Kad se duša čovjeka sjedini s njenim duhom, kad mu ona dakle prepusti vodstvo, čovjek ne može promašiti, i sve njegovo razmišljanje, htijenje i postupanje biti će ispravno usmjereno.... Ali kada se duša sjedinjuje sa njenim duhom?.... To je trenutak gdje čovjek iz najunutarnijeg uvjerenja povjeruje u Boga i Stvoritelja, Čije stvorenje je on sam, i kad ima potrebu s tim spoznatim Bogom stupiti u kontakt.... Kad su Mu njegove misli usmjerene i on iznutra želi s Njim stupiti u odnos koji je Bogu ugodan.... Kad se on pozitivno postavi spram Boga.... Tada će on biti obuhvaćen Božanskim u sebi, u njemu drijemajući duh upravlja ga od tog trenutka, i on će se iznutra osjećati potaknutim živjeti onako kako je Božja volja, on će u sebi upaliti Ljubav, jer je već to djelovanje Duha u čovjeku i jer se tad i Duh može primjetno izraziti, pošto Mu čovjek putem svog života u Ljubavi daje pravo na to....
Prakticiranje Ljubavi prvi je znak duha probuđenog u život, jer na to duh pokreće dušu.... razmišljanje, osjećanje, i htijenje u čovjeku.... i za Ljubav-no aktivnog čovjeka može se reći da se njegova duša sjedinila s duhom. A tada čovjek i pored svog zemaljskog života živi jedan duhovni život, tad se njegove misli neće baviti samo svijetom i zemaljskim stvarima, tada će on često misaono boraviti u tom području gdje on traži Boga; baviti će se pitanjima koja leže van zemaljskog znanja, i on ta pitanja onda postavlja takoreći tome u njemu djelujućem duhu, koji mu na njih i odgovara, čak i ako čovjek to uobražava samo kao “svoju vlastitu misaonu aktivnost”....
Žudnja za tim da se s Bogom stoji u ispravnom odnosu, za posljedicu neopozivo ima sjedinjenje njegove duše s duhom, a ta žudnja će mu sigurno i biti ispunjena, jer to je jedna duhovna molba, koju čovjek upućuje Stvoritelju Svemira, koja je zamijećena i uvijek odgovorena, pošto je svrha čovjekovog života uopće to da s Njim stupi u ispravan odnos.... pa duh tada preuzima potpuno vodstvo čovjeka, a onda ovaj sigurno i postiže svoj cilj....
Božansko u čovjeku uvijek će se izraziti kad se njegove misli zbiljski okrenu put Boga, jer tada Bog Sam i djeluje na njemu putem Svoga Duha, i svaka Njemu usmjerena misao korak je prema gore, a ako se tu misao svjesno slijedi, tako što čovjek uputi molbu svome Bogu i Stvoritelju od vječnosti, onda će se njemu Bog uskoro i objaviti kao Otac, jer molitva je most koji uspostavlja vezu od čovjeka k Bogu.... A tada je čovjek u najboljoj skrbi, jer Božansko biće zahvaća ga i na čovjeka utječe putem duha, tako da on jaz između sebe i Boga sve više smanjuje, jer duh neprekidno tiska prema Ocu Duhu, i žudnja u čovjeku da Bogu priđe bliže, biti će sve veća, sve dok ne nađe ispunjenje u potpunom sjedinjenju s Njim putem Ljubavi.... Koja onda ispunjava biće čovjeka, pošto Sama Vječna Ljubav djeluje u njemu....
AMEN
TranslatorQuando l’anima dell’uomo si unisce con il suo spirito, quando quindi affida a lui la guida, l’uomo non può mancare, e tutto il suo pensare, volere ed agire sarà ora orientato nel modo giusto. Ma quando l’anima si unisce con il suo spirito? Questo è il momento, in cui l’uomo impara a credere dalla convinzione più intima in un Dio e Creatore, la Cui creatura è lui stesso, e quando ha il desiderio, di entrare in contatto con questo Dio riconosciuto, quando i suoi pensieri sono rivolti a Lui e desidera intimamente, di entrare in un rapporto con Lui, che compiace a Dio, quando si $$dispone$$ $$positivamente$$ $$verso$$ $$Dio$$. Allora viene afferrato dal Divino in sé, lo spirito che sonnecchia in lui lo guida sin da quell’ora, ed interiormente si sentirà spinto di vivere così, com’è la Volontà di Dio, accenderà in sé l’amore, perché questo è già l’agire dello spirito nell’uomo e perché ora lo spirito può anche manifestarsi sensibilmente, perché l’uomo mediante il suo cammino di vita nell’amore gliene dà il diritto. L’agire d’amore è quindi il primo segno di una vita nello spirito risvegliato, perché lo spirito dirige l’anima a pensare, percepire e volere nell’uomo, e di un uomo amorevole si può ben dire, che la sua anima si è unita allo spirito. E poi l’uomo vive anche oltre alla sua vita terrena una vita spirituale, allora i suoi pensieri non si occuperanno solamente del mondo e delle cose terrene, allora si intratterrà sovente coi pensieri nel Regno, dove cerca Dio; si occuperà di questioni, che sono al di fuori del sapere terreno, e lui ora pone queste domande al suo spirito che agisce in lui, che gli risponde anche, benché l’uomo si crede di essere soltanto “lui stesso attivo mentalmente”. Il desiderio di stare nel giusto rapporto con Dio, ha irrimediabilmente per conseguenza l’unificazione della sua anima con lo spirito, e questo desiderio gli viene certamente esaudito, perché è una richiesta spirituale, che l’uomo invia al Creatore del Cosmo, che viene ascoltata e sempre corrisposta, perché è lo scopo di vita in generale dell’uomo, di entrare nel giusto rapporto con Lui. Ma allora lo spirito assume totalmente la guida dell’uomo, ed allora questo raggiunge anche certamente la sua meta. Il divino nell’uomo si manifesterà sempre, quando i suoi pensieri prendono seriamente la via verso Dio, perché allora Dio Stesso agisce su di lui mediante il Suo Spirito, ed ogni pensiero rivolto a Lui è un passo verso l’Alto, e se questo pensiero viene seguito coscientemente, mentre l’uomo manda una preghiera al suo Dio e Creatore dall’Eternità, allora Dio gli Si rivelerà anche presto come Padre, perché la preghiera è il ponte, che stabilisce un collegamento dall’uomo a Dio. Ma allora l’uomo è nella migliore Custodia, perché l’Essenzialità della Divinità lo afferra ed agisce attraverso lo Spirito sull’uomo, affinché questo diminuisca sempre di più il crepaccio tra sé e Dio, perché lo spirito spinge ininterrottamente incontro allo Spirito del Padre ed il desiderio nell’uomo, di venire vicino a Dio, diventa sempre più grande, finché trova l’adempimento nella totale unificazione con Lui mediante l’amore, che ora riempie l’essere dell’uomo, perché l’Amore Eterno Stesso agisce in lui.
Amen
Translator