Votre raison humaine ne saisit que jusqu’à un certain degré la vérité la plus profonde ; car tout ce qui est purement spirituel ne peut s’expliquer que spirituellement ; cette explication est reçue par l’esprit en vous ; ensuite, en passant par l’âme, elle est en effet transmise à la raison ; mais celle-ci est encore trop accablée par du terrestre, donc elle n’arrive pas à pénétrer suffisamment en profondeur le savoir spirituel pour pouvoir y voir clair. Nonobstant ceci, Mon esprit se manifeste en vous par l’étincelle spirituelle, et celui qui a l’amour saisira bien le sens de ce que Je lui annonce :
Ma volonté de former était immense, et Je trouvais Ma béatitude dans la réalisation de Mes idées et de Mes plans. Et cette béatitude voulait se communiquer, Mon amour voulait gratifier quelqu’un, Je voulais qu’un autre être en dehors de Moi se réjouisse de ce qui Me rendait indiciblement heureux. Je ressentais Ma solitude comme un manque auquel Je pouvais remédier à tout moment, dès que Je le voudrais.... Et Je voulais Me retrouver dans un être qui devait être relié étroitement à Moi, que Je voulais former en miroir de Moi-même, en Mon image pour pouvoir lui préparer des béatitudes infinies, tout en augmentant encore Ma Béatitude propre. Je voulais créer un tel être, et cette volonté suffisait, car Ma volonté était force, et se réalisait toujours en amour et en sagesse. L’être extériorisé était bien Mon portrait, mais il ne pouvait pas Me voir, étant donné qu’il aurait péri de béatitude s’il avait pu Me contempler, parce qu’aucun être, même s’il était Mon portrait le plus parfait, n’est jamais autre chose qu’un produit de Ma force aimante, tandis que Je suis, Moi, la force aimante même dont la force d’irradiation dépasse tout d’une manière incomparable ; pour cette raison, Je n’étais pas visible par l’être que J’avais extériorisé de Moi. Cependant, en cet être, Je M’étais créé un vase en qui Ma force aimante pouvait se déverser sans cesse, un être qui recevait donc outre mesure, par l’influx continuel de la force venant de Moi, Ma volonté de former, Ma vigueur, Ma sagesse et Mon amour. Il pouvait donc maintenant éprouver la même béatitude, il pouvait à volonté extérioriser sa force, il pouvait exercer, pour son propre bonheur, sa force créatrice, et donc accroître toujours Ma béatitude, parce que c’était Ma force qui rendait capable cet être ; et Je Me réjouissais de son bonheur....
Et maintenant un nombre infini d’êtres semblables provenait de cet être-là.... C’étaient tous des enfants de Mon amour, baignés d’une lumière éblouissante, toujours dans une suprême perfection, car il ne pouvait ressortir de l’image de Moi-même, et de Mon amour infini, que toujours du suprêmement parfait, étant donné que notre volonté à nous deux était la même, que notre amour à nous deux se retrouvait dans les êtres créés, étant donné qu’il n’y avait rien d’imparfait tant que Ma volonté et Mon amour agissaient à travers cet être créé en premier. C’était un monde d’esprits pleins de lumière, c’était un grand nombre d’esprits originellement créés.... La force venant de Moi affluait sans limites à l’être que Je M’étais élu comme porteur de la lumière et de la force.... Et l’être lui-même était plus que bienheureux.... Cependant, Je voulais encore augmenter cette béatitude-là ; Je voulais qu’il ne fût pas lié à Ma volonté, mais qu’il se manifeste selon sa propre volonté qui .... à condition que l’être soit et restât parfait.... était Ma volonté.... Car l’être, en tant qu’être créé par Moi, n’était pas capable de vouloir autrement que Moi. Mais Moi, Je voulais qu’il pût agir selon son bon plaisir.... parce que cela seulement caractérise un être divin, et Je voulais que l’amour soit si puissant en lui qu’il soit déterminant et orienté dans le même sens que Moi.... Tel était l’amour que Je voulais recevoir de Mon être premièrement créé, amour qui aurait en même temps valu à l’être la perfection suprême, de sorte qu’il n’aurait plus agi en être créé d’après Ma volonté, mais qu’il aurait joui d’une béatitude illimitée en tant qu’être entré dans Ma volonté par amour....
Mais pour passer cette épreuve de volonté et d’amour, il devait pouvoir se mouvoir dans un libre arbitre absolu. Il ne Me voyait pas, mais il Me reconnaissait, car il était dans la lumière.... Mais il voyait les innombrables êtres que sa volonté avait fait surgir, et il se sentait lui-même comme leur procréateur, bien que sachant qu’il avait reçu la force de Ma part.... Mais cet être M’enviait cette force.... Il était lui-même visible par ses créatures, et bien qu’il fût conscient d’être issu de Moi, il s’attribua le pouvoir sur ses créatures en s’imposant à elles comme source de la force, comme seule puissance qui puisse créer.... Pour ainsi dire, il donnait congé à l’amour pour Moi pour pouvoir dominer.... Un tel comportement est insaisissable pour vous autres hommes : qu’un être qui s’est reconnu lui-même puisse se perdre dans une pensée tout à fait fausse ; mais c’est le libre arbitre qui l’explique car, pour se manifester, il devait pouvoir choisir négativement, sans y être obligé.
D’un côté, le porteur de lumière et de force voyait les preuves de la force conduite à travers lui ; mais il ne voyait pas la source même de la force. Donc, il s’érigeait, lui, en maître des esprits créés, en cherchant à Me présenter à eux comme si Je n’existais pas. Il cherchait à leur transmettre sa volonté dès lors détournée de Moi.... Alors vint le moment décisif pour ces êtres de faire à leur tour la preuve de leur perfection en tant qu’êtres créés par le porteur de lumière avec la force de Mon énergie.... Ma force était dans tous ces êtres, ils étaient extrêmement lumineux, et ils brûlaient d’amour pour Moi Qu’ils ne voyaient pas, mais Qu’ils reconnaissaient tout de même. En même temps, ils aimaient leur procréateur, parce que la force qui les avait créés était l’amour, au travers de l’être premièrement créé en le rendant capable de créer.... Au moment où il fallut que cet amour se décide, il se décida pour lui-même.... Il s’installa un désarroi irréversible parmi les esprits qui se sentaient obligés de prendre une décision. Ma force aimante agissant en tant que lumière, il était bien compréhensible que la tendance vers la source de force originelle soit plus forte dans beaucoup d’êtres, et que leur amour pour celui qui se séparait de Moi diminuât, et, qu’avec une violence accrue, elle les poussât vers Moi.... Car la lumière en eux, était la conscience que Moi, J’étais l’amour de toute éternité. Il est vrai que chaque être avait cette conscience, mais il avait aussi le libre arbitre qui n’était pas déterminé par cette conscience – autrement il n’aurait pas été libre. Ainsi le monde spirituel se partagea en deux.... L’être extérieur à Moi avait ses partisans, tout comme Moi-même, bien que Je ne fusse pas visible. Mais la force originaire de Moi agissait si fortement que beaucoup d’êtres se détournaient de celui qui voulait s’opposer à Moi.... Leur volonté gardait la bonne direction, tandis que le porteur de lumière avec ses partisans donnèrent une fausse direction à leur volonté, c'est-à-dire qu’ils se séparaient de Moi dans leur volonté, et cela signifiait la chute dans la profondeur....
Ainsi, le porteur de lumière, l’être le plus lumineux extériorisé par Moi, est devenu Mon adversaire, tandis que ce qui était issu de lui, créé par la volonté aimante de nous deux, s’est tourné en partie vers Moi, en partie vers lui, selon l’ardeur d’amour dont ils étaient remplis. Car dès le moment où le porteur de lumière se fut séparé de Moi, les êtres commencèrent à ressentir un vague désir pour un pôle solidifié. Le libre arbitre commença à se déployer.... ils n’étaient pas influencés obligatoirement ni par Mon adversaire ni par Moi, ils n’étaient qu’irradiés par nos forces respectives, chacune d’elles voulant gagner chaque être pour elle. Mon afflux de force n’était qu’amour, et touchait si violemment les êtres qu’ils Me reconnaissaient, même sans Me voir, mais ils reconnaissaient en même temps le changement de volonté de Mon être premièrement créé. Mais comme ils pouvaient voir cet être, beaucoup le suivaient, c’est à dire se soumettaient à sa volonté, et donc ils aspiraient à une autre direction que la mienne. Mais d’autres êtres originellement créés se sentaient comme Mes enfants, et de par leur libre arbitre ils Me restaient fidèles, seulement leur nombre était beaucoup moins élevé. C’étaient les êtres premièrement créés issus de l’ardente volonté créatrice de Mon porteur de lumière et de la force aimante illimitée qui affluait en lui. Et cette force aimante était également propre à ces êtres et les poussait sans cesse vers Moi, car ils reconnaissaient comme fausse la volonté présente de leur procréateur, et ils se détournèrent donc de lui. Il aurait été possible aux autres êtres aussi de Me reconnaître, mais eux suivaient aveuglement celui qu’ils pouvaient voir, et leur volonté fut respectée, et Je ne l’influençais nullement, parce qu’il fallait cette décision de la volonté pour former les créatures en êtres parfaits indépendants. L’être qui M’avait quitté a fait choir dans les profondeurs avec lui une clientèle nombreuse, car en s’éloignant de Moi on aspire à la profondeur, on vise à un état complètement différent, ce qui signifie obscurité et impuissance, manque d’entendement et de force, tandis que Mes enfants restaient dans la lumière la plus éblouissante en gardant une force indicible dans la béatitude.
Après cette chute de Lucifer, du porteur de lumière, sa force fut brisée.... Il ne pouvait plus agir en créant et en formant, bien que Je ne lui retirasse pas la force, parce que c’était Ma création. C’était ses partisans qui maintenant faisait sa puissance et sa force, et sur qui il régnait en Prince des Ténèbres. Mais ils sont aussi les produits de Mon amour et Je ne les abandonnerai pas éternellement à Mon adversaire. Tant que ces êtres portent en eux sa volonté, ils lui appartiennent ; mais dès que Je réussis à tourner leur volonté vers Moi, il les a perdus, donc sa force diminue au fur et à mesure que Je délivre ses serfs de sa puissance ; mais ceci présuppose toujours le libre arbitre de l’être.
Voici le but de Mon plan de salut d’éternité qui est appuyé par tous les habitants du royaume de la lumière, par Mes anges et archanges, de la façon la plus zélée et la plus aimante ; car ce sont tous Mes coopérateurs qui s’efforcent de rendre à leurs frères déchus la béatitude que ceux-ci jadis ont gâchée volontairement.... Et cette œuvre de délivrance sera accomplie, même si cela devait prendre un temps infini pour que le dernier être déchu retourne auprès de Moi, et aussi pour que Mon être premièrement créé par Mon amour se rapproche de nouveau de Moi, poussé par son désir de retrouver Mon amour.... jusqu’à ce que lui aussi, pénétré de repentir, rentre dans la maison paternelle que jadis il a quittée volontairement....
Amen
TraducteursVaš ljudski intelekt može shvatiti apsolutnu/najdublju istinu samo do određenog stupnja, pošto je čista duhovnost jedino duhovno objašnjiva. Ovo objašnjenje će biti prihvaćeno od strane duha u vama i, zaista, preko duše također predano razumu, ali razum je i dalje previše svjetovan i prema tome ne može kopati tako duboko u duhovno znanje da bi shvatio sve. Ipak, Moj duh sebe izražava kroz duhovnu iskru u vama, i svatko tko ima ljubavi će također i shvatiti značenje onog što mu govorim:
Moja kreativna volja je bila ogromna, Moja snaga neiscrpna, i Ja sam pronašao Svoje blaženstvo u ostvarivanju/provedbi/izvedbi Svojih misli i planova. I to blaženstvo se htjelo izraziti, Moja ljubav se htjela (pre)dati, Ja sam pored Sebe želio drugo biće da također uživa [[ili ‘koje bi također uživalo’]] ono što je Mene činilo neopisivo sretnim. Ja sam Svoju samoću doživljavao kao nedostatak kojeg sam mogao promijeniti u bilo kojem trenutku ako sam to želio.... I Ja sam Sebe želio ponovno otkriti u biću koje bi sa Mnom trebalo biti blisko sjedinjeno, koje sam želio oblikovati kao Svoje ogledalo, kao Moju vlastitu sliku, da bi ga mogao obdariti sa neograničenim blaženstvom i na taj način također povećati Moje blaženstvo. Ja sam želio stvoriti takvo biće i ta volja je bila dovoljna, pošto je Moja volja bila snaga koja je uvijek postupala (proceed) sa ljubavlju i mudrošću. Entitet kojeg sam eksternalizirao [[externalised from within Myself = kojeg sam iz Sebe izvadio/postavio iz-van Sebe]] je uistinu bio Moja slika ali Me ipak nije mogao vidjeti, jer da Me mogao vidjeti on bi zahvaljujući prevelikom blaženstvu prestao postojati, pošto ni jedno biće ne može izdržati pogled u Mene [[= u smislu, ‘nitko ne može vidjeti Boga kakav je On uistinu u Svojoj suštini a da ne bude uništen’; Izlazak 33:20]]. Jer svako biće, čak i Moja najsavršenija slika, je uvijek samo proizvod Moje snage ljubavi, dok sam Ja sama snaga ljubavi i osvjetljavam sve sa neusporedivim intenzitetom [[ili ‘neusporedivom jačinom’]] ali, kao rezultat, Mene [[= Moje prisustvo]] biće koje sam eksternalizirao [[= stvoreno biće = biće koje je Bog iz Sebe postavio ‘iz-van’ Sebe]] ne može izdržati/podnijeti. Ali stvorivši ovo biće Ja sam imao posudu u koju je snaga Moje ljubavi mogla neprestano teći, i stoga je ono [[zajedno]] sa ovim neprestanim uplivom snage od Mene također primilo Moju kreativnu volju, Moju snagu, Moju mudrost i Moju ljubav preko svake granice. Kao rezultat toga, ono je sada bilo sposobno iskusiti isto blaženstvo, bilo je kadro iskoristiti svoju snagu u skladu sa svojom vlastitom voljom, moglo je biti kreativno aktivno na svoje vlastito zadovoljstvo i na taj način neprestano povećavati Moje blaženstvo, jer to je bila Moja snaga koja je omogućila biću da tako čini i Ja sam uživao u njegovoj sreći....
I sada su iz ovog bića proizašla bezbrojna druga bića iste prirode.... Sva ona su bila djeca Moje ljubavi u isijavajućem svjetlu, u najvišem/krajnjem savršenstvu, pošto je iz Moje slike koju [[ili ‘Mojeg odraza kojeg’]] sam stvorio i Moje bezmjerne ljubavi moglo nastati jedino krajnje savršenstvo, pošto smo mi dijelili istu volju. Obje naše ljubavi su sebe ponovno pronašle u stvorenim bićima, pošto ništa ne-savršeno nije postojalo sve dok su Moja volja i Moja ljubav djelovali putem/kroz ovo prvo-stvoreno biće. To je bio jedan prosvjetljeni svijet duhova, u kojem je originalno stvorenih duhova bilo u velikom broju.... Moja snaga je neograničeno utjecala u biće koje sam odabrao za Sebe kao nositelja svjetla i snage.... A sam entitet je bio više nego blaženo sretan.... Ali Ja sam želio povećati to blaženstvo još više; Ja nisam htio da ono bude vezano uz Moju volju [[ili ‘vezano Mojom voljom’]] već da bude aktivno po svojoj vlastitoj volji koja.... ako je biće bilo savršeno i ako bi tako savršeno [[i]] ostalo.... je [[također]] bila Moja volja. Jer biće, pošto sam ga Ja stvorio, nije bilo sposobno imati ni jednu drugu volju. Ali Ja sam želio da ono može djelovati neovisno/samostalno.... pošto je jedina karakteristika Božanskog bića da je ljubav tako moćna unutar sebe da je odlučujući faktor volje koja se kreće u istom pravcu poput Moje. Ja sam od Svog prvo-stvorenog bića želio primiti ovu ljubav što je, međutim, istovremeno trebalo rezultirati u njegovom konačnom savršenstvu [[u smislu, ‘namjera je bila da to istovremeno rezultira u konačnom savršenstvu toga bića’]], tako da ono više nije bilo aktivno kao stvoreno biće [[koje djeluje samo]] u skladu sa Mojom voljom već bi trebalo uživati neograničeno blaženstvo sjedinjavajući/stapajući se sa Mojom voljom iz ljubavi prema Meni....
Ali da bi prošlo ovaj test ljubavi i volje to biće je moralo imati potpunu slobodu volje. Ono Me nije vidjelo ali Me prepoznalo/priznalo pošto je bilo prosvjetljeno.... Međutim, ono je vidjelo bezbrojna bića stvorena njegovom voljom, i to biće je osjećalo za sebe kako je njihov stvoritelj bez obzira na saznanje/spoznaju da je svoju snagu primilo od Mene.... i entitet je bio zavidan na Mojoj snazi.... Iako je bio vidljiv bićima koja je stvorio, ipak je bio svjestan svojeg ishodišta u Meni, ali je za sebe tražio pravo vladanja nad tim bićima predstavljajući im sebe kao izvor snage, kao jedinu silu sposobnu stvarati.... Više nego manje Mi je uskratio ljubav da bi mogao vladati.... Vi ljudska bića ne možete shvatiti proces putem kojeg je samo-svjesno biće moglo prekoračiti u potpuno pogrešno razmišljanje ali to je objašnjivo slobodnom voljom koja, sa ciljem da bi postala aktivna, mora također biti sposobna ali/iako ne mora učiniti pogrešan izbor.
Nositelj svjetla [[= Lucifer]] i snage je na jednoj strani vidio dokaz snage dostavljene/transportirane kroz njega, ipak on nije vidio sam izvor snage. Stoga je on sebe proglasio vladarem nad svojim stvorenim duhovima i također Me njima htio predočiti kao ne-postojećeg. On je na njih pokušao prebaciti svoju sada oprečnu volju.... I sada je trenutak odluke, dokazivanja njihova savršenstva, došao također za bića koja su bila stvorena od strane svjetlonoše uz pomoć Moje sile.... Moja sila je bila prirođena svim tim bićima, oni su bili u potpunosti prosvjetljeni i gorjeli su od ljubavi prema Meni, Kojeg nisu mogli vidjeti ali Kojeg su ipak spoznavali/priznavali. Ali oni su također voljeli svoga stvoritelja, pošto je snaga koja ih je stvorila bila ljubav koja je zračila iz prvo-stvorenog bića i omogućivala mu stvarati. Ta ljubav je sada morala odlučiti, i podijelila se....
Užasna zbrka je nastala među duhovima koji su se osjećali natjerani donijeti odluku. Ali.... pošto je Moja snaga ljubavi efektivno bila svjetlo.... bilo je razumljivo kako je ono što ih je tjeralo ka prvotnom izvoru snage bilo snažnije u mnogih bića, da se njihova ljubav prema onome koji se odvojio od Mene i koji je prema Meni navaljivao sa pojačanom silom smanjivala.... Jer svjetlo u njima je bila spoznaja kako sam Ja bio Vječna Ljubav. Svako biće je uistinu imalo ovo znanje, ali je također imalo slobodnu volju koja nije ovisila o znanju, inače ne bi bila slobodna. I duhovni svijet se podijelio.... eksternalizirano biće je imalo svoje sljedbenike baš kao što sam Ja imao svoje, čak iako nisam bio vidljiv. Ali učinak Moje snage je bio toliko snažan da su se mnoga bića okrenula od onog koji Mi se htio suprotstaviti.... Njihova volja je zadržala ispravan pravac, dok su svjetlonoša i njegovi sljedbenici krivo usmjerili svoju volju, tako su se oni dobrovoljno odvojili od Mene što je prouzročilo njihovo propadanje u ponor....
Na taj način je svjetlonoša, potpuno prosvjetljeno biće koje sam eksternalizirao [[= postavio iz-van Sebe]], postalo Moj neprijatelj/protivnik, dok se sve što je proizašlo iz njega, što je bilo stvoreno od strane obje naše ljubavi, dijelom okrenulo prema Meni a dijelom prema njemu, u ovisnosti kakvim je sjajem ljubavi bilo prožeto. Čim se svjetlonoša odvojio od Mene bića su iskusila neodređenu/nejasnu želju za određenim/jasnim polom. Slobodna volja se započela otkrivati/razvijati.... niti Ja a niti Moj protivnik nismo silom utjecali na njih, oni su jedino bili izloženi zračenju obiju naših snaga koje su svako biće željele pridobiti za sebe. Priliv Moje snage je bila čista ljubav i utjecala je na bića tako žestoko da su Me ona prepoznala/priznala bez da su Me vidjela, ali oni su također mogli prepoznati promjenu u volji prvo-stvorenog bića. Međutim, pošto su oni mogli vidjeti taj entitet mnogi su ga slijedili, to jest, oni su sebe podredili njegovoj volji i tako se udaljili od Mene. Ali druga prvobitno stvorena bića su se pak osjećala kao Moja djeca i dobrovoljno su Mi ostali odani, samo ih je bio puno manji broj. Ti [[vjerni]] su bili prvo-stvorena bića koja su nastala iz najblaženije stvaralačke volje Mog svjetlonoše i Mog neizmjernog ulijevanja/priticanja ljubavne snage. I ova snaga ljubavi je bila također neodvojiva/prirođena tim bićima i postojano ih je gurala ka Meni, jer oni su sadašnju volju svojeg stvoritelja prepoznali kao pogrešnu i stoga su se okrenuli od njega. Druga bića su također mogla doći do ove spoznaje ali oni su slijepo slijedili onog kojeg su mogli vidjeti, i njihova volja je bila poštovana i Ja na nijedan način na nju nisam utjecao, pošto se ta odluka volje morala dogoditi sa ciljem da bi se stvorena bića oblikovala u neovisno savršenstvo. Biće koje Me napustilo je povuklo veliki broj sljedbenika u ponor, jer udaljiti se od Mene znači težiti prema ponoru, ciljati ka potpuno suprotnom stanju, koje stoga predstavlja tamu i slabost, gubitak znanja i snage. Dok su Moja djeca blaženo ostala u najsjajnijem svjetlu i ogromnoj sili, u blaženstvu.
Nakon pada Lucifera, svjetlonoše, njegova snaga je bila svladana/poražena.... On više nije mogao aktivno stvarati i oblikovati iako Ja nisam povukao snagu od njega [[u smislu, ‘oduzeo mu snagu’]] pošto je on bio Moja živa kreacija. Njegova moć i snaga su počivali u njegovim sljedbenicima, kojima je sad gospodario kao princ tame. Ali oni su također proizvodi Moje ljubavi koje Ja svome neprijatelju neću prepustiti/ostaviti zauvijek. Sve dok ta bića i dalje dijele njegovu volju oni pripadaju njemu; ali čim Ja uspijem okrenuti njihovu volju prema Meni on ih je izgubio, i stoga se njegova snaga umanjuje u istoj mjeri u kojoj Ja oslobađam zatvorenike od njegove kontrole koja, međutim, uvijek pretpostavlja slobodnu volju toga bića.
I to je svrha Mojeg vječnog plana Spasenja, kojeg gorljivo i naj-blago-naklonjenije podržavaju svi stanovnici kraljevstva svjetla, Moji anđeli i arhanđeli, jer svi oni su Moji pomagači koji nastoje ponovno donijeti blaženstvo njihovoj paloj braći, koja su ga [[= to blaženstvo]] jednom dobrovoljno odbacila.... I ovo djelo oslobađanja će uspjeti, čak i ako bude potrebno beskonačno dugo vrijeme prije nego se posljednji jednom (ot)pali duh vrati k Meni, dok Mi se čak i prvo-stvoreno biće koje je jednom proizašlo iz Moje ljubavi opet ne približi u svojoj žudnji za Mojom ljubavlju.... dok se ono također pokajnički ne vrati u Očevu kuću, koju je jednom dobrovoljno napustilo.
AMEN
Traducteurs