenjima na Zemlji i stoga ne propušta pokušati sve kako bi ta stvorenja spasila iz užasne duševne nužde....
AMEN
Übersetzer