Izvor: https://www.bertha-dudde.org/hr/proclamation/6274
6274 UDALJENOST OD BOGA I KRIVI STAV SPRAM NJEGA....
3.lipnja.1955: Knjiga 67
Udaljenost između ljudi i Boga sve je veća, i vrijeme ide sve bliže Kraju.... Vrlo su rijetki oni koji smanjuju tu udaljenost, a to su oni ljudi koji pripadaju crkvi Isusa Krista, koji su u živoj vjeri koja je u život probuđena putem djelovanja u Ljubavi. Rijetki su ljudi koji se ne pogube u svijetu nego žive svjesno, tj. trude se ispuniti Božju volju.... Oni Mu prilaze bliže i oni ne trebaju sa užasom misliti na nadolazeći Kraj, jer oni i znaju da Kraj mora doći i zašto mora doći, i da to za njih predstavlja samo početak jednog novog života.... u Onostranom ili pak u raju Nove Zemlje....
A udaljenost od Boga prvo mora biti smanjena, ako ne želimo da Kraj bude propast za dušu.... Jer udaljenost od Boga znači neizbježno stvrdnjavanje duhovne supstance, dakle preobrazbu u najtvrđu materiju.... Udaljenost od Boga znači nemoć, znači nesposobnost za aktivnost.... stanje koje tvrda materija očigledno predstavlja. Jer Božanska snaga Ljubavi ne može prožimati ono duhovno koje je u otporu prema njoj, i zato je ono potpuno bez snage, i u tom nemoćnom stanju ostaje vječna vremena, dok ne počne otpuštati otpor....
Kao ljudi vi se osjećate puni snage, i zato ne smatrate mogućim to da vas očekuje ta sudbina... i to držite za nemoguće pošto radi svoje udaljenosti od Boga ne znate apsolutno ništa glede toga koji cilj vi na Zemlji trebate postići i ponašate se potpuno suprotno vašem određenju.... Tako da za vas dakle ne može biti druge sudbine od novog progonstva u materiju, baš zato što se postavljate potpuno s onu stranu Boga.... zato što Ga ne priznajete, dok god ne živite u skladu s Njegovom voljom.... čak i kad Boga ispovijedate usnama.... A taj stav spram Boga odrazit će se izuzetno bolno na vas....
Koliko rijetko se čovjek prisjeća svoga Stvoritelja i Oca od vječnosti.... Svjetovnim mislima neprestano je ispunjen, sve djelovanje i razmišljanje usmjereno je na zemaljske stvari, dan se započinje i završava sa zemaljskim brigama i zemaljskom aktivnošću.... Za Onoga Koji im je dao život ne preostaje ništa vremena, a i ako misle na Njega onda je to bez ikakvog osjećaja odgovornosti spram Njega. Oni Ga isključuju i u rijetkim slučajevima zadovoljavaju se javnim satom “Bogoslužja”, budući da je to za njih postalo tradicija....
Nema više života u crkvama koje trebaju svjedočiti o Bogu; nema Duha u njima, a Duh u ljudima ne može biti zato što u njima više nema Ljubavi, pošto jedino Ljubav umanjuje udaljenost od Boga i bez Ljubavi jaz je gotovo nepremostiv.... A vjera u Boga uvijek je živa jedino tamo gdje su srca ispunjena Ljubavlju.... Tako da ćete po stupnju Ljubavi ljudi na Zemlji i sami moći prosuditi da je udaljenost od Boga sve veća i da je zato Kraj neizbježan.... pošto sami ljudi to privlače putem svog stava spram Boga....
Darove Milosti koji ljudima stoje na raspolaganju.... razum, slobodu volje i sposobnosti, oni ne koriste da bi prišli bliže Bogu, nego da bi se od Njega sve više udaljili, tako da će ti darovi Milosti biti izgubljeni.... Oni će opet biti neslobodni i nemoćni tokom beskrajno dugih vremena.... Potonuti će u depresiju (najniža točka), iz koje su se mukotrpno već bili iskobeljali.... No u slobodi volje opet su težili depresiji i time se dakle dobrovoljno udaljili od Boga, a ta volja uvjetuje njihovu sudbinu, jednom kad je došao Kraj ove Zemlje....
AMEN
Translated by Lorens Novosel