Il mondo porta innumerevoli creature che si trovano sulla via verso l’Alto e che hanno bisogno delle più diverse Creazioni rispetto al loro stato di maturità. Le Creazioni terreno-materiali sono ora la dimora di innumerevoli sostanze animiche, che appartengono ad uno spirito primordiale una volta caduto, che però si trovano nelle forme esteriori così diverse, che in certo qual modo ogni Opera di Creazione porta in sé una particella di un’anima primordiale caduta, che una volta si uniscono di nuovo tutte, ma allora in questa anima primordiale è contenuto tutto ciò che si trova nell’intera Creazione. Questa anima ur s’incorpora ora nell’uomo come ultima stazione del processo di maturazione, nella forma terrena esteriore, che è costituita in modo che l’anima possa ora superare la sua ultima prova di volontà, per poi entrare di nuovo nel Regno spirituale come spirito di Luce, per poi di nuovo essere inimmaginabilmente beata nel suo stato iniziale colma di Luce e Forza. Dato che ora l’anima porta in sé tutto lo spirituale creativo, nella sua perfezione è anche in certo qual modo interessata a tutte queste Creazioni, perché ora le viene anche data la reminiscenza, in modo che possa sperimentare il suo percorso di sviluppo ed aiuta lo spirituale che lotta ancora nelle stesse forme per liberarsi attraverso l’adempimento della Volontà divina, perché questo spirituale nella legge dell’obbligo svolge l’attività a lui assegnata. L’anima perfetta è immensamente felice nell’osservazione delle innumerevoli parti che compongono lei stessa, perché contempla l’intera Creazione e può prendere parte per così dire nel suo sorgere e conservare. Ma passano dei tempi infiniti, finché un’anima primordiale non abbia raggiunto questa perfezione, e malgrado ciò sa delle precedenti innumerevoli formazioni, e nell’auto contemplazione la colma una insospettata Beatitudine nel sapere sé stessa come creatrice di infinitamente tante formazioni, che può di nuovo far sorgere secondo il modello in sé stessa, per aiutare a salire in Alto di nuovo le particelle non ancora redente di altre anime primordiali. Lei stessa deve stare per questo nella Luce più chiara e poter ricevere illimitata Forza, per poter eseguire questa attività creativa, ma la Beatitudine del creare secondo la Volontà divina rende un’anima perfetta e costantemente attiva, e Dio trasferisce quest’attività su tali anime per renderle felici a loro volta. L’infinito numero di spiriti primordiali caduti necessita ancora per delle Eternità di Creazioni del genere terreno e spirituale, e la volontà di aiutare tutti questi caduti alla Beatitudine, anima ogni essere perfetto e lo stimola all’attività che è così molteplice, come la Creazione ha da mostrare molteplici Opere, perché tutto ciò che esiste nell’Universo, è presente in quella anima. Perciò non può fare altro che ritrasferirsi sempre di nuovo nelle singole fasi di sviluppo per essere ora attiva creativamente in accresciuta Beatitudine. E quello che una volta è stato tormentoso ed insopportabile, lo riconosce come promovente e necessario ed anche se mette ora dello spirituale immaturo in tali Creazioni, lo fà comunque nell’ardente amore per Dio e per lo spirito primordiale ancora non redento, ed in instancabile pazienza ed amore si prende cura delle singole particelle e le porta passo dopo passo verso l’Alto. Questo è il Piano di Dio, nel quale partecipa tutto lo spirituale perfetto. (24.03.1956) Nessun essere si sottrae a questo compito, perché l’amore per Dio e per lo spirituale non ancora redento colma ogni essere e perché l’amore vuole sempre preparare delle Beatitudini, sia per lo spirituale ancora non redento come anche per Dio, il Quale nel ritorno di tutto lo spirituale a Sé vede la Sua Beatitudine. Malgrado ciò necessitano delle Eternità e delle Creazioni che si rinnovano sempre di nuovo. E tutte queste Creazioni sono la Volontà di Dio eseguita dagli esseri di Luce, che possono eseguire perché ora sanno tutto, perché ogni essere di Luce è in sé una Creazione perfezionata, perché tutte le Idee di Dio ritrovano precisamente in ogni anima giunta alla Luce, e perché nella stessa Volontà di Dio è ora anche capace creativamente, perché ha pienamente a disposizione la Forza. Innumerevoli mondi di Stelle sono provvisti in questo modo creativo dagli esseri di Luce, ai quali questi mondi sono stati assegnati per l’assistenza, ma sempre secondo la Volontà divina, per cui ogni Opera di Creazione ha anche da mostrare differenti esseri viventi, secondo il grado di maturità dello spirituale, ma non esiste nulla nell’intera Creazione, che un’anima perfetta non avesse in sé. E così l’uomo è in Verità già una Creazione in miniatura dell’intero Uomo della Creazione, un incomparabile Miracolo per l’anima contemplante, che non troverà nessuna fine nell’osservare sé stessa, che perciò creerà ed agirà anche in continuazione nell’Eternità, perché in tutte le forme che contempla in sé stessa, trova anche di nuovo lo stimolo di farne sorgere delle nuove, per vivificarle con innumerevoli particelle, che sono ancora da redimere. Questo lavoro di Redenzione però lo può prestare soltanto un essere perfetto, ma è così incomparabilmente beatificante, che già per questo avrà luogo una totale Redenzione di tutto lo spirituale una volta caduto, perché si rassegnano sempre più Forze redentrici, più è progredito il processo di Redenzione. Malgrado ciò sono necessarie ancora delle Eternità, perché questo lo spiega il numero degli spiriti primordiali caduti e la durata infinitamente lunga della loro resistenza, dato che la libera volontà è sempre di nuovo il grande fattore, che non dev’essere dimenticato. Ma per gli esseri beati il tempo non è più nessun concetto, davanti a Dio mille anni sono come un giorno, solo per lo spirituale imperfetto sono tempi infiniti, ma una volta anche questo spirituale entra nello stato di Luce e Beatitudine. Ed allora la retrospettiva sulla sua via di sviluppo è solo uno stupore beato, un ammirare di tutto ciò che l’anima doveva attraversare. Allora non conosce più nessuna sofferenza e nessun tormento, allora c’è solo lode e ringraziamento per via della Potenza, Amore e Magnificenza di Dio, del suo Creatore e Padre dall’Eternità.
Amen
TraduttoreSvijet nosi bezbrojna živa stvorenja koja su sva na stazi uspona i trebaju najrazličitije tvorevine koje odgovaraju njihovom stanju zrelosti.... Otud su zemaljsko materijalne tvorevine prebivalište bezbrojnih duševnih supstanci koje pripadaju nekoć palom prvobitnom duhu ali koje postoje u takvoj raznolikosti izvanjskih oblika da učinkovito svako djelo stvaranja nosi sićušnu česticu nekoć pale prvobitne duše a koja će se iznova sakupiti jednog dana.... ali onda ova prvobitna duša utjelovljuje sve što postoji u cijelom stvaranju. U konačnom stadiju njezinog razvojnog procesa ova prvobitna duša utjelovljuje sebe u ljudskom biću, u zemaljskom izvanjskom obliku koji je prikladan da omogući duši proći njezin konačni ispit volje, kako bi onda ušla u duhovnu oblast iznova kao svjetlosni duh i da bude nezamislivo sretna u njezinom izvornom stanju puna svjetla i snage....
Međutim, pošto duša nosi sva stvorenja unutar sebe ona je, u stanju savršenstva, prirodno također zainteresirana za sve ove tvorevine, budući ona sada ima pamćenje (uspomenu) i može doživjeti njezin proces razvoja retrospektivno i pomagati duhovnim supstancama koje se i dalje muče i naprežu unutar istih formi da sebe oslobode ispunjavajući Božansku volju, budući ove duhovne supstance ostvaruju njihovu dodijeljenu im aktivnost u zakonu prisile. Savršena duša je izvanredno sretna pri kontemplaciji njezinih bezbrojnih sastavnica, budući ona promatra cijelo stvaranje i može, takorekuć, sudjelovati u njegovom nastajanju i očuvanju. Međutim, potrebno je beskrajno dugo vrijeme dok jedna prvobitna duša nije postigla ovo savršenstvo a ipak, ona je svjesna njezinih bezbrojnih prethodnih oblika, i u procesu kontempliranja sebe ona je ispunjena sa nezamislivim blaženstvom poznavanja sebe kao stvoritelja bezbrojnih oblika, koje je njoj dozvoljeno nanovo stvoriti po slici unutar sebe kako bi pomogla i dalje neiskupljenim sićušnim česticama drugih prvobitnih duša da se zapute stazom uspona....
Kako bi bila sposobna vršiti ovu stvaralačku aktivnost ona mora biti blistavo prosvijetljena i primiti neograničenu snagu, ali blaženstvo stvaranja u usklađenosti sa Božanskom voljom pokreće usavršenu dušu na neprestanu aktivnost, i Bog dodjeljuje ovaj zadatak takvim dušama kako bi ih usrećio. Međutim, ona uvijek mora imati unutar sebe štogod namjerava stvoriti.... Ogroman broj palih prvobitnih duhova će i dalje potrebovati zemaljske i duhovne tvorevine cijelim vječnostima, i volja da se pomogne svim ovim palim duhovima postići blaženstvo pruža užitak i oduševljenje svakom savršenom biću i nadahnjuje ga na takvu raznovrsnu aktivnost koliko postoji djela stvaranja.... budući je sve što postoji u svemiru također prisutno u svakoj duši. Prema tome ona ne može drugačije nego gledati unazad na pojedinačne faze razvoja, kako bi onda, sa uvijek rastućom srećom, bila stvaralački aktivna. I što je jednom bilo prepuno agonije i nepodnošljivo (Rimljanima 8:19-22) sada je prepoznato od strane duše kao blagotvorno i nužno, i predma ona sada postavlja nezrele duhovne supstance u takve tvorevine ona to čini sa vrlodubokom Ljubavlju za Boga i za još neiskupljenog prvobitnog duha, brinući se za pojedinačne sićušne čestice sa neumornim strpljenjem i Ljubavlju i vodeći ih korak po korak na stazi uspona....
Ovo je Božji plan u kojem savršena bića sudjeluju.... Ni jedno biće ne izbjegava ovaj zadatak budući je svako biće prožeto od strane Ljubavi za Boga i još neiskupljenih duhova i budući Ljubav uvijek želi podijeliti zadovoljstvo, i dalje neiskupljenom baš kao i Bogu, Čija blaženstva počivaju u povratku svih duhova k Njemu.... Unatoč tome, to će uzeti vječnosti te opet i iznova nove tvorevine. I sve ove tvorevine su Božja volja sprovedena od strane svjetlosnih bića koja su to sposobna učiniti budući znaju sve, budući je svako svjetlosno biće usavršena tvorevina, budući su sve Božje ideje prisutne u svakoj prosvijetljenoj duši.... i budući je ona u njezinoj Bogu naklonjenoj volji također sposobna biti stvaralački aktivna zahvaljujući izobilnoj snazi na njezinu raspolaganju. Bezbrojni nebeski svjetovi su tako stvaralački podupirani od strane svjetlosnih bića kojima su ovi svjetovi povjereni, ali uvijek u skladu sa Božanskom voljom, naračun čega različite životne forme postoje na svakom djelu stvaranja, zavisno o stanju zrelosti duhova, ali ništa ne postoji u cijelom Stvaranju što nije prisutno unutar usavršene duše. I stoga je ljudsko biće u stvari već minijaturna tvorevina velikog univerzalnog čovjeka (svemira); ona je neuporedivo čudo za dušu sa duhovnom vizijom, koja neće nikada prestati kontemplirati sebe....
Prema tome ona će također neprestano raditi i stvarati u vječnosti, budući je nadahnuta od strane oblika koje promatra unutar sebe da ih iznova stvara kako bi ih oživjela sa bezbrojnim sićušnim česticama koje i dalje trebaju biti iskupljene.... Međutim, ovaj iskupiteljski rad može biti ostvaren jedino od strane savršenog bića, ali je toliko neuporedivo prepun uživanja da se jedino iz ovog razloga kompletno iskupljenje jednom palih duhova hoće dogoditi, jer što dalje proces iskupljenja napreduje to će više duša sprovoditi ovaj iskupiteljski rad. Pa ipak, to će i dalje uzeti vječnosti.... što je objašnjeno brojem palih prvobitnih duhova i njihovom često beskrajno dugom otporu, pošto je opet i iznova slobodna volja odlučujući čimbenik, koja ne smije biti zaboravljena. Međutim, za blažena bića vrijeme više nije bit-no, sa Gospodom je tisuću godina kao jedan dan.... to je jedino beskonačno dugo vrijeme za nesavršeno duhovno biće, ali čak ova duša će doseći stanje svjetlosti i blaženstva jednog dana.... I onda će retrospekcija njezine staze razvoja biti ništa osim predivno iznenađenje, jedna zadivljenost svime kroz što je duša morala proći.... Onda ona više neće poznavati patnju i agoniju nego jedino slavljenje i zahvalnost za moć i Ljubav i slavu Boga, njezina Stvoritelja i Oca od vječnosti.
Amen
Traduttore