In ihrer unfaßbaren Selbstsucht geht die Menschheit geistig zugrunde, so Gott nicht ein wirksames Gegenmittel anwendet, um jene Selbstsucht zu verringern. Es denkt der Mensch nur an sein eigenes Ich, und das Schicksal des Mitmenschen läßt ihn zumeist unberührt. Sein Denken und Handeln ist dementsprechend, immer nur berechnet, sich selbst größten Vorteil zu verschaffen, was sich in geistiger Hinsicht ungemein nachteilig auswirkt. Jeder Tag ist sonach vergeblich gelebt, so irdische Vorteile angestrebt werden. Und es ist zur Zeit in der Welt nur ein kleiner Teil Menschen, die ihre geistige Gestaltung im Auge haben. Diese aber gehen an der Not der Mitmenschen nicht teilnahmslos vorüber. Sie suchen vielmehr, diese nach Möglichkeit zu lindern, und bringen selbst Opfer, denn sie gedenken mehr der Not der anderen als ihrer eigenen Not. Und um dieser willen zögert Gott noch immer, das letzte Mittel zur Anwendung zu bringen, denn Seine Liebe möchte unsägliches Leid den Menschen ersparen, wo es möglich ist, ohne Leid sie zur Liebetätigkeit zu bewegen. Der Eingriff Gottes aber zieht großes Leid nach sich, denn gerade das Leid soll die Herzen der Menschen umstimmen, sie sollen an dem Elend und der Not des Nächsten ihre eigene Not vergessen, also ihre Ichliebe bekämpfen und nur immer bestrebt sein, das Elend der Mitmenschen zu verringern. Dann erst trägt ihnen das Erdenleben geistigen Erfolg ein. Doch bedauerlicherweise haben gerade jetzt die Menschen ein außergewöhnlich stark ausgeprägtes weltliches Verlangen, ein Verlangen nach den Gütern dieser Erde. Ein jeder Gedanke gilt nur der Frage, in welcher Weise sie zu solchen gelangen können. Darüber beachten sie auch nicht das Weltgeschehen und noch viel weniger die Anzeichen, die das Wirken Gottes ankündigen. Sie achten nicht der Erscheinungen, welche den geistigen Verfall begleiten. Sie sehen nicht die Übergriffe, die schon als erlaubt gelten, sie achten auch nicht auf die verkehrten Begriffe von Recht und Gerechtigkeit, und sie beanstanden daher auch nicht den Geist der Zeit, die Gegeneinstellung gegen alles Religiöse.... sie halten vielmehr alles für recht, was sichtlich auf den Einfluß des Widersachers zurückzuführen ist. Und daher macht auch Gott Seinen Einfluß geltend, d.h., Er wirkt so offensichtlich gegen eine solche geistige Verflachung hin, daß erkennen kann, wer erkennen will. Denn Er nimmt alle Gewalt an Sich.... Er macht die Menschen machtlos, Er läßt sie fühlen, daß sie von sich aus nichts vermögen gegen den Eingriff Gottes, daß sie diesen über sich ergehen lassen müssen, ohne das Geringste daran ändern zu können. Und nun können sie nur ihr Wesen ändern, wenn sie dazu bereit sind. Es werden ihnen Gelegenheiten gegeben noch und noch, den Liebesfunken in sich aufglimmen zu lassen, ihn zu nähren zur Flamme und nun entsprechend liebetätig zu werden.... Nehmen sie diese letzte Möglichkeit nicht wahr, dann kann ihnen auf Erden nicht mehr geholfen werden; denn deren Selbstsucht zu groß ist, die werden auch dann noch nicht ihre eigentliche Bestimmung erkennen, sie werden um ihr Leben bangen und um ihr Hab und Gut und, was sie verloren haben, möglichst wieder zu ersetzen suchen. Und dann war der Eingriff Gottes für sie vergebens, dann müssen sie die Folgen ihres entgeisteten Zustandes tragen, wie sie selbst es wollen, denn zwangsweise können sie nicht von ihrer Selbstsucht befreit werden....
Amen
ÜbersetzerDuhovno gledano, čovječanstvo će propasti u svojoj nezamislivoj sebičnosti ako Bog ne primjeni djelotvornu protu-mjeru kako bi smanjio tu sebičnost. Čovjek samo misli na sebe i sudbina njegova bližnjeg ga uglavnom ostavlja ravnodušnim. Njegovo razmišljanje i djelanje je prema tome uvijek proračunato kako bi samo za sebe osigurao najveću korist, što, duhovno, ima ogroman uništavajući efekt. Prema tome, svaki dan je proživljen uzalud(no) ako su zemaljski interesi ono za čim se teži.
I, u današnje vrijeme, samo je mali broj ljudi koji vodi računa o svom duhovnom razvoju. Ali oni ne prolaze pored muke bližnjeg bez da pomognu. Oni ju, ako je to ikako moguće, radije pokušavaju smanjiti, i sami se žrtvujući pošto oni više misle na patnju drugih nego na svoju vlastitu. I zbog takvih Bog i dalje odugovlači sa primjenom posljednjih sredstava, jer Njegova ljubav želi poštedjeti ljude od neizrecivih patnji, i potstaknuti ih na akciju ljubavi, ako je to ikako moguće, bez patnje. Božja intervencija, bilo kako bilo, povlači sa sobom neugodnu patnju, jer upravo ta patnja bi trebala preobratiti ljudska srca. Oni bi gledajući bijedu i patnju svoga bližnjeg trebali zaboraviti na svoje vlastite muke, i tako se boriti protiv svoje samo-ljubavi te uvijek jedino težiti umanjenju bijede bližnjih. Jedino tada im zemaljski život donosi duhovnog uspjeha. Ali na žalost, ljudi baš sada imaju izuzetno izražene svjetovne žudnje, žudnje za zemaljskim dobrima. Svačije misli su usmjerene na pronalaženje načina uz pomoć kojeg će doći do tih dobara. Preko toga ne obraćaju pažnju na svjetska zbivanja a još manje na znakove koji najavljuju Božje djelovanje. Ne obraćaju pažnju na fenomene koji prate duhovno rasulo. Ne vide razuzdanost koja je sada već normalna, a isto tako ne obraćaju pažnju na izopačene koncepte o pravu i pravdi, i stoga ne ispituju duh vremena, protivljenje svemu religioznome.... već, radije, smatraju sve ispravnim što je očigledno utjecaj protivnika.
I to je također razlog zašto Bog pojačava Svoj utjecaj, što će reći, Njegovo djelovanje protiv jednog takvog duhovnog propadanja će biti tako očigledno da će svi oni koji to žele biti u stanju i prepoznati. Jer Njegova je sva moć....On ljude čini nemoćnima, daje im da osjete kako sami ne mogu poduzeti ništa protiv Božje intervencije. Oni će se sa time morati pomiriti bez da išta u svezi toga mogu promijeniti. A sada mogu promijeniti jedino svoju prirodu, kada na to budu spremni. Bit će im pruženo dovoljno mogućnosti da bi razbuktali iskru ljubavi u sebi, kako bi ju mogli hraniti sve dok se ne razbukta i kako bi postali, u odgovarajućoj mjeri, aktivni u ljubavi.... ako ne iskoriste tu zadnju mogućnost, onda im na zemlji više ne može biti pružena pomoć; jer oni čija je sebičnost prevelika, oni čak ni onda neće prepoznati svoje stvarno odredište, i bit će ih strah za njihov život i za imovinu i, ako bi to bilo moguće, htjet će nadomjestiti izgubljeno. I tako je Božja intervencija za njih bila uzaludna. Oni će onda snositi posljedice svojeg ne-duhovnog stanja, prema vlastitoj želji, jer od njihove sebičnosti ih se ne može osloboditi silom....
AMEN
Übersetzer