Confronta annuncio con traduzione

Altre traduzioni:

Il valore dell’intercessione per l’aldilà

E’ di grande importanza sapere della situazione di anime nel Regno dell’aldilà, che riconoscono la loro miseria, ciò che hanno mancato di fare sulla Terra e si sforzano di migliorare la loro situazione. Solo queste possono essere aiutate tramite degli esseri di Luce, perché dato che anche nel Regno spirituale la libera volontà delle anime viene rispettata, anche gli esseri di Luce non possono agire contro la loro volontà sulle anime; quindi la Redenzione di un’anima ancora non volonterosa è oltremodo difficile ed a volte necessitano delle Eternità finché l’anima stessa si sforzi per un miglioramento. Ma ora è anche un concetto sbagliato quando si presume, che alle anime nell’oscurità non venga mai portato aiuto. Il Regno di Luce si sforza ininterrottamente di portare nell’oscurità la Luce, ma dove i cuori si chiudono essa perde la Forza di splendere, e là rimane buio come prima. Quindi le anime stesse determinano il loro stato, che può essere oscurità o crepuscolo oppure Luce, loro stesse lo determinano mediante la loro volontà, che deve essere prima rivolta alla Luce se si deve fare più chiaro intorno all’anima. Se ora un’anima è così indebolita oppure ancora totalmente nelle mani dell’avversario di Dio, allora non potrà in eterno sollevarsi da sola da questa debolezza, non sa neppure nulla del divino Redentore Gesù Cristo e perciò non Lo può nemmeno invocare per l’Aiuto così che nel suo stato infelice sosterrebbe tempi eterni se non venisse aiutata mediante l’intercessione degli uomini. Proprio quest’intercessione viene quasi sempre omessa, perché non si crede nel suo effetto e nella sua urgenza. Ma l’intercessione è proprio nel Regno dell’aldilà un fattore significativo, perché dove l’essere stesso non è più capace di aiutarsi, e l’Amore di Dio è legato legislativamente mediante la libera volontà dell’anima, là l’amore di un uomo può includersi come intermediario e per il suo amore, quest’amore, l’Amore di Dio può ora diventare attivo e rivolgerlo all’essere infelice nella forma di apporto di Forza. L’ultima decisione rimane comunque sempre ancora all’anima stessa, se e come utilizza la Forza, che le arriva tramite l’intercessione dell’uomo. Ma lei sente questa Forza come beneficio e comincia a cedere nella sua resistenza che ha avuto finora, e si fa più chiaro in lei se comincia a riflettere ed ora può aver luogo la sua Redenzione, se soltanto sfrutta bene la Forza dell’intercessione. Allora si possono includere anche gli esseri di Luce senza trovare resistenza. Quindi ogni contatto tra anime dell’oscurità ed il mondo di Luce oppure con Dio è impossibile finché non viene spezzata la volontà che rimane ancora nell’aperta resistenza con Dio, altrimenti l’essere non si troverebbe nell’oscurità, perché a decidere non sarà solo il desiderio per uno stato migliore che ha ogni essere nell’oscurità ma prima dovrà riconoscere la causa del suo stato e sforzarsi di cambiare questa causa, cambiare sé stesso e desiderare la Luce per via della Luce, non per via della Beatitudine legata a questa. L’essere deve riconoscere la sua empietà e deve voler liberarsi dei suoi peccati, deve desiderare la Redenzione nella conoscenza che in questa empietà non è degno della Vicinanza di Dio, e deve voler liberarsi dal peccato e dalla morte per avvicinarsi a Dio, per Cui l’anima deve avere nostalgia, cosa che è certamente anche il caso, una volta che riconosce la sua colpa e la confessa davanti a Gesù Cristo Che le verrà sempre di nuovo vicino per indurla ad invocarLo nella sua miseria. L’anima stessa deve volere trovare la via fuori dal suo stato di tormento, ma sempre nella profonda umiltà e nella conoscenza dei suoi peccati. E questo richiede la sua volontà mutata, che può arrivare ad un tale mutamento appunto mediante l’intercessione, perché l’anima da sola è troppo debole, quando entra nel Regno dell’aldilà nello stato di oscurità. Allora tramite l’intercessione può ricevere così tanta Forza, che utilizzerà certamente anche nel modo giusto, perché l’Amore di Dio ricompensa molto volentieri l’amore degli uomini che intercedono, con l’esaudimento delle loro richieste, di aiutare un’anima infelice dalla sua miseria nel Regno spirituale. L’amore solo elimina le barriere che la Giustizia di Dio ha erette e che non possono nemmeno venir rovesciate arbitrariamente. All’Amore di Dio sono poste delle barriere mediante la volontà dell’anima stessa. Dove quindi la sua volontà fallisce può intervenire l’amore che viene presentato per un uomo e per via di questo amore aiuterà l’anima a liberarsi dalla sua situazione infelice, perché Dio vuole soltanto la beatitudine di ogni essere, ma non la sua rovina.

Amen

Traduttore
Tradotto da: Ingrid Wunderlich

VAŽNOST/ZNAČENJE MOLITVE ZA PREMINULE....

Od najveće je važnosti znati o položaju/situaciji/stanju duša u onostranom carstvu, koje u svojoj nevolji spoznaju šta su propustile na zemlji, i trude se poboljšati svoju poziciju. Jedino njima se može pomoći putem svjetlosnih bića, jer pošto se i u duhovnom carstvu poštuje slobodna volja duše, svjetlosna bića ne mogu protiv nje ni djelovati da duše; dakle izbavljenje nevoljne duše prilično je teško, i često može trajati vječnostima dok se duša sama ne potrudi oko poboljšanja. Ali pogrešno je misliti kako se duši u mraku nikada ne nudi pomoć.... Carstvo svjetla se neprestano trudi unijeti svjetlo u tamu, ali gdje se srca zatvaraju, svjetlo gubi svoju silu/snagu, i tamo ostaje mračno kao i ranije/do tada. Dakle duše same određuju/uvjetuju svoje stanje, koji može biti tama, polutama/svitanje ili svjetlo.... one ga same uvjetuju putem svoje volje, koja mora biti usmjerena u pravcu svjetla, ako želi da joj bude svjetlije oko duše. Ali, ako je duša tako oslabljena ili se nalazi još skroz u rukama Božijeg protivnika, onda se ona sama vječno neće moći izdići iz te slabosti.... Ona ni ne zna ništa o božanskom izbavitelju Isusu Kristu tako da ga ni ne može pozvati u pomoć.... I ona bi dakle u svom nesretnom stanju ostala/istrajala vječno dugo, ako joj ne pristigne pomoć kroz molitvu ljudi.... Upravo ta molitva obično biva izostavljena/propuštena, jer se u njeno dejstvo i njenu neophodnost ne vjeruje. A ta molitva je upravo za onostrano carstvo značajan faktor, jer gdje biće samo više nije sposobno pomoći si, i gdje je Božija ljubav zakonski sputana/svezana kroz slobodnu volju duše, tamo se ljubav jednog čovjeka može uključiti kao posrednik, i njemu za ljubav Božja ljubav tada može postati aktivna i nesretnom biću dati snagu.... Zadnja odluka je doduše još uvijek na samoj duši, da li će i kako koristiti tu snagu koja joj tada kroz molitvu čovjeka pristiže. Ali ona tu molitvu osjeća kao dobročinstvo/dobro djelo, i ona počinje popuštati svoj raniji otpor, i u njoj postaje svjetlije, tako da počinje razmišljati, i time dolazi do njenog izbavljenja, samo ako ispravno koristi snagu (iz) molitve. Tada se mogu uključiti i svjetlosna bića, bez da nailaze na otpor. Dakle svaka veza duš­a tame sa svjetom svjetla ili sa Bogom je nemoguća, sve dok volja prije toga nije slomljena, volja koja se još nalazi u otvorenom otporu prema Bogu, bez kojeg duša ni ne bi bila u tami. Potreba koju svako biće u tami ima za boljim stanjem nije presudna, već ono prije toga mora spoznati uzrok svog bijednog stanja i potruditi se taj uzrok promijeniti, promijeniti se i težiti/žuditi za svjetlom svjetla radi, ne zbog blaženstva/sreće koje je s time povezano.... Biće mora spoznati svoju griješnost i mora htjeti riješiti se svojih grijeha, mora iz spoznaje kako u toj griješnosti nije dostojna Božje blizine žuditi za izbavljenjem, i mora se htjeti osloboditi grijeha i smrti, kako bi prišla bliže Bogu, za Kojim duša mora žudjeti.... što će zasiguno i biti slučaj, kad jednom prepozna/spozna svoju krivicu i prizna je pred Isusom Kristom, Koji će joj uvijek iznova pristupati, kako bi je potakao da Mu se u nevolji obrati.... Sama duša mora željeti/htjeti osloboditi se/izaći iz svog mučnog stanja, ali uvijek u dubokoj poniznosti i u spoznaji svojih grijeha. I to zahtjeva njenu promjenjenu volje, do koje ona može doći baš jedino putem molitve, jer duša sama je pre-slaba kada stupi u onostrano carstvo u stanju mraka. Tada ona putem molitve može primiti toliko snage, koju će ona onda sigurno koristiti na ispravan način, jer Božija ljubav nadasve rado nagrađuje ljubav ljudi koji se mole/zalažu za ispunjenjem njihovih molbi za pomoć nesretnoj duši u duhovnom carstvu u njenoj nevolji. Sama ljubav uklanja granice/barijere koje je Božija pravednost postavila i koje ne mogu proizvoljno biti porušene.... Ljubavi Božijoj su postavljena ograničenja putem volje same duše.... Dakle, gdje zakaže njihova volja, tu može da se založi/posrednični uključi ljubav čovjekova, i Bog će radi te ljubavi pomoći duši da se oslobodi iz njene nesretne pozicije.... jer Bog želi samo sreću svakom stvorenju, a ne njegovu propast....

Amen

Traduttore
Tradotto da: Lorens Novosel