Izvor: https://www.bertha-dudde.org/hr/proclamation/1375

1375 LJUDSKE TRADICIJE.... OBAVEZNO POSJEĆIVANJE CRKVE

8.travnja.1940: Knjiga 23

Sve što ima veze sa Bogom [[ili ‘sve što se odnosi prema Bogu’]] mora čovjeku donijeti uspjeh [[ili ‘rezultirati uspjehom’]] pod uvjetom da on tome udovoljava ili to iskoristi.... To će [[ga]] morati voditi/dovesti do Boga.... ali jedino ako se udovolji svim postavljenim uvjetima. Formalnosti, međutim, neće voditi/dovesti do uspjeha. Jednoj osobi je jednostavno lakše a drugoj teže ostvariti cilj, ukoliko je potonja odabrala hodati izuzetno teškim putem, dok je drugi put lakši ali može također biti radosno služenje Bogu. Ljudsko biće dakle sebe potčinjava uvjetima koje Bog nije od njega zahtjevao. Stoga je od pomoći ako čovjek postane svjestan o [[= ako dozna o/ako se upozna sa]] pojedinim učenjima koja su od strane ljudi bila dodana Kristovom učenju. Prije svega, posjećivanje crkve je nametnuto kao obaveza, što nije uvijek duhovno blagotvorno/korisno [[ili ‘od dobrobiti’]] već može također biti uništavajuće za dušu.

Ideja kako će se čovjek odlaženjem u crkvu okrenuti više ka Bogu je krajnje obmanjujuća; umjesto toga on daleko više riskira da se ono što bi trebalo biti duboko unutrašnje iskustvo pretvori u naviknut čin. Istinski aspirant će Boga tražiti svugdje, njegov odlazak u crkvu mu zasigurno neće naškoditi ali on može pronaći kontakt sa Bogom uvijek i svugdje i neće za to trebati specifično mjesto. Prema tome, jedino bi nužno bilo čuti Božju Riječ ako ona osobi nije dostupna nigdje drugdje, i Bog će se sa time u potpunosti složiti jedino ako je svrha posjećivanja crkve [[= u smislu, ‘Bog će dati puno odobrenjeo odlasku u crkvu ako je njegov smisao’]] upravo spomenuto priopćavanje Božanske Riječi. Sve druge ceremonijalne aktivnosti su ukrasi koji su više ili manje bili nadodani od strane ljudi te u današnje vrijeme motiviraju koncept služenja Bogu, iako služenje Bogu predstavlja nešto potpuno drugačije od služenja takvim praksama [[= njegovanja takvih običaja]], koje nemaju ništa zajedničko sa stvarnim radom za dušu.

Potpuno je beznačajno i nevažno da li i do koje mjere će ljudsko biće udovoljiti zahtjevima koji su uvjet pripadnosti Rimo-Katoličkoj crkvi. Crkva koju je na Zemlji utemeljio Isus Krist nema ništa zajedničko sa izvanjskim pojavama/nastupima. Njezini se vrlo duboki principi mogu zasigurno prepoznati usprkos njezinim vanjskim manifestacijama, i time oni ne moraju biti prepreka prepoznavanju istinskog učenja Isusa Krista i sukladnom životu. Alternativno međutim, te izvanjske manifestacije nisu nužno potrebne da bi se bilo istinskim Kršćaninom u skladu sa Božjom voljom. Nije teško vidjeti da su ljudi odbijeni baš zbog mnogo formalnosti, a Isus Krist zasigurno nije smatrao da postignuće vječnog blaženstva ovisi o ispunjenju zapovijedi koje su odredili ljudi, poput redovitog posjećivanja crkve, sudjelovanja u akciji koja je također od strane ljudi smišljena kazališna igra a koja nije od nikakve dobrobiti za i nema nikakav utjecaj na ljudsku dušu.

Ljudi trebaju uzeti u obzir kako je Gospodin na Zemlji prigovarao vanjskim pojavama/nastupima, da On nije učinio ništa da bi Svoju Riječ u stvarnosti/efektivno istaknuo, izuzev čuda, čija je namjera bila dokazati ljudima Njegovo Božanstvo. On međutim nikad nije učinio ništa što bi moglo opravdati ili na neki način danas potkrijepiti gore spomenute akcije već su one prosto od strane ljudi uvedene formalnosti koje nemaju drugo dublje značenje od onog kojeg su mu dodijelili ljudi. I to nikad ne može korespondirati sa Božanskom voljom, stoga od ljudi ne može biti potraživano kao svjedočanstvo udovoljavanja Kristovom učenju.

AMEN

Translated by Lorens Novosel