Izvor: https://www.bertha-dudde.org/hr/proclamation/1587

1587 REINKARNACIJA.... DUHOVNA VIĐENJA....

29.kolovoza.1940: Knjiga 25

Pogledajte zvijezde na nebu, promotrite nebeski svod, i pustite da vaše misli kruže u beskrajnom svemiru, koji sklanja djela Stvaranja u neshvatljivom broju.... Čovjek je naspram ovog djela Stvaranja, tek jedno sićušno stvorenje.... To zaista tako izgleda, a ipak je cijelo Stvaranje određeno za to da biće najprije pripremi za boravak na Zemlji kao čovjek, tako je za ljude cijelo Stvaranje na neki način sredstvo do cilja. Djela Stvaranja najprije moraju dovesti duhovno do jedne određene zrelosti, tako da bi potom ono moglo uzeti boravište u tijelu, i sa ovim stadijem moglo završiti svoj zemaljski hod. Ovo je bio beskrajno dug put na Zemlji, koji međutim, sada nalazisvoj kraj, bez obzira kako se razvilo uređenje duše, da li se na kraju zemaljskog života ona nalazi u visokom ili niskom stupnju zrelosti. Biće je ostvarilo svoj zemaljski zadatak, ali s kojim uspjehom, ne mijenja ništa više na činjenici, da je zemaljski put sada konačno prevaljen, kada tjelesna smrt odvoji dušu od tijela. Sada duša ulazi u onostrano kraljevstvo, koje za nju sada može biti kraljevstvo svjetla, ali također i boravište bez svjetla, ako zemaljski život nije bio iskorišten. Sada bi to bio jedan čin beskrajne okrutnosti, ako bi duša kroz vječnosti bila ostavljena u njenom stanju bez svjetla, ako joj dakle, ne bi bila ponuđena više nijedna prilika da može nadoknaditi propušteno na Zemlji, ako je slobodne volje odlučila zamijeniti boravište bez svjetla sa onim svjetlijih predjela. Istoga će duši biti ponuđena prilika i u onostranom, da samu sebe oslobodi. To je njoj na volju, da sebi potraži krug djelovanja, koji joj pruža jednake mogućnosti za viši razvoj duše, kao na Zemlji, ili sada također može odbaciti svaku takvu mogućnost, te ustrajati u stanju bez svjetla. Bog je dopustio da nastanu bezbrojne tvorevine baš u svrhu daljnje izobrazbe takvih nesavršenih duša, daleko od ljudskog znanja, a ovo također razumski nije nikada dokučivo. I stoga, ako se govori o reinkarnaciji, onda je to sasvim ispravno, ali ona se nikada neće događati na istoj Zemlji, koju je duša čovjeka jednom napustila. Božje tvorevine sklanjaju sva bića koja još teže naviše.... Jedino savršena bića, bića svjetla, više ne zahtijevaju djela Stvaranja za njihov zadatak ili aktivnost koja usrećuje. Samo dok je biće još vezano, odnosno, još se nije odvojilo (oslobodilo) od materije, njegovo je prebivalište od Boga-vidljivo-u-svemir-postavljeno-stvaranje, prema njegovom stanju zrelosti, ali uvijek izvan Zemlje, jer je boravak na njoj sa tjelesnom smrću završen. Božanske tvorevine su nastale u tako nezamislivo mnogo raznolikosti, da sve nesavršeno postojanje,u skladu sa njegovim stanjem zrelosti, ima mogućnost stalno raditi na sebi, i da djelo samo iskupljenja koje je otpočelo ili je bilo zanemareno na Zemlji, nastavi ili poduzme. Uvijek će ovisiti jedino o tome koliko snažna je volja ovih bića za svjetlom, koliku stoga biće nosi žudnju da pobjegne od trenutnog stanja ili okruženja, kako bi pristiglo u svjetlije sfere. Samo, neiskorišteno vrijeme na Zemlji nije više nadoknadivo, utoliko što jedino boravak na Zemlji u ispravno korištenoj volji, donosi biću stupanj dijeteštva Božjeg, što drugačije više nije moguće, iako je izbavljenje iz tame i ulazak u svjetlosne sfere, za biće također nezamislivo stanje sreće, jedino su zadaci ovih bića drugačiji nego oni od istinske Božje djece.... Ako sada ljudi kroz duhovno viđenje steknu uvid u djelovanje bića koja se bore, kao i izbavljenih (iskupljenih, oslobođenih) bića, oni ipak nisu u stanju prosuditi stupanj svjetla, a još manje raspoznati prebivalište, u kojem se duše sada kreću. Duše su dakle u aktivnosti, ako žude za visinom, a ova aktivnost se pogrešno drži za zemaljsku aktivnost, tako da se iz toga izvodi zaključak da se ova bića iznova nalaze na Zemlji. Nema nikakvih suštinskih obilježja, koja karakteriziraju sadašnje prebivalište; duhovni vidjelac radije vidi vlastitu aktivnost bića kao njegovo okruženje, a to okruženje je vidjeocu tek nejasno raspoznatljivo; ono također odgovara svjetlosnom stanju bića, i stoga je sasvim raznoliko, ali uvijek primjereno stanju zrelosti i žudnji bića. Ako je dakle biće još jako vezano za Zemlju, odnosno, još svim osjetilima priljubljeno za Zemlju i njena dobra, također će i okruženje preuzeti takve oblike, jer biće samo stvara ovo okruženje, primjereno njegovim žudnjama. I otuda duša može doduše prebivati u zemaljskim predjelima, no bez da je više povezana sa Zemljom. Okruženje će se prilagoditi njegovim žudnjama i stupnju zrelosti, ali uvijek samo u njegovoj mašti, što međutim duhovni vidjelac drži za stvarnost, i otuda dospijeva u obmanuto mišljenje, da se ova bića vraćaju na Zemlju i tako se opet mogu utjeloviti na Zemlji. Nesavršena bića se nikada ne mogu svojevoljno vratiti na Zemlju, kada su oni prevalili zemaljski put kroz nezamislivo dugo vremena, i sada su kao čovjek tjelesnom smrću zaključili zemaljsko postojanje. Ono što potom treba očekivati, bilo u zrelom, bilo u nezrelom stanju duše, je duhovno iskustvo sasvim izvan Zemlje, budući cijeli svemir sadržava tvorevine koje su iznova određene za to da oblikuju duhovno u svemiru, tako da se ono može osloboditi od svega što još opterećujuće okružuje duhovno. A ako zemaljski život biću nije donio ovo izbavljenje, ono mora proći kroz daljnje Božje tvorevine, tako da konačno prispije do svjetla, i u Božjoj blizini može uživati vječnu blaženu sreću.

AMEN

Translated by Lorens Novosel