Nello spazio di tempo di un periodo di sviluppo l’anima umana s’incorpora soltanto una volta, a meno che non prenda su di sé nella libera volontà un ripetuto cammino di vita terrena allo scopo dell’adempimento di una missione. Quindi una re-incorporazione è soltanto possibile dopo un decorso di un periodo di sviluppo, per quanto questa sia necessaria, per portare lo spirituale totalmente lontano da Dio che ha fallito sulla Terra, ancora nella Vicinanza di Dio. Una tale re-incorporazione però non corrisponde per nulla alla volontà dell’essere, ma verrebbe percepita come stato di costrizione, al quale l’uomo non acconsentirebbe mai nella libera volontà. L’incorporazione come uomo premette anche il percorso attraverso tutte le Opere di Creazione, che è inimmaginabilmente tormentoso. Ma se un essere di Luce è pronto ad adempiere sulla Terra un compito necessario per lo sviluppo spirituale degli uomini, allora può incorporarsi di nuovo sulla Terra e da ciò anche raggiungere un grado di maturità ancora più elevato, quindi il precedente percorso attraverso le Opere della Creazione è escluso, l’anima s’incarna dall’alto in un corpo di carne, per maturare ora sotto le stesse condizioni come uomo in quel grado, che rende poi possibile l’esecuzione del compito postole. Ma tali anime vengono sempre associate ad anime che si trovano in miseria spirituale, sono delle guide sulla Terra, uomini, che si trovano nella conoscenza di Dio e perciò possono assistere gli uomini nel loro sviluppo spirituale. Più grande è la miseria spirituale, più esseri di Luce s’incorporano per aiutarli. Ma non hanno più bisogno della via terrena per formarsi in un essere di Luce, perché la loro anima è un’anima di Luce, soltanto senza conoscenza del suo stato spirituale e perciò piena di tendenza verso l’Alto, perché questo è della massima importanza per i prossimi, affinché a costoro deve essere mostrata la via che conduce in Alto. Quindi non si può parlare di una reincarnazione allo scopo del perfezionamento e perciò è anche errata l’opinione, che un’anima possa incorporarsi arbitrariamente allo scopo dell’ulteriore sviluppo. Perché soltanto un’anima perfetta, un essere di Luce, prende su di sé liberamente un involucro materiale, perché è diventato amore e viene spinto per amore verso lo spirituale non libero, di ritornare in una prigionia, dalla quale è da tempo sfuggita. Ma un’anima che necessita di maturare, si opporrebbe di ritornare sulla Terra, perché si sente rimossa dalla pesantezza della Terra, appena si trova già nella conoscenza, il che significa per lei anche il sapere della possibilità di uno sviluppo verso l’Alto nel Regno spirituale e lei preferisce questa di gran lunga piuttosto che una ripetuta vita terrena. Le possibilità di sviluppo nel Regno spirituale sono però adeguate allo stato di maturità di ogni anima. Più l’anima è volenterosa, più tende allo sviluppo verso l’Alto, più è anche attiva e più si spiritualizza, cioè non ha bisogno né di Creazioni materiali, né si procura da sé stessa di queste mediante il suo desiderio, anche se soltanto nella sua immaginazione. Se ne separa sempre di più, ed anche dei desideri terreni retrocedono sempre di più. Di conseguenza ora vive in sfere spirituali, in un ambiente che è da considerare soltanto come Creazione spirituale. Le viene offerta ogni possibilità di sviluppo verso l’Alto e non ha davvero bisogno di un ripetuto soggiorno sulla Terra e non lo desidera nemmeno, perché considera la vita terrena come uno stadio superato del suo sviluppo, benché non le abbia riportato la maturità che all’anima era possibile raggiungere. Ma per lei era uno stato legato, di cui ora si sente libera e da cui non tenderebbe mai più. Diverso è con un’anima ancora totalmente materiale, che decede dalla Terra senza alcuna conoscenza ed è ancora incatenata alla Terra con tutti i sensi. Queste anime desiderano bensì la Terra, ma mai per maturare spiritualmente, ma soltanto per godere puramente nel corpo, perché l’amore per il mondo materiale e per il proprio io dell’anima la colma e fa crescere sempre di più il desiderio per la Terra. Ma queste anime devono superare l’amore per la materia e lo devono fare nell’aldilà, perché hanno mancato di farlo sulla Terra. Si creano da sé con le loro brame un mondo terreno nel Regno spirituale, loro vedono e possiedono tutto ciò che hanno desiderato, ma non più nella realtà, ma solo nella loro fantasia, e questo fino al momento che arrivano alla conoscenza che inseguono soltanto dei beni apparenti ed ora vincono il loro desiderio per questi. Solo allora cambia il loro ambiente e solo allora cominciano la loro attività nel Regno spirituale, che garantisce loro uno sviluppo verso l’Alto.
Amen
TraduttoreTijekom jednog razvojnog perioda ljudska duša se utjelovljuje samo jednom, osim ako slobodnom voljom uzme na sebe dodatni prolazak zemaljskim životom u svrhu ispunjenja zadatka. Znači ponovno utjelovljenje jedino je moguće nakon isteka jednog razvojnog perioda, ako je ono potrebno kako bi se duhovni elementi koji su potpuno udaljeni od Boga, koji su na Zemlji zakazali, ipak priveli Bogu. Ali takva jedna reinkarnacija nikako nije u skladu sa voljom stvorenja, nego bi bila doživljena kao stanje prisile, na koje čovjek iz slobodne volje nikada ne bi pristao. Ponovno utjelovljenje kao čovjek kao uvjet ima i prolazak kroz sva djela stvaranja, koje je nezamislivo mučno. No ako je određeno svjetlosno biće spremno ispuniti zadatak na Zemlji koji je potreban za duhovni razvoj ljudi, onda se može ponovno utjeloviti na Zemlji i tako postići još veći stupanj zrelosti, dakle onda otpada raniji prolazak kroz djela stvaranja, duša odozgor se utjelovljuje u tijelo kako bi pod istim uvjetima sazrijevala kao čovjek do onog stupnja koji onda omogućuje ispunjenje postavljenog zadatka. Takve duše uvijek su dane dušama koje su u duhovnoj potrebi, vodiči su na Zemlji, ljudi koji su u spoznaji Boga i time mogu pomoći bližnjima pri njihovom duhovnom razvoju. Što je veća duhovna nevolja, toliko više se svjetlosnih bića utjelovljuje pomoći radi. Ali njima više nije potreban zemaljski put da bi se oblikovali u svjetlosno biće, jer njihova duša jeste duša svjetla, samo bez znanja o njenom duhovnom stanju i stoga puna stremljenja u visinu, pošto je to od najvećeg mogućeg značaja za bližnje kako bi im se pokazao put koji vodi u visinu. Dakle nema ni govora o utjelovljenju u svrhu usavršavanja, i stoga je krivo i to mišljenje da se duša svojevoljno može utjeloviti u svrhu daljnjeg razvoja. Jer, samo jedna usavršena duša, svjetlosno biće, dragovoljno na sebe uzima materijalni omotač, pošto se pretvorila u Ljubav i Ljubav prema neoslobođenom duhovnom joj nalaže da se vrati u tamnicu iz koje je odavno pobjegla. Ali duša kojoj je još potrebno sazrijevanje protivila bi se vraćanju na Zemlju jer se osjeća oslobođena težine Zemlje pošto se već nalazi u spoznaji, što za nju predstavlja i znanje o mogućnosti evolucije u duhovnom području, a koja je njoj daleko milija od ponovnog zemaljskog života. Mogućnosti razvoja u duhovnom području su međutim prilagođene stanju zrelosti svake duše....
(13 Rujan 1943) Što je duša voljnija, toliko više ona stremi napredovanju, to je i aktivnija i toliko više se produhovljava, znači nije joj potrebno niti materijalno stvaranje, niti si ona to sama namiče putem svoje čežnje makar samo u svojoj mašti. Ona se sve više od toga odvaja, i zemaljske želje se sve više i više povlače. Srazmjerno tome tad živi u duhovnim sferama, u okruženju koje se može jedino nazvati duhovno stvaranje. Svaka mogućnost razvoja ka gore joj je dana, i ona uistinu ne potrebuje ponovni boravak na Zemlji niti to ona žudi, pošto zemaljski život vidi kao prevaziđeni stadij svog razvoja, pa čak iako duši nije donio zrelost koja joj je bila moguća. Ali za nju je to bilo stanje sputanosti, od kojeg se sad osjeća oslobođeno i kome nikad više ne bi stremila. Druga stvar je još skroz materijalna duša, koja bez ikakve spoznaje napušta Zemlju i za nju je još vezana svim osjetilima.... Te duše itekako ponovno čeznu za Zemljom, ali nikada kako bi duhovno sazrele, nego kako bi čisto tjelesno mogle uživati, pošto ljubav prema materijalnom svijetu i prema vlastitom ja, ispunjava dušu i čini da težnja za Zemljom postaje sve veća. No te duše trebaju prevazići ljubav prema materiji i moraju to učiniti u onostranome, pošto su to propustile na Zemlji. One si svojim požudama same stvaraju zemaljski svijet u duhovnom području, vide i posjeduju sve što si požele, no više ne u stvarnosti, nego samo u mašti, i to toliko dugo sve dok ne dođu do spoznaje da samo jure prividna dobra i tad prevaziđu svoje žudnje.... Tek tada njihova okolina se mijenja, i tek tada one započinju svoju djelatnost u duhovnom području koja im omogućuje uspon....
AMEN
Traduttore