La via della vita dell’uomo corrisponde allo stato di maturità dell’anima nella sua incorporazione sulla Terra, cioè la vita terrena gli è prescritta da Dio in modo che l’anima abbia la miglior possibilità di svilupparsi in Alto. Se ora l’uomo pensa alla sua anima, allora sfrutta anche ogni opportunità e raggiunge la sua meta sulla Terra, si adegua all’eterna Divinità attraverso un cammino di vita secondo la Volontà di Dio. Ma può anche lasciar passare inutilizzate tutte le occasioni e questo significa un arresto spirituale, un ammanco nel suo sviluppo. Questo ammanco dev’ora di nuovo essere pareggiato e perciò la vita si presenta a lui sovente con grandi pretese che richiedono tutta la sua forza se vuole adempierle. In un certo senso gli viene quindi di nuovo una volta offerta l’occasione di esercitarsi nell’amore per il prossimo, mentre vengono pretese da lui delle cose che necessitano di tutta la sua volontà, che però premettono un servizio d’amore al prossimo. Se adempie queste pretese, allora deve lasciar diventare attiva la sua volontà ed ora agire per il bene del prossimo. Una tale attività può procurare all’anima la maturità, perché ha come forza di spinta l’amore per il prossimo e questo è il mezzo efficace per il raggiungimento della maturità dell’anima. Se l’uomo è attivo nel servizio dell’amore per il prossimo sin dalla gioventù, allora sfrutta ogni occasione che gli si offre per l’ulteriore sviluppo spirituale, perché allora riconosce anche chiaro e limpido il senso e lo scopo della sua esistenza terrena. Ma se è tiepido e pigro ed il suo cuore indurito verso la sofferenza del prossimo, allora lascia anche passare ogni possibilità di sviluppo, non pensa che a sé stesso e lascia inosservata la miseria del prossimo, vive anche ora nella totale ignoranza del suo vero compito terreno e quindi non tende coscientemente verso l’Alto. L’anima dell’uomo può essere già stata oltremodo volenterosa prima dell’incorporazione, e questa volontà gli procura ora un corso terreno che gli può procurare un altissimo progresso spirituale, perché rispetto alla sua volontà Dio gli dà anche l’occasione di lasciarla diventare attiva. La vita gli sarà relativamente facile in quanto l’anima non presta nessuna resistenza, ma osserva volontariamente i Comandamenti di Dio, perché le arriva la Forza come conseguenza della sua volontà, perché è la Forza dell’amore che ha sempre di nuovo per conseguenza ogni agire nell’amore. Un’anima volenterosa però non si ribella a svolgere delle opere e stimola ininterrottamente il cuore all’attività d’amore. Per questo le viene offerta abbondantemente l’occasione, non importa come sfrutta questa opportunità. Meno resistenza l’uomo oppone ora alla spinta interiore, più velocemente matura l’anima, perché allora viene costantemente spronata all’agire d’amore e l’anima si trasforma lentamente nell’amore, adempie il suo compito sulla Terra ed ogni vicissitudine contribuisce al suo sviluppo verso l’Alto, perché secondo la volontà è anche predestinata la via terrena per l’anima, che ora può svolgere con grande successo, che raggiunge la maturità dell’anima sulla Terra, che le permette l’entrata nel Regno di Luce subito dopo il suo decesso.
Amen
TraduttoreKurs života ljudskog bića korespondira sa stanjem duševne zrelosti u vrijeme njezina utjelovljenja na Zemlji, što znači, Bog je tako skicirao njegov život da on dušu osigurava sa najboljim mogućnostima za viši razvitak. Ako ljudsko biće ima iskren interes za svoju dušu [[u smislu, ‘ako je to ono što mu leži na srcu’]] on će doista iskoristiti svaku mogućnost i postići svoj cilj dok je još na Zemlji, on ćesebe prilagoditi vječnom Božanstvu tako što će živjeti život u skladu sa Božjom voljom. Ali on također može dopustiti da ga sve prilike mimoiđu bez da ih iskoristi, a to predstavlja duhovni zastoj, manu/deficit/pogrešku u njegovu razvoju. I ovaj će nedostatak opet biti balansiran, prema tome život često pred njega postavlja velike zahtjeve koji zahtjevaju svu njegovu snagu ako ih želi ispuniti. Njemu je učinkovito/korisno ponuđena druga mogućnost prakticiranja ljubavi spram bližnjega utoliko što se od njega očekuje nešto što zahtjeva svu njegovu volju ali što pretpostavlja pomažuću ljubav spram bližnjega. Ako on živi u skladu sa ovim zahtjevima on mora aktivirati svoju volju i djelovati za dobrobit njegovih bližnjih ljudskih bića. I ova aktivnost može voditi do duševne zrelosti, budući je njezina pokretačka sila ljubav spram bližnjega a ova je najučinkovitije sredstvo za postizavanje zrelosti duše. Ako ljudsko biće prakticira ljubav spram bližnjega od ranog doba, on će iskoristiti svaku mogućnost koja mu je ponuđena za njegovo duhovno napredovanje, jer onda će on također bistro i jasno prepoznati značenje i svrhu njegovog zemaljskog postojanja.
Ako je on, međutim, mlaka srca i trom i ako je njegovo srce otvrdnulo spram patnje njegovih bližnjih ljudskih bića, onda će on također pustiti da ga mimoiđe svaka mogućnost za razvoj, on će jedino misliti o sebi i ignorirati nevolju njegovih bližnjih ljudskih bića, onda će on također živjeti u potpunom neznanju o svojem stvarnom zadatku na Zemlji i prema tome neće svjesno stremiti ka usponu. Moguće je da je duša, prije njezina utjelovljenja kao ljudsko biće, već bila iznimno dobrovoljna/orna/spremna, i ta je dobrovoljnost/spremnost vodila do njezina zemaljskog života u kojem ona može postići vrlo visok duhovni stupanj, jer u skladu sa njezinom voljom Bog joj omogućava priliku da postane aktivna. Tako će ljudskom biću život biti relativno lagan utoliko što njegova duša neće pružiti otpor već će dobrovoljno stremiti ispuniti zapovijedi Božje budući ona prima snagu kao rezultat svoje dobrovoljnosti. Jer snaga ljubavi je ona koja opet rezultira u aktivnosti ljubavi. Voljna duša se ne opire vršenju [[ili ‘ne odbija vršiti’]] djela ljubavi budući u njoj prebiva ljubav i pošto će srce ispunjeno ljubavlju neprestano stimulirati ljubav-nu aktivnost. I prema tome njemu će biti ponuđeno obilje mogućnosti, bez obzira kako ih on koristi. Što se manje osoba opire njegovim unutarnjim nukanjima/urgiranjima to će skorije duša sazrijeti, jer onda će ona neprestano biti vođena/poticana vršiti djela ljubavi, i na taj se način duša postepeno mijenja u ljubav, ona ispunjava svoj zadatak na Zemlji, i svako iskustvo doprinosi njezinom višem razvoju. Jer zemaljski život duše je predodređen zavisno o njezinoj volji, kojeg ona prema tome može proći sa velikim uspjehom.... tako da će postići zrelost na Zemlji koja joj omogućava ući u kraljevstvo svjetla smjesta nakon njezine fizičke smrti.
AMEN
Traduttore